Juriš

Novo ruho za novu eru

Vaterpolska reprezentacija pred dva ljetna izazova

Puno se buke diglo oko nehumanosti kalendara koji je najbolje europske nogometaše poslao na dodatni dril od četiri utakmice u 10 dana na kraju ionako iscrpljujuće sezone. Ništa manje kompliciran nije ni život elitnih vaterpolista. Koji se, k tome, ne mogu utješiti prekrcanim bankovnim računima koji nogometašima ipak pomognu zaliječiti brojne psihofizičke ožiljke.

Klupske priče u prvenstvu i Ligi prvaka tek su se dovele do kraja, hvatanja zraka i odmaranja praktično nije ni bilo, a već slijede Svjetsko, pa Europsko prvenstvo. Srećom, reći ćete, vaterpolistima vjerojatno i nije do plaže i brčkanja u moru.

Najavljivalo se jedno od najuzbudljivijih prvenstvenih finala zadnjih godina u Hrvatskoj i ono definitivno nije razočaralo. Splitski Jadran još je uoči sezone bacio rukavicu izazova dubrovačkom Jugu, što je dodatno naglasio osvajanjem kupa, svog prvog trofeja nakon tri desetljeća posta.

Međutim, prvenstvo je pokazalo kako ipak neke stvari ne možete preko reda. Bez obzira što se na kraju sve svelo na ‘rulet’ peteraca. A Jug je još jednom potvrdio koliko su važni faktor iskustva igranja velikih utakmica i one brojkama nedokučive varijable koja se zove “znaju pobjeđivati”. Karakteristične svim velikim klubovima i momčadima koje su zajedno prošle puno takvih iskušenja.

Velike šampione i velike medalje ostavili smo iza sebe, a pogled prema naprijed nudi novo ruho i nove ambicije

Bez obzira na to što je gledajući prosjek godina Jug jako mlada momčad, ali kad uz sebe imate Mara Jokovića, Hrvoja Benića, a na klupi Vjekoslava Kobešćaka, koji je kao igrač i trener apsolutno sve u vaterpolu prošao, onda u ovakvim utakmicama znate do u detalj što i kako trebate raditi. Jug je kulturu pobjeđivanja i osvajanja izgradio desetljećima, a ona u ovakvim situacijama i finalima često odnosi prevagu.

Jadran je, gledamo li čiste fakte, bio tek na jednu obranu ili jedan gol od majstorice u svom bazenu. No, dosta toga u finalnoj seriji ipak nije bilo na onoj razini na kojoj trebate biti ako želite ‘uzeti’ titulu klubovima poput Juga. Primjerice Konstantin Harkov, ljevoruki bombarder koji je trebao biti jedna od glavnih, ako ne i glavna napadačka sila Splićana, svoj prvi gol u finalnoj seriji postigao je tek pred kraj četvrte utakmice. I to tek iz svog 18. šuta.

Ipak, Jadran teško može žaliti za bilo čime ove sezone, bez obzira na to što je puno uložio u ovogodišnju momčad kao krunu petoljetke u kojoj se klub dignuo na svim razinama. Jedan trofej je osvojen, odrađena je i zajednička ‘besplatna škola’ u Ligi prvaka, a u finalnoj seriji pali su časno od najvećeg hrvatskog vaterpolskog kluba. Valja vjerovati da će Jadran nastaviti, da ova sezona neće biti one hit wonder i da će se klub dugoročno zadržati na pozicijama koje nude borbu za trofeje. Nažalost, u slaganju momčadi za novu sezonu neće računati na spomenutog Harkova, koji je nakon samo jedne splitske sezone već preselio u Bresciju.

A novu momčad slagat će i Jug, koji je prvi i najvažniji posao već odradio. Produžen je ugovor s novim vaterpolskim draguljem, 22-godišnjim Markom Žuvelom. Uz njega, Jokovića, Lorena Fatovića i vratara Tonija Popadića, kralježnica momčadi za sljedeću sezonu već je stabilna. Složit će Kobešćak i društvo zacijelo i dobre ‘udove’.

Nabijeni adrenalinom, ali i umorom, Jugaši su odmah po završetku prvenstva krenuli u Beograd, na završni turnir Lige prvaka. Već u četvrtfinalu čekao ih je Ferencváros, jedna od najboljih europskih momčadi, s kojom su se dobro nosili i pali tek u završnici s 13:14. Naslov prvaka Europe obranio je Pro Recco, a prvu veliku trenersku titulu potpisao je Sandro Sukno. Bit će ih još mnogo, to je sigurno. U finalu su raspucavanjem peteraca pobijedili Novi Beograd, koji tako ipak nije uspio napraviti nešto što vjerojatno ni jedan klub u sportskoj povijesti, ne samo vaterpolskoj, nije uspio. Postati prvak Europe samo dva tjedna nakon što je po prvi put postao prvak svoje zemlje.

Vaterpolisti su potom poslani kućama kako bi se javili najdražima i pokupili čistu zalihu donjeg rublja, jer već kroz nekoliko dana počele su nove pripreme. Svjetsko prvenstvo trebalo se održati u japanskoj Fukuoki, ali je početkom godine otkazano zbog covida.

