Stavivši u stranu činjenicu da su Phoenix Suns zapravo jedna prilično kaotična organizacija koja vrlo često mijenja i strategije i ljude, Šarić zapravo uopće nije loše prošao. Ne samo zbog toga što će temperature od -30 zamijeniti onima od +40 i što se nakon samo par mjeseci uspio otarasiti kluba koji nije znao ni što bi s njim, a ni sa sobom, nego ponajprije zbog činjenice da se u ovom trenutku svoje karijere Šarić i ne treba pretjerano baviti klupskim nego prvenstveno vlastitim ciljevima. I vlastitom budućnošću.

S obzirom na to da ulazi u posljednju godinu svog prvog ugovora i narednog ljeta postat će ograničeni slobodni igrač (Sunsi će imati pravo izjednačiti bilo koju ponudu koja mu stigne), Šarić je zapravo na pravom mjestu da nabilda svoje brojke i svoje mjesto na tržištu naredog ljeta. “Klupski igrač” bio je u sve tri dosadašnje sezone, vrijeme je da jednu sezonu odigra za sebe.

Igor Kokoškov, prvi Europljanin na klupi neke NBA momčadi, izdržao je tek jednu sezonu, a Šarića je na klupi Sunsa dočekalo poznato lice. Monty Williams dobio je u ruke novo ‘restrukturiranje’, a on je bio jedan od pomoćnika u Sixersima i jako dobro zna što sve Dario može donijeti njegovoj prilično tankoj momčadi.

Bogdanovića čeka vjerojatno najuzbudljiviji period njegove NBA karijere

Okomici Devin Booker–DeAndre Ayton dodan je novi tandem Ricky Rubio-Dario Šarić. Iskusniji, promišljeniji i nesebičniji, tandem koji bi mogao zaokružiti sasvim solidnu i zanimljivu petorku u kojoj bi Booker konačno mogao prestati glumiti da ga zanima razigravanje momčadi i potpuno se posvetiti onome u čemu je najbolji — trpanju.

Klupa je, međutim, prilično tanka, što sugerira da će i u novoj sezoni Sunsi vjerojatno opet biti blizu ‘lutrije’. Što ne mora uopće biti loše za Darija, koji bi trebao imati i minutažu i prostor da konačno zasja u punom profilu. I da natjera čelnike Sixersa da požale što su ga se olako riješili samo da bi iznajmili Jimmyja Butlera na nekoliko mjeseci.

Šarić ne treba ići daleko za zvijezdu vodilju i inspiraciju. Put njegova reprezentativnog kolege Bojana Bogdanovića nije bio ništa jednostavniji, ni lakši. A nakon pet godina i tri kluba najbolji hrvatski košarkaš u svojoj 30. godini naplatio je sve dugove i sve ratove koje je vodio.

Bio sam jedan od onih koji su smatrali da je 10 milijuna dolara po sezoni, koje su mu platili Indiana Pacersi prije dvije godine, malo za njegove kvalitete i da je već tada trebao dobiti i bolji ugovor i bolji status. Ispalo je, međutim, da su te dvije sezone u Pacersima bile tek posljednji korak prema tronu na kojeg se popeo ovog ljeta, kad mu je Utah Jazz iskrcao čak 73 milijuna za naredne četiri godine. I svrstao ga tamo gdje mu je i mjesto. U NBA elitu.

Međutim, činjenica da su mu Jazzeri ponudili takav ugovor odmah prvog dana, štoviše prvog sata free agencyja, najbolje svjedoči koliko su ga željeli i u kakvoj ga ulozi vide. Babo je bio prvi izbor momčadi koja je prošlu sezonu završila na petom mjestu Zapada s 50 pobjeda i porazom od Houston Rocketsa u prvoj rundi doigravanja, ali je ovog ljeta imala vrlo jasan plan što treba napraviti da bi naredne sezone išla (barem) još korak više.

