Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Nikad ne podcjenjuj srce šampiona

Što je to divlje u zraku u posljednjih godinu dana?

Uvjerljiv poraz od Francuske hrvatskoj je rukometnoj reprezentaciji uništio sve nade u polufinale Europskog prvenstva. Sve osim teoretskih. A i za njih su se trebale poklopiti dvije ‘sitnice’. Da Norvežani u zadnjem kolu pobijede Francuze, što i nije bilo nemoguće. A onda da Hrvatska pregazi domaćina Poljsku pred njezinih ‘samo’ 15.000 navijača sa ‘samo’ 11 razlike. Što se dogodilo, do danas nitko nije objasnio. Hrvatska je igrala kao u transu. Štrlek, Marić, Horvat, Čupić, Stevanović, prštalo je sa svih strana dok su Poljaci, Hrvati i čitav rukometni svijet otvorenih usta gledali sportsko čudo koje je trajalo 60 minuta. 14 razlike na kraju za pobjedu teorije. I plasman Hrvatske u polufinale, koji je pretvoren u europsku broncu.

Od trenutka kad su ih kuglice ždrijeba spojile u polufinalu Europske lige bilo je jasno da okršaj Liverpoola i Borussije Dortmund mora biti poseban. Jer je riječ o posebnim klubovima i posebnim tribinama. Jürgen Klopp nervozno je grizao donju usnicu kad je Marco Reus zabio za 1:3 u 57. minuti uzvrata na Anfieldu. Uz 1:1 s Westfalena, Kloppov nasljednik Thomas Tuchel bio je pred vratima raja. Nijemci da ispuste toliku prednost? Nemoguće. Hm… Coutinho i Sakho su s dva pogotka zakuhali, ali žuti su još uvijek imali prednost golova u gostima. Sve do sudačke nadoknade u kojoj je Dejan Lovren glavom zakucao pobjedničku loptu u mrežu za najluđi preokret u najluđoj nogometnoj utakmici prošle godine.

Kad je Kyle Hines zabio koš-faul za 53:32 u 22. minuti finala košarkaške Eurolige, Turci su izgledali kao razbijena vojska. Pritom ovo ‘Turci’ shvatite uvjetno. Malo je i ništa Turaka u Obradovićevoj legiji stranaca s kojom je Turska konačno trebala pokoriti natjecanje koje se kupa u njezinom sponzorskom novcu. Na početku zadnje četvrtine CSKA je još držao uvjerljivih +16 i onda prestao igrati i čekao kraj. Fenerbahçe je iz minute u minutu grizao rusku prednost i 21 sekundu prije kraja bacio u delirij milijune svojih navijača diljem svijeta povevši 83:81. Jednu obranu Fener je bio udaljen od čuda, no Hrjapa je sekundu prije kraja uspio pogoditi i odvesti utakmicu u produžetak. A tamo i do naslova prvaka Europe, koji je tako samo 20-ak sekundi bio u turskim rukama.

Nešto se čudno događalo u rukometu u zadnjih godinu dana, posebno tamo gdje je bilo puno Hrvata. A baš je takvo bilo finale Lige prvaka između mađarskog Veszprema i poljskog Kielca. 15 minuta prije kraja Veszprem je imao +9, a zvuk otvorenih šampanjaca je već odjekivao Balatonom. No, svaki se čep istom parabolom vratio natrag kad je Kielce nevjerojatnom serijom od 9:0 došlo do produžetaka, a potom nakon izvođenja sedmeraca eksploziju sreće preselilo nekih 700 kilometara sjevernije. Kad se budu radili znanstveni radovi na temu rukometnih mirakula u zadnjih godinu dana, sve će varijable biti nejasne osim jedne. Svako rukometno ludilo neminovno uključuje Hrvate.

U godinu dana preseliti s dna na vrh ljestvice samo po sebi izgleda kao senzacionalan doseg. Ali kad to ostvarite u engleskoj Premier ligi, u kojoj se oko vas događa sumanuti ples milijardi, ne milijuna, i kad to ostvarite s klubom koji u svojoj 132 godine dugoj povijesti nikad nije osvojio titulu, a zadnji joj se put približio prije skoro 90 godina, ostvarili ste nešto što će se poput bajki prenositi desetljećima s koljena na koljeno. “Sjećaš se onog Leicestera, onog Vardyja…” Godina dana nevjerojatnog stampeda pod vodstvom najprije Nigela Pearsona za opstanak, pa zatim Claudia Ranierija za titulu prvaka, ostavila je svim nogometnim romantičarima nadu da David nekad zaista može pobijediti Golijata. I to ne jednog, nego njih desetak.

Obrana Oklahoma City Thundera djelovala je gotovo nestvarno dobro. U redu, Kevin Durant i Russell Westbrook radili su svoje u napadu, ali kako su “terijeri” OKC-a u obrani grizli Curryja, Thompsona i ostale nitko nije mogao vjerovati. Bili su na svakoj lopti, na svakoj ruci, na svakom centimetru parketa. U prve četiri utakmice. Tri meč lopte imali su za veliko NBA finale. Za napad na titulu. Za definitivni ostanak Duranta u gradu. Ali onda su se ugasili. Warriorsi su dobili tri u nizu, dobili novo finale. A kao posljedicu tog trijumfa dobili su i Kevina Duranta.