Uskočila je, tko drugi nego — Budimpešta. Zapravo Mađarska, jer ovog će se puta natjecanje raspršiti od Debrecina preko Šoprona do Segedina uz završnicu u prijestolnici. Ne samo mađarske države, nego i svjetskog vaterpola. Mađari su već bili domaćini Svjetskog prvenstva 2017., onog kad je Hrvatska otplesala prekrasan zlatni valcer na lijepom plavom Dunavu, a prije dvije godine bili su domaćini i Europskog prvenstva.

Hrvatska je gotovo desetljeće i pol trajala na postoljima svih najvećih vaterpolskih natjecanja, a generacija koja se uspješno renovirala i regenerirala ostvarila je rekord od čak sedam uzastopnih Svjetskih prvenstava na kojima je uzela medalju. Od Melbournea 2007. do Gwangjua 2019. Hrvatska je osvojila dva svjetska zlata, jedno srebro i četiri bronce, uspostavivši niz koji nikad nitko prije nje nije, a teško će i poslije.

Realnost je, međutim, dosta hrapavija od prošlosti, jer Hrvatska je zadnjih godina ostala bez praktično čitave trofejne generacije. Zadnji su otišli Andro Bušlje, Maro Joković i Luka Lončar, na sceni su ‘neki novi klinci’, a izbornik Ivica Tucak ovog je ljeta imao dvostruko zahtjevan zadatak. Filtrirati novu momčad za Svjetsko prvenstvo, a pritom još više razmišljati o Europskom prvenstvu kojemu smo domaćini u Splitu na prijelazu iz kolovoza u rujan.

U samo desetak pripremnih radnih dana Tucak nije imao puno prostora za uigravanje. Bit će ovo prvenstvo improvizacije, ne samo u hrvatskoj nego i u mnogim drugim selekcijama koje prolaze sličnu tranziciju. Jer na početku smo olimpijskog ciklusa gdje većina reprezentacija postavlja strateški okvir za četverogodišnji period koji će vrhunac doživjeti ua Olimpijskim igrama u Parizu 2024. S obzirom da je covid pomaknuo Tokio godinu unaprijed, taj četverogodišnji proces skratio se za godinu, a od ovog ljeta već se odbrojavaju zadnje dvije godine tog komprimiranog i užasno zahtjevnog ciklusa. Puno reprezentacija još nema pojma gdje su i kakve su. U toj matrici je i Hrvatska.

Tucak je nakon kratkih priprema odrađenih u Puli i Trstu i dvije kontrolne utakmice protiv aktualnih svjetskih prvaka Talijana (remi uz poraz nakon peteraca, pa pobjeda), izlistao 13 imena na koja računa. Među njima nema ozlijeđenih Hrvoja Benića i vratara Ivana Marcelića, ali vratarsko pitanje ne bi trebalo biti problematično. Uz Marka Bijača, jednog od najboljih vratara svijeta, bit će još jedan Jugaš Toni Popadić, najbolji vratar hrvatskog prvenstva u prošloj sezoni. A debitirat će i Konstantin Harkov. Ostavi li trag kao Xavi García, svi ćemo biti zadovoljni.

Koliko se Hrvatska promijenila najbolje svjedoči činjenica da će u odnosu na prošlo Svjetsko prvenstvo imati na raspolaganju tek četiri ista imena (Bijač, Fatović, Ante Vukičević, Josip Vrlić), a u odnosu na prošlogodišnji olimpijski turnir tu je uz spomenutu četvorku još samo Luka Bukić.

Hrvatska će uvodnu grupu igrati u Debrecinu, a protivnici će nam biti Grčka (21.6.), Njemačka (23.6.) i Japan (25.6.). Već na prvom koraku čeka nas najteži ispit protiv Grka, srebrnih s posljednjeg velikog turnira, Olimpijskih igara u Tokiju. Okosnicu jako dobre grčke momčadi čine tri ovosezonska igrača Juga; Alexandros Papanastasiou, Stylianos Argyropoulos i Konstantinos Kakaris, a pobjeda je izuzetno važna zbog sustava natjecanja koji samo prvoplasiranu reprezentaciju vodi direktno u četvrtfinale, dok drugi i treći moraju u rundu osmine finala, a potom na prvoplasiranog iz neke od četiri skupine.

S Grcima na velikim natjecanjima uglavnom nismo imali problema; štoviše, zadnji poraz doživjeli smo još na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005. i to u borbi za broncu. Pobjeđivali smo ih kasnije i u polufinalu Svjetskog prvenstva u Kazanu 2015., ali i u četvrtfinalu posljednjeg Europskog prvenstva u Budimpešti u siječnju 2020.

Međutim, bila je to druga i drugačija Hrvatska, ali i Grčka. Grci su ovog puta valjda po prvi put u povijesti favoriti u nekoj vaterpolskoj utakmici protiv Hrvatske. I zbog toga što su oni jaki, ali još više zbog toga što je ova Hrvatska potpuna nepoznanica. Kako protivnicima, tako i sebi.

Nekako je dojam da s ovim ljetom počinje i nova era u životu hrvatske vaterpolske reprezentacije. Velike šampione i velike medalje ostavili smo iza sebe, a pogled prema naprijed nudi novo ruho i nove ambicije. Nadajmo se da i reprezentacija, poput Juga, ima onu brojkama nedokučivu varijablu koja se zove “znaju pobjeđivati”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s