Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Nova snaga

Olmissum je napisao novu lijepu priču hrvatskog futsala

Dok se makarska sportska dvorana polako ali sigurno punila znojem i vrućinom iščekujući početak završnog okršaja futsalske sezone, stajao sam na vrhu tribina s ‘nultim čovjekom’ omiškog malonogometnog kluba. Mijo Milavić, osebujni lik u zeleno-plavom dresu s nulom na leđima krenuo je baš od nule, osnovao, organizirao, isfinancirao i u samo pet godina odveo Olmissum do vrha hrvatskog futsala. Moje pitanje je bilo — što prognozira?

“U jednoj utakmici ne prognoziram ništa. Jedino što prognoziram je da ćemo osvajati trofeje u vremenima koja su ispred nas. To sam siguran.”

Dogodilo se i prije nego što je i očekivao. Dva sata kasnije skakao je u oduševljenju nakon što je sjajni Žarko Luketin gotovo nehajno mahnuvši rukom zaustavio odlučujući penal Vedrana Kazazića. Preskočio je ogradu, uskočio na parket i završio na ramenima družine koju je okupio. Prošle godine njegov Olmissum je bio prvak druge lige. Ove godine je samo — prvak. U priči koju u hrvatskom sportskom ambijentu samo futsal može napisati.

Olmissum je nastavio futsalsku ‘bajku iz malog mista’ koja je dvije godine živjela u Makarskoj, a sad se preselila tek 30-ak kilometara sjevernije. U prekrasnoj novoj omiškoj dvorani, u kojoj će vas ponuditi zaštitnim navlakama ako poželite u cipelama na parket, izrastao je klub čiju ćete snagu pronaći u detaljima. Mnoštvu detalja koje radite samo kad nešto uistinu volite. I u tome uživate.

Trener Duje Maretić je složio momčad koja utjelovljuje sve ono na što pomislite kad netko spomene ‘omiške gusare’. Čvrsta, drska i hrabra družina koja se ne plaši nikoga

Grupa entuzijastičnih i radišnih mladih ljudi koje je Milavić okupio oko sebe, slično kao što je to napravio i njegov imenjak Mijo Pašalić u Makarskoj, u samo pet godina stvorila je ozbiljan i stabilan klub koji je, nimalo slučajno, ovog tjedna postao prvak države. Stoga i nije čudno što su Omišani upravo svoje makarske susjede i šampione toliko silno željeli skinuti. Jer postaješ najbolji kad pobijediš najboljega.

Još prošle sezone dok su bili drugoligaši, Omišani su Makaranima prvi put zaprijetili u osmini finala kupa. Ove sezone su ih u istom stupnju i izbacili i to na penale. Baš kao i u prvenstvenom finalu. Što znači da nije slučajno. I da je omiški klub postao nova snaga hrvatskog futsala. Snaga koja će trajati.

Olmissum je na finalnu utakmicu u Makarsku, u dom dvostrukog prvaka i prvog favorita lige, došao pršteći od samopouzdanja. U 50 minuta sjajnog, uzbudljivog i žestokog futsala kojeg je najtočnije opisati floskulom “udario junak na junaka”, odlučivale su sitnice, nijanse, detalji, pa i zrno sreće. I jedni i drugi su i gubili i vodili, vraćali se i okretali, dali baš svaki atom i pokazali zašto su definitivno ove sezone dvije najbolje momčadi lige.

Presudili su detalji i — Žarko Luketin. Brutalni omiški pressing gurao je Novo vrijeme Apfel do njihovih gornjih granica. Ali i onda kad bi Makarani uspjeli pronaći poneku malu pukotinu u obrani, najbolji hrvatski vratar bi se autoritativno raskrilio. Sa Splitom je izgubio titulu od Novog vremena, s Olmissumom ju je vratio.

U pet godina Olmissum je od osnivačkog akta stigao do naslova prvaka. I pritom je stalno djelovao kao nekakav samoučeći softver. Onaj koji naiđe na problem, trenutak zastane, izanalizira, doradi sam sebe i šiba dalje. U prvoj sezoni treće lige su bili kratki za bod. Dogodine su uspjeli. U prvoj sezoni druge lige bili su kratki za bod. Dogodine su uspjeli. U prvom kup-okršaju s Novim vremenom su poraženi. U drugom su uspjeli. U prvom finalu ove sezone su izgubili. U drugom su uspjeli.

Trener Duje Maretić sa svojim stožerom složio je i utrenirao momčad koja taman utjelovljuje sve ono na što pomislite kad vam netko spomene omiške gusare. Čvrsta, drska i hrabra družina koja se ne plaši nikoga. Kad treba dovoljno divlja i razuzdana, kad treba dovoljno disciplinirana i fokusirana. Omiški strateg je napravio uistinu sjajan posao u ovoj dugoj, teškoj i zahtjevnoj sezoni i dokazao da sve što je radio prošle sezone u drugoj ligi nije nimalo slučajno.

Maretić je definitivno trener godine u hrvatskom futsalu, što je nakon dvije sezone u kojima je odskočio Teo Strunje dokaz da hrvatski futsal ima i mladih trenera u koje treba ulagati i kojima treba vjerovati. Veliki problem hrvatskog futsala leži u činjenici da je malo trenera koji se mogu profesionalno baviti tim poslom i razvijati i sebe i svoje momčadi. Stoga je svaki novi, mladi i studiozni trener koji se pojavi vrijedan pažnje i HNS-a i klubova.