Toliko veličanstvenih sportskih priča i senzacionalnih preokreta koji će se još godinama prepričavati. I pokušavati objasniti

I sve je u tom trenutku izgledalo logično. Warriorsi su okončali sezonu s rekordne 73 pobjede i u finalu Zapada protiv Thundera pokazali svoje šampionsko lice. Gazili su i finalom na isti način kako su gazili kroz sezonu. U prve četiri utakmice. Došli do 3-1 i tri meč lopte. Od čega dvije u svojoj dvorani. A onda su se ugasili. I napravili ključnu grešku. Naljutili su najboljeg na svijetu. LeBron James je otrpio udarce, od kojih su neki doista bili niski, i režirao najveći preokret u povijesti NBA finala. Nikad se nitko nije vratio s 1-3. Osim Cleveland Cavaliersa. Šampionskih Cavaliersa koji su titulu čekali 46 godina.

Ali Cleveland, koji je pola stoljeća čekao titulu u nekom od momčadskih sportova, nije mogao barem tu jednu godinu uživati u fešti koju im je priredio LeBron. Činilo se da će Cleveland u 2016. okajati sve svoje gubitničke grijehe i u jednoj godini uzeti čak dva naslova. Njihovi Indiansi vodili su 3-1 u bejzbolskom finalu protiv Chicago Cubsa, kluba čiji se ultimativni gubitnički gard do 2016. može usporediti baš s onim Cleveland Cavaliersa. Ali onda kao da su opet bogovi pali na tjeme. Cubsi su se provukli kod kuće za 3-2 i vratili u Cleveland na završne dvije. I dobili obje! 108 godina trajao je njihov gubitnički niz. A Cleveland, koji je pet mjeseci ranije slavio šampionski preokret, ovog se puta našao na suprotnoj strani pobjedničke klackalice.

Polufinalne rane još su curile. Promašeni sedmerac za finale, pa poraz u produžecima jedva dvadesetak sati ranije morali su ostaviti traga. Ili nisu? Dvije trećine utakmice Hrvatska je mljela Sloveniju i prkosila predviđanjima o psihičkom i tjelesnom krahu. 18 minuta prije kraja na semaforu je svijetlilo +8. Dovoljno za broncu? Svi su mislili tako, čak i Slovenci. No, baš kao što do danas ne postoji objašnjenje za +14 u Krakowu, tako će proći puno vremena prije negoli se nađe smisleno objašnjenje za -9 u 18 minuta u Parizu.

60 sekundi prije kraja Šibenik je na Gripama imao 9 poena prednosti. I loptu u rukama! Nije bilo dovoljno. Split je zadnju minutu dobio s 12:3, a Henrik Širko je s tri trice, pri čemu je treća bila u padu iz kornera sa sirenom, odveo utakmicu u produžetak. Prvi, pa drugi. I potpuni preokret. Split je u derbiju vodećih momčadi hrvatskog prvenstva pobijedio u utakmici kakva se vidi jednom u deset godina i sačuvao prvo mjesto. Isti onaj Split koji je prije samo dvadesetak mjeseci igrao kvalifikacije za opstanak među prvoligašima.

Rekli su mu da je lud što ulazi u takav rizik. Ali on se rizika nikad nije plašio. Uzeo je raštimani Eintracht na samom dnu bundesligaške ljestvice, pokrpao što se na brzinu pokrpati dalo i u kvalifikacijama protiv Nürnberga za dlaku spasio prvoligaški život. A onda se uhvatio lopate i motike. Posudio je nekoliko malo poznatih igrača i sa sličnim snagama se preko ljeta zatvorio u rudnik. Iz njega je na jesen izašla čvrsta, samopouzdana, ratnička momčad, gotovo savršena preslika onoga što je Niko Kovač bio kao igrač. Izašla je momčad koja je u samo osam mjeseci iz borbe za goli prvoligaški život preselila u borbu za zlatne ćupove Lige prvaka.

28:3. I ako o američkom nogometu ne znate baš ništa, brojke vam govore sve što trebate znati. Nikad se u povijesti Super Bowla nitko nije vratio s više od 10 poena zaostatka. Atlanta Falconsi su u trećoj četvrtini vodili s +25! Ali baš kao i u NBA finalu, u gubitničkoj poziciji bio je najbolji na svijetu. I odbio se predati. Dok su navijači Atlante slavili, a New Englanda očajavali, Tom Brady je planirao. I osvajao deset po deset jardi. A kad se pozitiva zakotrlja, onda se dogode i čudesni potezi poput hvatanja Juliana Edelmana kroz trojicu protivnika. Gotovo neobjašnjivog čak i u usporenoj snimci, kamoli u realnom trenutku. S 25:0 Patriotsi su osigurali produžetak, prvi u povijesti Super Bowla. I onda tamo dovršili pobjedničku priču o kojoj će pričati generacije i generacije Amerikanaca. I s gomilom argumenata ga zvati najvećim preokretom u povijesti.

Nešto je zaista divlje bilo u zraku u posljednjih godinu dana. Toliko veličanstvenih sportskih priča i senzacionalnih preokreta koji će se još godinama prepričavati. I pokušavati objasniti.

A objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno. U jednoj ga je rečenici sažeo veliki Rudy Tomjanovich.

“Nikad ne podcjenjuj srce šampiona.”