Tužan četvrtak HNL-ovske europske realnosti ostavio je još samo dva europska aduta hrvatskom klupskom nogometu. Dva aduta i dva različita svijeta. Dinamo, koji je već prolaskom makedonskog Shkupija osigurao europsku jesen, a sad je u procesu osiguravanja što bogatijih ćupova s europskim blagom i Hajduk, koji ustrašen svojim recentnim europskim sramotama, ni sam ne zna što bi od Europe očekivao.
Zadnjih smo ljeta puno bolje upoznali i puno duže zapamtili neke “vanzemaljce” poput gzira i tobola koje smo unaprijed proglašavali *simpatičnima, a ispali su skroz *nesimpatični kad smo s njima završili. Tradicija je nastavljena i ovog ljeta kad smo kršili jezike i tipkovnice da ispravno izgovorimo ili napišemo Kizilžar, a onda umjesto da ga pozdravimo i zaboravimo, morat ćemo ga iznova učiti pisati i na njega se podjećati još dugo.
Pa, kad smo već upoznali neke koje uopće nismo željeli tako dobro poznavati, upoznajmo onda i nove europske prepreke koji su ispred nas. Ludogorec i Vitóriju.
Sve u Ludogorecu počinje i završava s jednim čovjekom. Kiril Domusčiev, danas 53-godišnji industrijalac i jedan od najbogatijih Bugara odlučio je izaći iz poslovne zavjetrine i ukazati se svijetu kupivši 2010. drugoligaški klub koji nikad nije bio u elitnom razredu bugarskog nogometa. Klub iz Razgrada, nimalo privlačnog gradića sa sjeveroistoka zemlje u kojeg ste možda mogli zalutati, ali nikad otići s nekom namjerom.
Ako ćemo malo karikirati — pred nama su bugarski Dinamo i portugalski Hajduk
Domusčiev je slijedio primjer Griše Gančeva, bugarskog naftnog oligarha koji je 15 godina ranije kupio jednako mali klub iz rodnog Loveča i pretvorio ga u trofejni klub europskih ambicija. No, nitko te 2010. godine nije mogao ni pojmiti što će Domusčiev u idućem desetljeću napraviti od kluba iz bugarske provincije, a usput i od bugarske lige.
Odmah u prvoj sezoni njegove vladavine Ludogorec je po prvi put u povijesti ušao među prvoligaše. Vodio ga je Ivajlo Petev, kasnije poznat po činjenici da je jedini trener u zadnjih 17 godina koji je završio sezonu na Dinamovoj klupi, a da nije osvojio titulu prvaka.
No, u Bugarskoj je današnji izbornik BiH imao posve drugačiji rejting. Već u prvoj prvoligaškoj sezoni 2011./12. doveo je Ludogorec do zadnjeg kola s dva boda zaostatka za sofijskim CSKA-om, jednim od dva tamošnja nogometna dinosaura. Baš u zadnjem kolu Ludogorec je ugostio CSKA, pobijedio ga 1:0 i kreirao senzaciju — naslov prvaka Bugarske u svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni.
Navijači Levskog, CSKA-ova najvećeg rivala, nisu se mogli dovoljno narugati i nasmijati nesreći svojih najvećih rivala. Ni ne sluteći da i njih samo godinu dana kasnije čeka ista sudbina. Čak i gorča.
Naime, u zadnje prvenstveno kolo 2012./13. Levski je ušao s bodom prednosti ispred Petevljeve družine, uz ‘lagan posao’ kod kuće i već pripremljenu scenografiju šampionske fešte protiv prosječne sofijske Slavije. No, 15 minuta prije kraja primio je gol za 1:1, pa ga je Ludogorec preskočio u samoj ciljnoj ravnini i uzeo drugu titulu u drugoj prvoligaškoj sezoni. Jednu ispred nosa CSKA-u, drugu Levskom.
Sad je bio red na navijačima CSKA da se izruguju sa svojim rivalima, ali to su zapravo bile zadnje kakve-takve radosti navijača dvaju najpopularnijih i najtrofejnijih tamošnjih klubova. ‘Seljaci’ iz Razgrada od tada do danas vladaju bugarskim prvenstvom, osvojili su 11 titula u nizu i ne namjeravaju stati.
Baš protiv Dinama imali su svoj europski debi 2012./13., u drugom pretkolu Lige prvaka. I tada je na klupi Dinama bio aktualni trener Ante Čačić, a zauvijek su zapamtili Domagoja Vidu, koji je u osmoj minuti sudačke nadoknade zabio za 3:2 i prolaz zagrebačkog kluba. S Dinamom su igrali i godinu kasnije u skupini Europa lige, pobijedili su u obje utakmice (3:0 i 2:1), a otad su europsku jesen u skupinama tek jednom propustili.
Kod nas je Ludogorec poznat i po tome što ga je 10 mjeseci tijekom 2021. vodio današnji Hajdukov trener Valdas Dambrauskas, a naslijedio ga je slovenski strateg hrvatskih korijena Ante Šimundža. Ondje je i još jedan bivši hajdukovac, stoper Georgi Terziev koji je u proljeće 2016./17. bio na posudbi na Poljudu, a i i bivši Rijekin vratar Simon Sluga, koji je došao iz engleskog Lutona i trenutno je u borbi za ‘jedinicu’ s Nizozemcem Sergiom Padtom.