Pa su poziciju playmakera nadogradili Mikeom Conleyem umjesto Rubija, a šutera Kylea Korvera osam godina mlađom, atletičnijom i obrambeno efikasnijom verzijom u Bogdanoviću. Odlazak obrambenih utvrda Derricka Favorsa i Jaeja Crowdera pomoći će nadomjestiti iskusni Jeff Green i Ed Davis, ali napadački dio momčadi definitivno izgleda puno bolje nego prošle. Uz uvjet da Conleya zaobiđu ozljede.

Kad znate da imaju i sjajnog 23-godišnjeg Donovana Mitchella, kojeg će iskusni popratni orkestar nositi prema ulozi lica franšize za dugi niz godina, da u Rudyju Gobertu imaju dvostrukog najboljeg obrambenog igrača lige, da tu ima još nekoliko komadića koji se savršeno uklapaju u ovakvu momčad poput konstantnog Joea Inglesa, (zdravog) Dantea Exuma ili rehidratiziranog Emmanuela Mudiaya, morate s uzbuđenjem iščekivati novo vrijeme organizacije koju je proslavio savršeni pick-and-roll legendarnih Johna Stocktona i Karla Malonea.

Bogdanović je doveden kao čovjek koji može pokriti pozicije i trojke i četvorke, što je posebno važno za trenera Quinna Snydera koji planira raširiti teren i u postavljenom napadu i u tranziciji. U momčadi koja će imati gomilu napadačkih solucija posebno na vanjskim pozicijama, Bogdanovića čeka vjerojatno najuzbudljiviji period njegove NBA karijere. Svakako i najunosniji.

Novo lice koje bi naredne sezone hrvatsku NBA koloniju moglo dignuti na gotovo nestvarnih sedam predstavnika i maknuti San Antonio Spurse s liste posljednjih osam klubova koji još nisu imali hrvatskog košarkaša u svojim redovima je Luka Šamanić. Ovaj 19-godišnji Zagrepčanin potpisao je četverogodišnji ugovor sa Spursima od kojeg su mu prve dvije godine zagarantirane i prvu će vjerojatno provesti između San Antonio i Austin Spursa u razvojnoj NBA G-ligi.

O Šamaniću šira hrvatska javnost jako malo zna s obzirom da nije igrao za seniore nijednog domaćeg kluba, ali s obzirom da se u NBA ligi već neko vrijeme ne drafta kvaliteta nego potencijal, nije nikakvo iznenađenje što je Hrvatska potencijalno dobila novog NBA igrača. A kroz koju godinu će i još jednog, kad malo ojačaju mišići Roka Prkačina.

U svakom slučaju, mladi Šamanić je teško mogao bolje proći od ovoga što je dobio. San Antonio Spursi su znameniti po svom sjajnom trenerskom osoblju, individualnom radu s mladim igračima koje odaberu i doziranju njihovih prigoda. Ako je Šamanić zaista materijal za velike stvari, a nema razloga vjerovati da nije, Spursi će ga znati isklesati.

Maštu neminovno golica pitanje kakav bi igrač danas bio Dragan Bender da je nakon drafta 2016. došao u ruke Spursima umjesto Sunsima. Trogodišnje rookie školovanje u već spomenutoj prilično kaotičnoj sredini za Bendera nije dobro završilo i ovog ljeta ga čekaju neki ozbiljni odabiri i odluke.

S obzirom na svoje godine, a ne treba zaboraviti da još nije navršio ni 22, visinu od 216 centimetara, fizikalije i činjenicu da ima glavu koja razumije košarku, NBA ponuda mu ovog ljeta sigurno neće nedostajati. Ali odabir je kompliciran. I novac ne bi smio biti nikakav kriterij. Nego isključivo klub i trener koji imaju jasnu i preciznu ideju i viziju njegove uloge.

Hoće li doista dobiti takvu ponudu, drugo je pitanje. Jer koliko god bio mlad, iza njega su već tri NBA sezone u kojima još uvijek nije definirao svoj poziciju ni na terenu, ni izvan njega. Ovoljetni odabir može biti ključan u profiliranju njegove budućnosti.

