Juriš

Onaj dvanaesti

Kako je Christian Laettner onomad dospio u Dream Team?

Dvije VHS kazete uvijek će mi biti tu negdje u nekoj ladici, makar ih više nikad ne pogledao u originalu. Nije ni bitno, danas ti je ionako sve udaljeno dva-tri klika, a ono što je na njima već sam pogledao 600 puta i u analognom i u digitalnom zapisu. Ali te dvije kazete su moje relikvije. Moji totemi. Na jednoj su kultni Ratnici podzemlja, na drugoj *ono finale.

Na današnji dan prije 28 godina u Barceloni su se u olimpijskom finalu susrela dva košarkaška Dream Teama. Američki i hrvatski. Kilometara priča o toj utakmici već ste naslušali, nagledali i načitali, a i još ćete. Ali ne danas. Ovo je priča o najvećem uljezu u najvećoj momčadi svih vremena. ‘Onom dvanaestom’ za kojeg nitko izvan SAD-a dotad nije čuo. A u svakoj je slici pored Michaela Jordana, Magica Johnsona, Larryja Birda i ostalih velikana košarkaške povijesti.

Kad su David Stern i Borislav Stanković konačno dogovorili sudjelovanje američkih profesionalaca na OI u Barceloni 1992., gotovo čitavu momčad moglo se iz glave složiti. Od 12 mjesta, 11 su popunile uistinu najveće zvijezde NBA lige tog trenutka. I 12. dres trebao je biti zauzet, ali Michael Jordan nije želio Isiaha Thomasa, koji je svojim igračkim kvalitetama tamo apsolutno pripadao. Pa su Amerikanci tim jednim mjestom odlučili odati počast sveučilišnoj košarci iz koje su se do tog trenutka regrutirale američke nacionalne selekcije.

I dok je 11 NBA megazvijezda u Barceloni izgledalo poput Beatlesa na turneji, ‘onaj dvanaesti’ mogao se bez problema infiltrirati među obožavatelje. Nitko ga ne bi prepoznao. Osim možda ponekog zalutalog Amerikanca, koji bi ga vjerojatnije opsovao nego pozdravio. Jer za razliku od 11 zvijezda koje je obožavala, Christian Laettner je bio tip kojeg je Amerika voljela mrziti.

“Nisam mogao zaustaviti ljude da me mrze, pa sam to pretvarao u svoju prednost. Rekao bih sam sebi ‘natjerat ću vas da me još više mrzite’”

Sveučilište Duke desetljećima je imalo vrhunski košarkaški program koji je vodio ugledni, ali neokrunjeni Mike Krzyzewski. Često su ulazili među četiri najbolja u zemlji, ali titula im je uvijek izmicala. U ljeto 1988. jedan ničim spektakularan bijelac, jedan od onih koji se paušalno klasificiraju u kategoriju ‘tijela u reketu’, dobio je košarkašku stipendiju. I promijenio sve.

Već u svojoj prvoj sezoni Christian Laettner pokazao je i Krzyzewskom i Dukeu što ih čeka u njegovu četverogodišnjem studiranju. Čvrst i snažan, a opet inteligentan i mekan, sjajno se uklopio u momčad uz prvu zvijezdu Dannyja Ferryja, budući drugi izbor NBA drafta. Briljirao je s 24 poena i devet skokova u regionalnom finalu protiv Georgetowna, u čijem su reketu bili Alonzo Mourning i Dikembe Mutombo. I odveo ih na Final Four gdje su u polufinalu poraženi od Seton Halla i legendarnog Australca Andrewa Gazea.

I naredne sezone Laettner je opet bio u glavnoj ulozi i pogodio jedan od svojih dvaju legendarnih pobjedničkih šutova. Opet u regionalnom finalu, ovaj put protiv Connecticuta, dvije i pol sekunde prije kraja izveo je loptu sa strane, dobio je natrag i sa sirenom -1 pretvorio u +1 i novi Final Four. Prošli su i polufinale, ali u finalu još nisu bili spremni za moćni UNLV Jerryja Tarkaniana i njegovu ‘kažnjeničku bojnu’ s Larryjem Johnsonom, Staceyjem Augmonom i Gregom Anthonyjem.