Strunje je nakon dvije bajkovite sezone za kormilom Novog vremena Apfel ove sezone upoznao i drugu stranu. Prošlog ljeta je napustio klupu prvaka vjerujući da će u FC Splitu imati resurse za izgraditi sve ono što je izgradio u Makarskoj. Na koncu je ispalo da je u istoj sezoni supotpisao i pad Splita među drugoligaše i detronizaciju Novog vremena i na svojoj je koži osjetio koliko tvrd i gorak može biti trenerski kruh. Vratnica ili dvije u Splitu, vratnica ili dvije u Makarskoj i sve je moglo biti drugačije.

Što se Novog vremena tiče, završio je sjajan klupski period u kojem su igrali tri finala, dvaput osvajali titulu prvaka i dvaput prolazili među 16 najboljih momčadi Europe. Ova sezona bila je turbulentna, promijenila su se trojica trenera, ostvarila se prva pobjeda u Elitnoj rundi Lige prvaka i malo je nedostajalo da se priča zaokruži prvenstvenim hat-trickom. Ali da se to i dogodilo, makarskoj bi svlačionici vjerojatno slijedila rekonstrukcija jer se vidjelo da je nakon trofejnih godina došlo do očekivanog zasićenja i da je nužno ubrizgati ponešto ‘svježe krvi’.

Kako će Novo vrijeme Apfel izgledati u narednoj sezoni teško je predvidjeti, posebno uz saznanje da će idućih mjeseci zbog pandemije i gospodarske krize mnogi sponzori u gradu naslonjenom na turizam biti prisiljeni stezati remen. Kako god bilo, mala Makarska može biti samo ponosna na činjenicu da se ubilježila na mapu elitnog europskog futsala.

Emocije posve suprotne od ponosa na sve što se događalo u zadnjih nekoliko godina mogu imati u FC Splitu. Ima puno simbolike u činjenici da je najtrofejniji hrvatski futsalski klub svoju drugoligašku vizu ovjerio s osam primljenih komada u zadnjem kolu baš u Makarskoj. Žestoki i bolni pad velikog splitskog kluba počeo je upravo finalnim porazom od Makarana prije dvije godine i trajao je sve do ovogodišnjeg pada među drugoligaše.

Split je definitivno podcijenio kvalitetu lige ove sezone vjerujući kako će se sve ‘nekako riješiti’. A u kvalitetnoj i ozbiljnoj Ligi 10, kad su se kola zaletjela nizbrdo, teško ih je više bilo zaustaviti čak i velikim imenima koje je klub dovodio. Split u svom inkubatoru ima uistinu zanimljivu mladu momčad za koju bi bila šteta da se rasprši. Ali toj momčadi treba ozbiljno vodstvo, iskustvo i autoritet uz koje će sazrijevati.

FC Split apsolutno treba hrvatskom futsalu i svatko tko hrvatskom futsalu želi dobro poželjet će mu što brži povratak među prvoligaše, ali i ozbiljan upravljački reset. Split ima najbolju školu i najveću futsalsku tradiciju u zemlji, ali negdje je debelo zaštrapao. Koliko debelo najbolje svjedoči činjenica da su ovogodišnji finalisti Olmissum i Novo vrijeme Apfel puni igrača koji su izašli iz škole FC Splita ili su se u njemu afirmirali. A on je ispao.

Pogled prema ostatku lige nudi dojam da je nakon Splita nekako najviše podbacio Vrgorac, koji je po ozbiljnim imenima u svojoj svlačionici definitivno vrijedio više od onoga što je ostvario. Dubrovački Square je 20 polufinalnih minuta držao Novo vrijeme Apfel u šahu i, da Filip Bašković nije obranio akumulirani penal u završnici prvog poluvremena, tko zna bi li se Makarani vratili iz 0:3. Futsal Dinamo je i petu godinu zaredom završio u polufinalu, a još jednu prvoligašku sezonu izborila su oba ‘studentska’ kluba — zagrebački Alumnus i splitski Universitas.

Ovogodišnje prvo izdanje Lige 10 zaslužilo bi najviše moguće ocjene da nije bilo proklete pandemije koja nas je uskratila za sjajno doigravanje s punim dvoranama, uzbuđenjima i preokretima. I da nije bilo prokletih prometnih nesreća koje su nakon Matije Capara i Oskara Kadrnke uzele još tri mlada života — Andru Zarača, Antonija Pervana i Dominika Išaretovića.

Prava je šteta što nismo mogli uživati u punom izdanju najneizvjesnije lige u zemlji, ali nakon svega što se događalo i nakon činjenice da je većina klubova sezonu završila debelo u srpnju, nije potrebno raditi neke velike analize i baviti se lošim stvarima nego kratko i jasno — skinuti kapu svima što se sezona uopće dovela do kraja. A najviše igračima koji su često igrali u uvjetima u kojima je teško i disati, kamoli ginuti.

Sve u svemu — hrvatski futsal ni ove sezone nije razočarao. Ponudio je gomilu uzbuđenja i napisao još jednu prekrasnu priču o uspjehu, ovog puta uklesanu u tvrdu omišku stinu. A ‘nulti čovjek’ i njegov impresivni petogodišnji samoučeći softver od lovca su postali — lovina.