Novi izbornik Hrvoje Horvat miješao je postavljenu obranu, a igrači su brzim vraćanjima i zatvaranjima razbijali francusku tranziciju i tjerali suparnike u pozicijski napad u kojem su ih prisiljavali na puno tehničkih pogrešaka njima nimalo svojstvenih. Čitavo prvo poluvrijeme Hrvatska je djelovala kao momčad koja točno zna što treba i što želi igrati.

No, kao što je bilo nerealno očekivati da se razina te gotovo savršene izvedbe iz prvih 40 minuta održi do kraja, tako je bilo nerealno očekivati i da Francuzi neće podignuti razinu svoje. Digli su i obranu i napad, profunkcionirala je njihova ubojita tranzicija, a kad se čvrstini bloka priključio i 40-godišnji vratar Yann Genty, hrvatski je napad upao u probleme iz kojih se više nije uspio izvući.

Za razliku od jučerašnje utakmice u kojoj se puno toga pitalo i Francuze, danas i sutra će sve odgovore morati dati Hrvatska

I bez obzira što ne treba prešutjeti očigledan sudački vjetar u leđa kojeg su Francuzi dobili u nekoliko navrata, treba biti iskren i reći da su nas u konačnici Francuzi ipak nadigrali. Imali su više rješenja u ključnim minutama, imali su raspoloženijeg vratara u ključnim situacijama, imali su i snage i kvalitete izvući se iz zaostatka od pet golova i zadovoljni zatvoriti prvu večer turnira. A nas pomalo razočarane i nadajmo se ne odveć ispražnjene poslati u današnju ključnu utakmicu s Portugalcima.

A Portugal je vjerojatno najbolje čuvana tajna europskog rukometa. Barem iz perspektive rukometnih ‘godišnjaka’, koji ih nisu mogli primjetiti prilikom rukometnog ludila s početka svake godine. I zaista, riječ je o zemlji koja nikad nije bila prepoznatljiva po rukometu, niti je on ikad spadao u njezine najvažnije ili najpopularnije sportove. Makar već odavno zasvira neka romantična glazba kad se u glavi promiješaju pojmovi “rukomet”, “Hrvatska” i “Portugal”.

Jer prvo veliko natjecanje na kojem je hrvatska rukometna reprezentacija nastupila bilo je Europsko prvenstvo 1994. u Portugalu. A prvi protivnik na tom natjecanju — Francuska. Prva velika rukometna medalja samostalne Hrvatske skovana je u tom Portugalu.

Osam i pol godina kasnije Portugal je opet bio mjesto hrvatske rukometne sreće. Onaj nezaboravni turnir Ivana Balića i društva koji je donio neočekivano i nezaboravno svjetsko zlato. Europska bronca u Portu, svjetsko zlato u Lisabonu. Pa tko ne bi volio taj rukometni Portugal?

Međutim, dok je Portugal kao domaćin hrvatskom rukometu donosio samo osmijeh, Portugal kao protivnik proizvodio je puno više muke. Čak i uz činjenicu da su naši rukometni rejtinzi uvijek bili dva različita svijeta i da je njihov najveći uspjeh u povijesti sve do prošle godine bilo 7. mjesto na EP 2000. kojem je domaćin bila baš Hrvatska, svaki od četiri naša dosadašnja susreta bio je kompliciran.

I već u prvom smo doživjeli poraz. U maloj dvorani u Bragi, u kvalifikacijama za EP 1998. Portugalci su slavili 19:18. Tri dana kasnije uzvratili smo im u Rijeci tijesnom pobjedom 28:25. Na EP 2004. u Sloveniji u skupini smo pobijedili i Španjolsku i Dansku, ali Portugal nismo. Završilo je 32:32 i bio je to jedini portugalski bod na prvenstvu. Dvije godine kasnije na EP 2006. u Švicarskoj Hrvatska je pobijedila 24:21 i bio je to posljednji portugalski nastup na nekom velikom natjecanju sve do prošle godine.

Njihov 14-godišnji rukometni zimski san prekinula je jedna sjajna generacija klinaca rođenih baš one godine kad su nas prvi i dosad jedini put pobijedili. Prvu prezentaciju svog iznimnog talenta imali su na EP U20 koje se u ljeto 2018. igralo u Sloveniji. Na putu do polufinala izgubili su samo jednu utakmicu i to od Hrvatske, a na koncu su završili četvrti.

To im je donijelo nastup na Svjetskom U21 prvenstvu u Španjolskoj 2019., gdje su opet došli do polufinala i gdje ih je opet pobijedila Hrvatska, s Ivanom Martinovićem, Halilom Jaganjcem i Josipom Šarcem. Hrvatska je u finalu poražena od, pogađate već, Francuske, a Portugalci su opet završili četvrti. I najavili kako konačno imaju generaciju koja i njihovu seniorsku reprezentaciju može trgnuti iz letargije.