Nije tajna da postoje i neke prilično ozbiljne europske opcije i da bi ga, recimo, Želimir Obradović volio uzeti u svoje ruke. Bender, međutim, zasad više naginje ostanku u NBA ligi, vjerujući da bljeskove svog talenta u Phoenixu može pretvoriti u konstantu negdje drugdje.

Njegovi vršnjaci Ivica Zubac i Ante Žižić u znatno su boljem statusu, iako i iznad njihovih imena svijetli “na čekanju”. Zubac bez ugovora čeka kako će se odviti priča između Los Angeles Clippersa i Kawhija Leonarda. Ako prvo ime ovogodišnjeg doigravanja ipak skrene u LA Lakerse ili ostane u Toronto Raptorsima, Zupcu se smiješi solidan ugovor, ako se baš ne dogodi da sve te silne milijune odluče zveknuti na DeMarcusa Cousinsa.

Žižić ima još jednu garantiranu sezonu ugovora s Cleveland Cavaliersima, nakon koje Cavse očekuje novo veliko spremanje jer istječu ugovori većini ‘čipova’ koje je LeBron James skupljao za rat protiv Golden State Warriorsa. Narednog ljeta moći će ga produžiti za još jednu sezonu za prilično jeftinih 3,8 milijuna dolara, pa je vjerojatno da ćemo “malog Žižu” još neko vrijeme gledati u tranzicijskom Clevelandu.

Za kraj sam ostavio Marija Hezonju. I moram priznati da mi nije baš jasna neka generalna antipatija hrvatske javnosti koja se može osjetiti prema 24-godišnjem Dubrovčaninu. Ako je razlog tome činjenica da se nije odazvao na jedno ili dva reprezentativna okupljanja, onda je to totalna glupost. Još i veća ako je riječ o nekoj fantomskoj priči kako “nije ispunio očekivanja”.

Čija to očekivanja? Sveznalica s druge strane monitora? Njih je razočarao? Zaista?

Mario je ovog ljeta iz New York Knicksa prešao u jednu jako zanimljivu ekipicu u kojoj nije nimalo loše biti pričuvni mitraljez za situacije kad jedan od najboljih vanjskih tandema lige Damian Lillard–CJ McCollum zatreba predah. Uz Hezonju, doveli su i Hassana Whitesidea, jednog od najboljih blokera i obrambenih igrača lige, da se raširi u reketu dok se Jusuf Nurkić potpuno ne oporavi.

Neki loši ugovori i odabiri iz prošlosti limitirajući su faktor Lillardovih Portland Trailblazersa u napadu na sam vrh lige, ali ovi Blazersi baš nekako nalikuju onima s kraja 1980-ih. Kad su im pogonsko gorivo bili Clyde Drexler i Terry Porter, a na klupi svoje minute čekao nestrpljivi Dražen Petrović. Svi smo nekako naučili mrziti taj klub zbog Dražena, možda je sad vrijeme da ih opet zavolimo. Ako ne zbog Lillarda, onda barem zbog Hezonje.

Tipa koji ima svoj đir, svoj život, svoje stavove i svoje odluke. Koji igra u najboljoj ligi svijeta i koji je više nego uspješan u onome čemu je podredio svoj život. Već nekoliko godina traje neka isforsirana ideja kako mu je ovo ili ono “zadnji vlak za spas karijere”.

A čovjek igra među najboljima na svijetu, lijepi banane najboljima na svijetu, zabija kad može, igra koliko može. Bori se s onim što ima. A to uopće nije malo. To što netko misli da bi on trebao biti LeBron James ili Steph Curry, nije njegov problem.

Mario Hezonja bi trebao spašavati svoju karijeru?

Kad bi barem svi ti koji ga olako uzimaju u usta u svojim životima i karijerama bili jednako “neuspješni”…