Juriš

Nova Italija i stara Engleska

Wembley očekuje utakmica koja će se prepričavati generacijama

Sve što iman san ukra, kaže naslovna pjesma istoimenog albuma zadarske grupe Postolar Tripper. Bila je to prva misao koja je sijevnula kroz glavu nakon što je Raheem Sterling izveo najvažniji pad svog života, a nizozemski sudac Danny Makkelie odsvirao najvažniji penal svog života. Penal koji će ga pratiti vječno. Ako Englezi osvoje.

Onaj nikad dokazani prelazak lopte preko gol-linije 1966. više od pola stoljeća bio je simbol engleske nogometne prevare. Jer su osvojili. Ovaj Sterlingov pad preuzet će tu ulogu valjda u narednih pola stoljeća. Ako Englezi osvoje. Uvijek će iznad te njihove titule stajati zvjezdica. Makar njih neće biti briga. Nikad ih i nije bilo briga što drugi misle.

A valja reći da su Englezi kroz čitavo to vrijeme između 1966. i 2021. i sami znali biti na suprotnoj strani nekih *nezgodnih sudačkih odluka i previda. Recimo, s onom priznatom ‘Božjom rukom’ Diega Maradone 1986. Ili nepriznatim golom Franka Lamparda 2010. koji je bio jednako očit kao i Sterlingova gluma.

Ali Engleze je lakše mrziti nego voljeti, to je tako. To je nešto za što su sami odgovorni. Pa je svijetu i danas draže i lakše ukazivati na njihovo licemjerje i aroganciju i grupirati se u talijanske Ultrase, nego pričati o nekim lijepim stvarima koje će ova sjajna momčad koju je posložio Gareth Southgate ostaviti iza sebe.

Baš kao i Southgate, i Mancini je Italiju preuzeo u situaciji kad su crnilo i depresija nadvladali tradiciju i optimizam

Taj Southgate, recimo, jedan je od razloga zašto vam ova Engleska ipak ne može biti antipatična kao neke njezine prethodne inačice. Čovjek koji je i sam na svojoj koži gotovo četvrt stoljeća osjećao teret i prokletstvo engleskog reprezentativnog nogometa. Sve zbog *onog penala. Dvadeset i nešto godina bio je tek *onaj_što_je_promašio_penal. Ništa drugo u njegovom životu za Engleze nije postojalo. Sve dok iz tog silnog blata kojeg su na njega bacali posve iznenada odjednom nije izniklo cvijeće.

Southgate je Englesku preuzeo samo zato što je Sam Allardyce brbljao više nego što je trebalo. Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. i ispadanja u osmini finala Europskog prvenstva 2016. od Islanda, Engleska je još jednom dignula ruke. Vrhunac kaosa bila je tajna snimka na kojoj Allardyce priča svašta, što ga je koštalo izborničke funkcije nakon samo dva mjeseca i jedne odrađene utakmice.

Southgate je postavljen samo da bi se kupilo vremena za privući ‘nekog ozbiljnog’. No, ispalo je da ozbiljnijeg od njega nisu mogli dobiti. Složio je novu, svježu i gladnu generaciju, neopterećen imenima bilo igrača, bilo klubova. Uspio je iskontrolirati i kanalizirati sav taj vrhunski potencijal kojim engleski nogomet pršti i konačno iscijediti sok iz činjenice da su ogromnu većinu tih mladih lavova klesali i tesali vrhunski svjetski treneri. Umjesto engleskih.

Opterećen sumnjama i sprdnjama, Southgate je u tišini slagao kockice. Na poziciji koja je nemoguće teška. U Engleskoj vjerojatno najteža moguća. Zamislite koliki je pritisak na Zlatku Daliću. Pa to pomnožite sa sto. Možete slobodno i s tisuću. A Dalić k tome, nije promašio *onaj penal.

A onda je Southgate najprije iskovao polufinale na Svjetskog prvenstva u Rusiji, pa onda finale na Eura na Wembleyju. U čitavoj povijesti engleske reprezentacije samo je još Alf Ramsey spojio takva dva turnira. Svjetsku krunu 1966., pa europsko polufinale 1968. Nitko više.

I na tom petogodišnjem putovanju sudbina je odlučila da je Southgate dovoljno patio. Odlučila mu je ponuditi drugu šansu. U Rusiji je konačno probio te proklete penale protiv Kolumbije u osmini finala. A onda su ovog ljeta na red opet došli Nijemci. Na istom mjestu, 25 godina i tri dana kasnije, Southgate je rastjerao još neke duhove koji su se motali engleskom podsvjesti.

Novi set duhova za tjeranje čeka ga već u nedjelju. Finale, mjesto na kojem Englezi nisu navikli biti, koliko god sebi samima gordi i važni bili. Mjesto gdje se Talijani puno komfornije osjećaju. K tome — Engleska Italiju nikad nije pobijedila na nekom velikom natjecanju. Doduše, nikad nisu igrali na Wembleyju.

