Juriš

Obiteljska tvornica šampiona

Bi li Nikola Vlašić uspio da iza sebe nije imao oca Joška?

Ima nekih večeri za koje odmah znaš da su posebne. I da će s tobom ostati vječno. Kakva bi, uostalom, mogla biti večer u kojoj uz sjajno društvo, laganu vatricu i gradele na kojima se satima stalno nešto dimi i vrhunsko vino dobiješ priliku prčkati po mozgu čovjeka koji je u svojoj glavi nacrtao, a zatim svojim rukama isklesao svjetskog prvaka? U bilo čemu. A naročito u atletici. Iako se, ruku na srce, brainstormalo gotovo isključivo o nogometu.

“Baš sam znatiželjan kako će sve to ispasti”, pobjegao mu je u jednom trenutku negdje na polovici večeri prilično znatiželjan osmijeh ispod brkova, njegovog autentičnog trademarka.

A “to” je bilo tek nešto što se zove — životni i sportski put njegovog sina tinejdžera. Verzije 2.0. Klinca kojeg je u glavi još debelo ljuljao pubertet, iako je u tijelu sve više sličio na muškarca. Po kretnjama, snazi, mišićima.

Sjetim se te večeri svaki put kad Nikola Vlašić u Ligi prvaka napravi nešto što te u čistom zanosu divljenja natjera da odmahneš glavom i raširiš oči. Ili kad god zabije neki ključni gol za reprezentaciju. Poput onoga u Trnavi. Ili onoga u Cardiffu. Ili onoga u Rijeci. Sjetim se te večeri i pitanja koje je satima bilo na stolu. A na koje ni njegov otac nije imao jasan odgovor.

“O kojoj konačnoj razini pričamo?”

Znam, danas je lako pričati o visinama i daljinama kad je i laiku jasno da je *taj. Ali iskreno, već tada mi je bilo čudno da postoje mnogi koji sumnjaju. Ne u razinu, jer nju nitko nije mogao znati, to ni danas još nitko ne može sa sigurnošću reći jer su mu tek 22. Nego u njega. I njegovog oca. U sam goli uspjeh. U činjenicu da će ‘mali’ ikad biti *ozbiljan nogometaš.

“Pogledaj što govore za Kostelića i Vlašića? Da su čudaci, teroristi, ovakvi-onakvi. A njihova dica prvaci svita!? Pa čekaj malo”

Lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare. Ali znam i nogometne trenere koji su mi sasvim ozbiljno i samouvjereno tumačili kako bi “mali već odavno nestao da ga otac ne gura”. “Nema ovo”. “Ne razumije ono”. “Fali mu visine”. “Ima debele listove”. “Sebičan je”. Sve garnirano onom globalnom mudrošću kako je “akcelerant”. I kako će ga svi prestići čim ga — stignu.

A nije uopće trebalo biti genijalac da bi ga se prepoznalo. Da bi se golim okom vidjelo da je momak osuđen na uspjeh. I zbog glave i zbog tijela. I da bi se shvatilo da sve ono fizičko i moćno što je bujalo u njegovom tinejdžerskom tijelu nema veze s akcelerantnošću. Nego s treningom. S radom. Sa znanjem. S drilom čovjeka koji je imao plan i provodio ga i prije nego što je ovaj krenuo u školu. Sve s jednim ciljem: da bi ga u pravo vrijeme doveo u prednost pred svima ostalima. I baš to je napravio.

Sjećam se glavne teme te večeri na koju smo potrošili najviše vremena i energije. Pitanja hoće li Nikolini nogometni kapaciteti moći linearno pratiti tjelesne. Osjećalo se da je u glavi Joška Vlašića ta dvojba palila najviše lampica. Jer je to bila jedina stvar koju mu on nije mogao dati. Koju nije mogao u potpunosti kontrolirati. Ne onako kako je mogao s Blankom. Momčadski sport je neka posve druga dimenzija.

I ta je činjenica Profu najviše činila nervoznim, iako je uglavnom bio zadovoljan trenerima koji su ga u Hajduku vodili. Bilo mu je jasno da ono što je on ugradio u Nikolu garantira uspjeh. Pitanje je bilo samo — uspjeh koje razine? Jer, Joško Vlašić nije čovjek kojeg zadovoljava prosječnost i koji s njom može živjeti.

Bio je uvjeren da Nikola ima sve predispozicije da bude svjetska klasa. I da ga je on mogao naučiti nogometu kao što je Blanku (na)učio atletici, ne bi strepio ni trena. Ali nije. I toga je bio svjestan. Učio je svakodnevno i procese i mehaniku i taktiku nogometne igre, ali neke stvari jednostavno nije mogao bez momčadi. Bez suigrača. Bez igre. Bez klupskih trenera. A Hajduk, turbulentan i korpulentan kakav jest, nije uvijek izgledao kao klub koji zna što i kako s Vlašićima. I s Nikolom i s Joškom.

Jer ni Profa nije šutio kad bi mu se učinilo da škripi. Bilo zbog pozicije na terenu, bilo zbog načina treniranja, bilo zbog odnosa. Bez obzira koliko shvaćao da neke stvari mora prepustiti *nogometnim trenerima, uvijek mu se iznova vraćao košarkaški put starijeg sina Marina, na kojem se već opekao. Jer se “nije htio miješati”. I on je, kao i Nikola, imao sve tjelesne adute koji su ga stavljali u prednost pred vršnjacima. Nije, međutim, imao prave *košarkaške trenere koji su te adute znali materijalizirati. Nadograditi. Uobličiti.

