Čitavo desetljeće čekalo se da netko ozbiljnom rukavicom izazova pljusne Bayernovu bundesligašku dominaciju. I doista, Borussia Dortmund prošle je sezone došla do “samo mora dobiti Mainz kući u zadnjem kolu”. Ali Bayern kao Bayern, opet se uspio provući. Kao i toliko puta kroz povijest. Toliko da i aktualnih 10 bodova minusa 10 kola prije kraja generira više “da vidimo kako će i ovo suparnici prosuti” komentara, nego “ovo je napokon taj trenutak”.
A ovo doista izgleda kao *taj trenutak. Makar ovogodišnji izazivač nije ni jedan od onih koje biste očekivali u toj situaciji. Dortmund i Leipzig bili bi prvi izbor valjda 99 posto anketiranih. A i u onih 1 posto bi vjerojatno bilo barem nekoliko klubova koji bi bolje kotirali od Bayera iz Leverkusena.
I to nikoga ne treba čuditi. Bayer je u 120 godina svog postojanja utkao neko prokletstvo ‘luzera od kolina’ koje mu poput etikete stoji zalijepljeno na leđima. Iako, zapravo, nije baš poštena. Jer Bayer je jedan od rezultatski i organizacijski najstabilnijih njemačkih klubova i jedan od iznimno rijetkih koji od sezone 1979./80., kad je prvi put kročio među prvoligaše, nikad nije ispao. Tek Bayern i Borussia Dortmund mogu se pohvaliti dužim nizom.
Međutim, priča o *Neverkusenu jedna je od onih koje se prenose s koljena na koljeno od one sezone 2001./02. kad je klub još krajem travnja imao sve. I uprskao. Sve.
Bayer je u njemačkoj nogometnoj ruži iznimka koja potvrđuje pravilo. Kao klub koji je 1904. godine osnovan unutar tvornice lijekova za svoje radnike, slično kao i PSV za Philipsove radnike u Nizozemskoj, omogućeno mu je da bude u punom vlasništvu korporacije koja je više od stoljeća za njega skrbila. Pravilo vlasništva 50+1 iznimku je omogućilo onim klubovima koji su u vlasništvu iste kompanije više od 20 godina, što potvrđuje da ima duboke korijene u lokalnoj zajednici. Osim Bayera takav status ima i Wolfsburg, a u novije doba i Hoffenheim.
“Xabi Alonso bi bez problema mogao i danas igrati. Malo je onih koji mogu dodavati loptu kao on”
Nije baš uobičajeno da klubovi prije osvoje europski nego domaći trofej, ali Bayer je baš to ostvario kad je podignuo trofej pobjednika Kupa UEFA 1987./88. Slavili su nakon velikog preokreta u uzvratu na penale, nakon što su prvu finalnu utakmicu kod Espanyola izgubili 0:3. Šest godina kasnije konačno su u vitrine donijeli i prvi domaći trofej, pobijedivši u finalu Njemačkog kupa amatere berlinske Herthe, čije su profesionalce izbacili u osmini finala.
I to je to što se osvojenih trofeja tiče. Puno veća Bayerova priča su trofeji koje *nije osvojio.
U zadnje kolo Bundeslige 1999./2000. ušli su s tri boda prednosti pred Bayernom i za povijesnu prvu titulu prvaka trebao im je bod kod Unterhachinga. U jugoistočnom predgrađu Münchena, međutim, prvo Leverkusenovo ime Michael Ballack autogolom je trasirao poraz i omogućio šampionsku erupciju u sjeverozapadnom dijelu Münchena, gdje je Bayern rutinski riješio Werder.
Mislili su tada da je to najgore što ih je moglo zadesiti, ali to je bio mačji kašalj za ono što im se dogodilo samo dvije godine kasnije. Sve do kraja travnja u sezoni 2001./02. trčali su maraton na tri staze i igrali vjerojatno najbolji nogomet u Europi.
Tri kola prije kraja Bundeslige imali su pet bodova prednosti na vrhu ljestvice pred neuvjerljivom dortmundskom Borussijom, koju su dva mjeseca ranije pregazili s 4:0. Osigurali su finale Njemačkog kupa, pri čemu im je Schalke još usput maknuo Bayern u drugom polufinalu. A u Ligi prvaka meli su Barcelonu, Lyon, Juventus, Deportivo, izbacili Liverpool i Manhcester United i išli na noge Real Madridu na finale u Glasgowu.
Bila je to sjajna momčad kojom je dirigirao briljantni Ballack, uz nezaustavljivi napad u kojem su bili Ulf Kirsten, Dimitar Berbatov, Oliver Neuville, raskošni vezni red sa Ze Robertom, Yildirayom Baştürkom, Carstenom Ramelowom, Berndom Schneiderom i betonski zid kojeg su činili Boris Živković, Jens Nowotny, Lucio i vratar koji je zabijao golove, Hans-Jörg Butt. Bio je tu i osječki tandem mladića Marko Babić — Jurica Vranješ, ali klupa kojom je raspolagao trener Klaus Toppmöller nije pratila razinu glavnih 12-13 igrača.
To disanje na škrge, načeti Ballack koji je završnicu sezone igrao pod injekcijama, ubitačni ritam malog broja ključnih igrača i ozljede koje su sjekle po svlačionici na koncu su i presudili da se Bayerovi snovi o tripleti sruše u samo četiri utakmice, a zajedljivi novinski naslovi Leverkusen prekrste u Neverkusen.
Dva njihova prvenstvena poraza od Werdera i Nürnberga gurnula su Borussiju Dortmund bod ispred u zadnjem prvenstvenom kolu, što su žuto-crni iskoristili i pobjedom protiv Werdera u završnoj rundi titulu preusmjerili na Westfalen. Slijedio je Bayerov raspad i u finalu Njemačkog kupa protiv Schalkea (2:4), a na koncu i poraz u finalu Lige prvaka onim legendarnim volejem Zinedinea Zidanea za Realov trijumf u Glasgowu.