Na Europskom prvenstvu 1980. Italija je bila domaćin. U 2. kolu skupine Marco Tardelli zabio je u završnici utakmice ‘engleski’ pobjednički gol uklizavanjem u prsa Petera Shiltona. Ipak, Italija u zadnjem kolu nije uspjela pobijediti Belgiju, pa su Belgijci otišli u finale (i izgubili od Zapadne Njemačke), a Talijani u maratonu penala ostali bez bronce protiv Čehoslovačke.

I 10 godina kasnije opet se igralo u Italiji, ovog puta na Svjetskom prvenstvu. U polufinalu su Talijani i Englezi na penale ispali od svojih zakletih neprijatelja Argentinaca i Nijemaca, pa ih je umjesto finalog spektakla u Rimu zapao festival tuge i depresije u Bariju. Talijani su dobili 2:1, a izboreni pa realizirani penal Tota Schillacija Italiji je donio utješnu broncu, a senzacionalnom Sicilijancu naslov najboljeg strijelca turnira.

Prvi i jedini put dosad u eliminacijskoj utakmici sreli su se na Euru 2012. Italija je u Kijevu bila bolja nakon vječne engleske muke s penalima. Italija je otišla do finala, gdje je poražena od Španjolske. Baš tu činjenicu Englezi danas koriste za ‘čaranje’. Naime, te godine je Chelsea osvojio Ligu prvaka, a Talijani su izgubili u finalu Eura. Chelsea je i ove godine prvak Europe, a Italija je u finalu…

Posljednji put su se sreli na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. Dok su se ‘pjetlići’ prepirali tko će od njih uzeti prvo mjesto, Kostarika i Urugvaj su ih oboje zaskočili i poslali ranim zrakoplovima kući. Zrno utjehe Talijanima je donijela još jedna pobjeda nad Englezima (2:1), u utakmici koju je sudio Nizozemac Björn Kuipers. Isti koji će im suditi i u nedjeljnom finalu. Nedvojbeno njihovoj najvećoj međusobnoj utakmici u povijesti.

Bez obzira na to koje dvije reprezentacije došle do finala, dizali bi se spomenici njihovim izbornicima. Ali Gareth Southgate i Roberto Mancini ipak spadaju u posebnu kategoriju. Posebnu priču. Dva čovjeka koja su u svojim zemljama češće trpjela kritiku nego povjerenje i pohvalu napravila su čudesan posao sa svojim reprezentacijama. Bez obzira što je riječ o nogometnim velikanima, njihove reprezentacije do njihovog dolaska koprcale su se u problemima i podbačajima.

Baš kao i Southgate, i Mancini je Italiju preuzeo u situaciji kad su crnilo i depresija nadvladali tradiciju i optimizam. Izostanak sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. čak se i nije smatrao senzacijom, više logičnim slijedom višegodišnjeg talijanskog nogometnog lutanja. Ako izuzmemo period između 1980-ih i 1990-ih, nikad Italija nije bila simbol nogometne raskoši i spektakla. Uvijek je bila totem nogometne pragmatičnosti i efikasnosti. Italija nikad nije bila reprezentacija koju ste preferirali ako volite nogomet. Italiju ste mogli voljeti samo ako volite — Italiju.

A onda je došao Mancini. Čovjek koji je osvajao trofeje u svim klubovima u kojima je radio (Fiorentina, Lazio, Inter, Manchester City, Galatasaray), osim Zenita. Osvajao bi i tamo da je ostao duže od jedne sezone. Čovjek koji je Manchester City pretvorio u pobjednički klub. Nakon 44 godine. Čovjek koji, usprkos svemu tome, nije bio aklamacijom prihvaćen za novog talijanskog izbornika.

Ali on je znao što želi i što radi. Uzeo je u ruke metlu i lopatu i počistio ostatke onoga što je talijansku reprezentaciju dovelo do toga da se niti svojim tvrdim, ružnim, pragmatičnim stilom više ne može provlačiti. Nogometni svijet je evoluirao. Nogomet je evoluirao. Ono što je Italija bila desetljećima, danas može biti puno reprezentacija. Sirova pragmatičnost i organizirana defenziva više nisu samo talijanski privilegij. Ni snaga.

Mancini je Italiju promijenio jer ju je uvjerio da ta promjena može funkcionirati. Najboljim mogućim argumentom. Rezultatom. Pa tako Italija koja danas, barem na papiru, zvuči daleko manje atraktivno i ofenzivno od nekih svojih prethodnih verzija, igra daleko atraktivniji i ofenzivniji nogomet. I pobjeđuje. Igrom. Zamislite.

Kako god okrenete, Wembley u nedjelju očekuje spektakl. Utakmica koja će se prepričavati generacijama. Taj kontroverzni polufinalni penal Englezima je puno dao, ali ponešto i uzeo. Ako osvoje, pratit će ih zauvijek. Jednako kao i onaj nikad dokazani gol iz 1966. Pola svijeta pjevušit će im one stihove Postolara Trippera. Bi li pobijedili i bez tog penala? Nikad nećemo saznati. Kao ni za 1966. Ali vječno će se pričati. Debatirati. Svađati.

A to je valjda neminovno kad su Englezi u pitanju. Englezi i tradicija. Nova Italija i stara Engleska. U nedjelju će nogometni svijet opet iskopati svoje rovove. I samo jedno je sigurno. Priča će, ovako ili onako, biti povijesna.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.