Marin Vlašić je danas umjesto košarkaša nadomak igračke mirovine već prilično iskusan kondicijski trener. I verzija 1.0 momčadskog sportaša izašla iz sportskog inkubatora profesora Vlašića. A kao i svaki genijalni profesor, Joško je do u detalj izanalizirao što je s tom verzijom pošlo krivo. I sve je te procesne pogreške nastojao otkloniti pri konstruiranju verzije 2.0.

I čitav je taj proces dokumentirao u knjizi za koju se iskreno nadam da će jednom zaista ugledati svjetlo dana. Knjiga o Nikoli. O verziji 2.0. Problem je što priča iz perspektive profesora Vlašića još nije gotova. I vjerojatno nikad neće biti. Jer niti jedan genijalac nikad nije potpuno zadovoljan onim što vidi. Jer takvi i u savršenstvu vide trunke nesavršenosti koje ih žuljaju. Koje moraju otkloniti. Zato su drugačiji. Zato vide ono što ogromna većina ne vidi i mogu ono što ogromna većina ne može.

Sjećam se da sam na isti problem naletio i kad sam intervjuirao velikog Tomislava Ivića. Spremao je knjigu koja je trebala biti nogometna biblija za svakog trenera na svijetu. Već tada mi je rekao da je u njegovoj glavi knjiga gotova, iako mi je priznao da zapravo nema pojma kad će je stvarno završiti. Ne zato što nije imao vremena ili ideja. Upravo suprotno. Zato što je svaki dan otkrivao nešto što je želio ispraviti. Nadograditi. Poboljšati.

Baš kao što je Profa više od dva desetljeća svakodnevno tražio i nalazio načine kako poboljšati atletske adute svoje djece. Bila to Blanka, svjetska atletska šampionka koja je došla na samo jedan centimetar od svjetskog rekorda, bio to Marin, košarkaš/kondicijski trener, bio to Nikola, nogometaš koji s 22 godine vrijedi 20 milijuna eura i zabija ključne golove za klub i reprezentaciju u Ligi prvaka i kvalifikacijama.

Pa onda vidiš kakve je sve stvari taj genijalni čovjek morao progutati i istrpjeti da bi sebe, svoje metode i svoje kvalitete dokazao u društvu u kojem znanje i izvrsnost već odavno gube rat protiv neznanja i guzolizanja. Jer se nikome nikad nije opravdavao i ulizivao. Jer nije imao vremena za poltronstvo i mediokritetstvo koje ga nije shvaćalo, ali ga je pljuvalo. Jer ga nije moglo pratiti. Baš kao ni Ivića.

“Pogledaj što govore za Antu Kostelića i Vlašića? Da su čudaci, teroristi, ovakvi-onakvi. A njihova dica prvaci svita!? Pa čekaj malo. Napadaju ih oni koji nemaju nikakvo znanje i rezultate. Isto ka’ šta su mene napadali jer me nisu mogli pratit. Zato im je lakše da nisam ni u Hajduku, ni u Savezu. Jer nisam ničija stranka i zanima me samo balun.”

Zato je i Ivić u zadnja dva desetljeća svog života nogometu učio Arape, Irance i Belgijce, a ne Hrvate. Jer nije poginjao glavu, nije ljubio prsten i nije trpio diletantizam. Nije im trebao jer se nerad i neznanje patološki plaše rada i znanja. Prosječni ne trpe izvrsne jer znaju da im u njihovoj blizini klizi tlo pod nogama.

Zato se i Joško Vlašić u godinama u kojima bi svoje neprocjenjivo znanje i iskustvo trebao prenositi drugim trenerima, zabavlja građevinskim radovima i uživa u uspjesima svoje obiteljske tvornice šampiona. U gradu u kojem ni jedan momčadski sport već godinama ne zna za bilo kakav značajniji uspjeh, takav čovjek stoji po strani. Na margini. Jer nije poginjao glavu, nije ljubio prsten i nije trpio diletantizam. Prosječni ne trpe izvrsne jer znaju da im u njihovoj blizini klizi tlo pod nogama.

Bi li Nikola Vlašić uspio da iza sebe nije imao oca Joška? Vjerojatno ne. Ali ne zato što nema talent ili kvalitetu, nego zato što bi ga sustav vjerojatno vrlo brzo otpisao. Jer “nema ovo”. “Ne razumije ono”. “Fali mu visine”. “Ima debele listove”. “Sebičan je”. Joško je bio tu da ga dovede u startnu prednost. I da ga zaštiti od neznanja. Sve ostalo je napravio Nikola. Kao i Blanka prije njega.

U Americi bi se o Vlašićima već odavno snimali filmovi i serije. Pisale knjige. Pokretale sportske akademije u kojima bi se prenosilo i upijalo Joškovo znanje i iskustvo. Blankini rezultati. Nikolina moć. Ili bilo gdje drugdje gdje se, za razliku od Hrvatske, cijeni ono što znaš, umjesto onoga koga znaš. A dvorana koju je osmislio i uredio u trgovačkom centru bila bi sportski muzej i spomenik nulte kategorije u kojeg bi sve škole vodile djecu da uče o predanosti, marljivosti i poniznosti.

Makar Jošku Vlašiću, tom tvrdoglavom i svojeglavom križancu profesora Baltazara i Stevea Jobsa, spomenici ne trebaju. Njegovi spomenici su njegova djela. I njegova djeca.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.