A kao da ni to nije bilo dovoljno, petorica Bayerovih nogometaša, uključujući i nesretnog Ballacka, istog su ljeta izgubila i finale Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji. Izgubio je i Ze Roberto naslov svjetskog prvaka s Brazilom jer nije bio pozvan zbog ozljede koju je prouzročio ludi leverkusenski ritam, a tek je Lucio uspio donekle zaliječiti klupske rane svjetskom reprezentativnom krunom.
Nakon te sezone dogodio se potpuni raspad sustava u kojem su jedva ostali u ligi. “Naši igrači još uvijek sanjaju prošlu sezonu. Nažalost, još ne shvaćaju da je taj film završio”, rekao je direktor Reiner Calmund kad je na pola sezone smijenio trenera Toppmöllera.
I evo, više od dva desetljeća kasnije Bayer je opet u ožujku u sličnoj situaciji. Opet paralelno trči maraton na tri različite staze, vodeća je momčad Bundeslige s 10 bodova prednosti pred Bayernom, u polufinalu Njemačkog kupa kod kuće čeka drugoligaša Fortunu iz Düsseldorfa, a u osmini finala Europske lige igra protiv azerbajdžanskog Qarabaga.
K tome, srušio je njemački rekord nanizavši već 35 utakmica bez poraza, od čega je samo pet njih završilo je remijem. A za sve je kriv — Faktor X(abi).
43-godišnji Bask savršeno se uklopio s u viziju kluba koju je od Rudija Völlera naslijedio novi sportski direktor Simon Rolfes, također klupska igračka legenda. Bayerova filozofija uvijek je bila više okrenuta estetici igre nego rezultatu, a jedno s drugim često nije bivalo kompatibilno. Prvi su od bundesligaša počeli duboko grabiti u južnoamerički, naročito brazilski nogometni bazen i mijenjati *njemački način igranja.
Xabi Alonso preuzeo je Bayer u listopadu 2022., nakon što je potop 0:4 kod Bayerna spustio momčad u zonu ispadanja na 17. mjesto. Odmah je preraspodijelio figure na terenu, prešao na obranu s trojicom i gradio svoje ideje oko okvirnog sustava 3-4-3 koji je povremeno derivirao u različite inačice.
Spasio je već prvu sezonu, popeo Bayer sa 17. do šestog mjesta, a nakon ispadanja iz Lige prvaka u Europskoj ligi stigao sve do poufinala, gdje je ispao od Rome.
Ljetos su Bayer malo čudno gledali kad je istresao 25 milijuna za dva 30-godišnja veznjaka Granita Xhaku i Jonasa Hofmanna, ali oni su mu donijeli tonu iskustva i sjajnih stvari u centalnom dijelu terena. Najvažnije od svega, pomogli su 20-godišnjoj ‘desetki’ Florianu Wirtzu da *eksplodira, korigirajući sve sitne rupice koje bi se iza njega otvarale.
Alonsova igra je, logično, španjolski nogomet posjeda, ali posebni je naglasak od prvog dana u Leverkusenu bacio na brzinu reakcije s loptom. Svoje igrače je kupio onime što rijetko koji trener može — pokazati djelom što želi i što očekuje. Sa svoje 43 godine Alonso je nerijetko i sam aktivni sudionik igre na treningu, što je potpuno kupilo njegove igrače.
“Xabi bi bez problema mogao i danas igrati. Malo je onih koji mogu dodavati loptu kao on. Svaki put kad se uključi u taktičku vježbu on sam ubrza ritam, kako bi momčad vidjela u kojem ritmu to moramo odigrati. Volio bih da sam imao trenera poput njega kad mi je bilo 20 godina”, ispričao je Alex Grimaldo, sjajni lijevi bek kojeg je doveo iz Benfice.
A još bolju priču ispričat će Josip Stanišić, ako ova sezona doista skine uroke s *Neverkusena. Otići na posudbu iz Bayerna u Bayer i osvojiti naslov prvaka, bio bi prvi u povijesti. Lako moguće i zadnji. I mogao bi pričati Harryju Kaneu kako je to osvojiti naslov prvaka kad se na ljeto vrati u Säbener Strasse. Baš bi bilo prikladno da i jedan Hrvat proslavi tu titulu, jer klub iz Leverkusena su Hrvati obilježili kao ni jedan drugi inozemni klub. Čak desetorica bayerovaca igrala su za hrvatsku reprezentaciju, najviše od svih klubova izvan Hrvatske.
Pred Xabijem Alonsom i njegovom svlačionicom je odlučujuća faza u kojoj će sve biti na kocki. Bez obzira na to što opet trče sve tri utrke, nitko im neće previše zamjeriti čak i ako one dvije koje već imaju u svojim vitrinama, Njemački kup i Europa ligu, slučajno i promaše. Cijela sezona sudit će se isključivo po onoj najvažnijoj. Bundesligi. Uostalom, to su im i rekli kad su ih prozvali *Neverkusen. “Nikad Bundesligu”.
Pred Xabijem Alonsom je očito velika i bogata trenerska karijera, bez obzira na toodlučio je dugoročno graditi u svom Liverpoolu, svom Bayernu ili svom Realu. Gdje god ode, ondje će raditi velike stvari, osvajati velike trofeje i titule.
Ali ni jedna ne bi bila toliko slatka i toliko posebna kao ova prva, koja bi nakon 11 godina maknula Bayern s bundesligaškog trona i baš u godini proslave 120. klupskog rođendana zauvijek skinula etiketu *Neverkusena s leđa Die Werkselfa.