Za razliku od Ludogoreca koji je izronio i rabucao bugarske velikane u minulom desetljeću, Vitória ima potpuno drugačiji status u portugalskom nogometu. Za razliku od provincijskog Razgrada, Guimarães se smatra “kolijevkom portugalske nacije” i jedan je od najstarijih i povijesno najznačajnijih portugalskih gradova. A Vitória je četvrti klub po broju prvoligaških sezona (77), odmah iza nedodirljive Velike trojke koju čine Benfica, Porto i Sporting (svi po 88).
U tih 77 sezona nikad nije došla do naslova prvaka, ali to joj ne smeta da s prosjekom od oko 20.000 gledatelja na svom stadionu D. Alfonso Henriques bude odmah uz bok Velikoj trojci. A stadion, poznat po bučnim i strastvenim bijelo-crnim navijačima i koreografijama, ostao je upamćen i kao mjesto na kojem je tragično život okončao mađarski nogometaš Miklós Fehér, doživjevši fatalni srčani udar tijekom utakmice s Benficom u sezoni 2003./04.
Jedini trofej Vitória je osvojila, zanimljivo, iste one sezone kad je i Hajduk osvojio svoj zadnji trofej do prošlosezonskog kupa. U sezoni 2012./13. je u finalu Portugalskog kupa pobijedila Benficu 2:1, a strijelac u finalu bio je i Alžirac El Arbi Hillel Soudani, kojem je Vitória bila prva europska stanica nakon koje je preselio u zagrebački Dinamo i kasnije bio najbolji strijelac HNL-a.
S obzirom na to da se rezultatski i financijski nikad nije mogla nositi s Velikom trojkom, ni s jednim od ta tri kluba nije razvila poseban rivalitet. Ta je uloga rezervirana za Sporting iz Brage, s kojim već desetljećima igra O Dérbi do Minho, najveći portugalski derbi u kojem ne sudjeluje tri spomenuta velikana. Dvadesetak kilometara udaljeni Guimarães i Braga stoljećima su gradovi rivali ne samo u nogometnom smislu, nego i u povijesnom, gospodarskom i političkom.
U sezoni 2013./14. Vitória je bila u skupini Europa lige s Rijekom, u Guimarãesu je dobila 4:0, na Kantridi je bilo 0:0. No, nijedan od tih dvaju klubova nije prošao dalje jer su u skupini bili i Lyon i Betis. Zadnje dvije sezone Vitória nije igrala Europu jer je prvenstvo završavala na sedmom mjestu, točno ispod crte koja vodi u europska natjecanja. U prošloj sezoni konačno je tu crtu preskočila i vratila se u Europu, od koje očekuje da klubu pomogne konsolidirati prilično lošu financijsku sliku.
I kako je svijet mali, a sudbina često duhovita, dogodilo se da će Hajduk odmjeriti snage upravo s klubom iz kojeg je na posudbu ovog ljeta doveo svoje zasad jedino pojačanje. Toni Borevković prošle je sezone bio važan kotačić u osiguravanju europske pozicije, odigrao je 29 utakmica i bio standardan u Vitórijinoj obrani. I svakako će biti važan izvor mnoštva korisnih informacija kako za Hajdukov stručni stožer, tako i za svoje suigrače.
Borevković s Vitórijom ima ugovor do kraja sezone 2025./26., a osigura li s Hajdukom europsku jesen, porast će i šanse da splitski klub na kraju ove sezone otkupi ostatak njegova ugovora. Čemu se Portugalci nadaju — ne zbog loših igara 25-godišnjeg stopera, nego zbog financijskih rupa koje hitno trebaju zakrpati.
Vitórijini financijski problemi, međutim, neće značajno olakšati Hajduku posao na terenu jer i Portugalci u Europi vide nadu za zaradu i konsolidaciju. Trener Pepa smijenjen je uoči početka priprema, zamijenio ga je asistent Moreno, ali prošlosezonska momčad nije se puno promijenila.
Najskuplji eksponat, 22-godišnji veznjak André Almeida, već je neko vrijeme na radaru engleskog Wolverhamptona, a zanimanje su pokazali i Porto i lisabonski Sporting. Vitória za njega traži oko osam milijuna eura, ali očekuje se da bi i on trebao biti u kadru za Hajduk, osim ako se ne dogodi “ponuda koja izuva iz cipela”.
Inače, početkom srpnja je s Vitórijom svoj prvi profesionalni ugovor potpisao Etienne Eto’o, sin Samuelov. Bude li u kadru za gostovanje u Splitu, priključit će se slavnom ocu koji je u sezoni 2001./02. zaigrao na Poljudu za Mallorcu, u kvalifikacijama za Ligu prvaka.
A Vitória drži i jedan kuriozitetan rekord u europskom nogometu. U sezoni 2017./18. u utakmici Europske lige protiv Red Bull Salzburga postala je prva momčad u povijesti europskih kupova koja je na travnjak izašla bez ijednog europskog nogometaša. Portugalski klub u početnih je 11 tada imao dva Afrikanca i devet Južnoamerikanaca, među kojima je bio i Raphinha, najskuplje ovoljetno Barcelonino pojačanje.
Ako ćemo malo karikirati — pred nama su bugarski Dinamo i portugalski Hajduk. Klub kontroverznog gazde koji je u proteklom desetljeću ‘privatizirao’ domaću ligu, financijski i organizacijski ostavio čitavu domaću konkurenciju daleko iza sebe, niže domaće trofeje, a opet uz sve to vrlo često igra pred praznim tribinama. I klub koji je u proteklom desetljeću uzeo tek jedan kup, ne uspijeva se približiti vrhu ljestvice, a opet uz sve to ima pune tribine i fanatično odanu navijačku vojsku.
Dinamo je već puno puta pokazao da zna s takvima. Vrijeme je da to napokon pokaže i Hajduk.