Srednji vanjski Miguel Martins, desni Diogo Silva, lijevi André Gomes i lijevo krilo Leonel Fernandes okupili su se u Portu uz iskusne Ruija Silvu, Fábija Magalhãesa i Antónija Areiju i makar su tek 23-godišnjaci imaju već na stotine zajedničkih utakmica. Pivot Luís Frade već je preselio u Barcelonu, a sjajnu juniorsku generaciju s nestrpljenjem su dočekala dva prekaljena 30-godišnjaka Alexis Borges i Gilberto Duarte, koji rukometni kruh zarađuju upravo u Montpellieru i koji će, srećom, zbog ozljeda danas ipak biti samo gledatelji.

Nova, svježa, rastrčana i snažna portugalska rukometna mješavina na veliku scenu vratila se na EP 2020. I od tada je stalno nekom pupčanom vrpcom vezana uz Francuze. Pobijedili su ih u kvalifikacijama, a zatim i na EP, šokantno im ispred nosa zatvorivši vrata drugog kruga. I potom osvojili šesto mjesto popravivši svoj najbolji plasman iz Zagreba dva desetljeća ranije. Francuzi su im uzvratili prije mjesec i pol dana na SP u Egiptu, a onda ih je ždrijeb još spojio i u olimpijskim kvalifikacijama.

Portugalci nikad nisu bili na Olimpijskim igrama, što je samo po sebi dovoljno za masivnu motivaciju. Tragična smrt njihova prvog vratara Alfreda Quintane tu je motivaciju samo dodatno umnožila i poslužit će kao još jedan punjač baterija gladne momčadi za koju mnogi vjeruju kako će u narednim godinama ući u borbu za sam vrh europskog i svjetskog rukometa.

Za razliku od Portugala, Tunis je na svom kontinentu praktično rukometno plemstvo. Najtrofejnija rukometna nacija, deseterostruki prvak Afrike, a u zadnjih 30 godina Tunižani samo jednom nisu igrali finale Afričkog prvenstva. Bili su polufinalisti SP-a 2005. kojem su bili domaćini i uvijek su više ili manje tvrd orah europskim reprezentacijama zbog svog ne odveć lijepog i lepršavog, ali uvijek čvrstog, snažnog i nerijetko prljavog rukometa.

U četiri naše međusobne utakmice Hrvatska je sva četiri puta pobijedila, ali samo je onaj zadnji okršaj u skupini Olimpijskim igrama u Riju 2016. bio lagan. Sve ostalo bilo je teška muka i rat do zadnje lopte. U osmini finala SP 1995. na Islandu dobili smo ih jedan razlike, u četvrtfinalu OI 2012. u Londonu dva, u grupi SP 2015. u Dohi tri. I uvijek iz svake utakmice izašli puni modrica.

Ako uzmete u obzir samo gotov podatak da su na nedavnom SP u Egiptu završili na 25. mjestu, dobit ćete posve krivi dojam o njihovoj vrijednosti i kvaliteti. Jer u tri utakmice u teškoj skupini izgubili su od Poljske 28:30, protiv Brazila prokockali dva razlike u zadnjih 30 sekunda, a s brončanim Španjolcima veći dio utakmice držali priključak.

Poraženi su jučer u prvoj utakmici protiv Portugala i tako vjerojatno izgubili olimpijsku vizu, ali to ih sigurno neće obeshrabriti. Protiv nas će u nedjelju uzeti apsolutno sve što im se ponudi. Baš kao i Portugalci danas.

Vremena za žaljenje i veliko analiziranje nema. S petka u subotu treba prenijeti tek spoznaju da smo veći dio utakmice protiv Francuske izgledali kvalitetno, ozbiljno i uštimano, i takvi izaći na teren. Bez obzira na logično razočaranje koje je tijek i ishod utakmice s Francuskom donio Hrvatskoj, Portugal je u svakom raspletu i suparnik i utakmica koja je ključ svih naših olimpijskih snova. Utakmica u kojoj Hrvatska mora biti prava. I to svih 60 minuta.

Portugal nije Francuska, iako igra sličan rukomet. Ali za razliku od jučerašnje utakmice u kojoj se puno toga pitalo i Francuze, danas i sutra će sve odgovore morati dati Hrvatska. Ako se u Montpellieru kojim slučajem ukaže ona beskrvna i bezidejna Hrvatska iz Egipta, već večeras ćemo okončati svoje olimpijske snove.

Ali ako to bude ona Hrvatska iz prvih 40 minuta utakmice s Francuskom, ni Portugalce, ni Tunižane neće se pitati ništa. Odlučit će samo Hrvatska.