Dvije sezone Laettneru su bile dovoljne za učenje i gubljenje. I u svojoj trećoj je odveo Duke na Final Four i u polufinalu opet na noge još moćnijem i snažnijem UNLV-u. Branitelju naslova i prvoj neporaženoj momčadi tijekom sezone u povijesti. Svi su bili uvjereni da ih nitko ne može zaustaviti. Svi osim Krzyzewskog, Laettnera i Dukea.

Utakmica je ušla u egal završnicu, a Laettner je 12 sekundi prije kraja kod 77:77 zgrabio ključni skok u napadu i potom pogodio oba slobodna bacanja za trijumfalnih 79:77. Kad su već sredili najvećeg favorita, u finalu više nisu mogli kiksati. Pobijedili su Kansas i nakon četiriju izgubljenih finala konačno donijeli prvu titulu sveučilišnog prvaka na Duke.

A sve to bila je samo priprema za veličanstvenu 1992. koja je Christiana Laettnera zauvijek upisala u košarkašku povijest. I američku i svjetsku.

U regionalnom finalu na kraju ožujka 1992. Duke i Kentucky odigrali su jednu od najspektakularnijih utakmica u sveučilišnoj povijesti. A Laettner jednu od najsavršenijih. Dvije sekunde prije kraja produžetka Kentucky je imao poen prednosti, a Duke loptu ispod svog koša. Trebalo mu je čudo — i to ne jedno, nego tri. Precizan ‘bejzbol-pas’ preko cijelog terena, vrhunsko hvatanje i onda precizan izbačaj iz okreta. Sve to u dvije sekunde.

Grant Hill uzeo je loptu ispod svog koša i odapeo, a Laettner je uhvatio leđima okrenut košu s dvojicom na sebi. Fintirao je desno i okrenuo se lijevo, izbacio loptu u propisanom vremenu i — pogodio. Bio je to savršen pobjednički šut za savršen kraj njegove savršene večeri. U kojoj je zabio 31 poen uz savršen učinak: 9/9 za dva, 1/1 za tri, 10/10 iz slobodnih bacanja.

I četvrtu godinu u nizu Laettner je odveo Duke na Final Four i u novo finale. Ondje ih je čekao sjajni Fab Five Michigan s Chrisom Webberom, Jalenom Roseom i Juwonom Howardom. Pregazili su ih 20 razlike, a Laettner je s 19 poena bio najbolji strijelac šampionske momčadi. Prve nakon 19 godina koja je uspjela obraniti naslov.

Bio je to nevjerojatan završetak jedne nevjerojatne sveučilišne karijere. Christian Laettner postao je tek drugi igrač u povijesti koji je sve četiri svoje sveučilišne sezone završio na Final Fouru i pritom oborio brojne rekorde, od onog u broju odigranih utakmica, do onog u broju ubačenih poena. Rekorde koje u one and done eri vjerojatno više nitko neće srušiti. Okrunio je i sebe i svog trenera Coacha K-a, a Duke iz gubitničke pretvorio u pobjedničku organizaciju.

Osvojio je sve moguće nagrade, a u svojoj zadnjoj sezoni proglašen je i najboljim sveučilišnim košarkašem u SAD-u. Tajming nije mogao biti bolji. I nitko nije mogao prigovoriti kad je objavljeno kako posljednje mjesto u američkom Dream Teamu za OI u Barceloni pripada upravo njemu. Bez obzira što su se mnogi zbog toga namrštili.

Jer Laettnera su mrzili praktično svi kojima Duke nije bio alma mater. Bio je arogantan, čupao je, vukao, gurao, udarao, provocirao. Činio sve što je trebalo za pobjedu svoje momčadi. I pobjeđivao. A pritom je bio visoki, zgodni, plavokosi bijelac na prestižnom ‘privilegiranom’ sveučilištu koje je vrvjelo ‘privilegiranim’ tatinim i maminim sinovima/kćerima.

Mrzili su ga i vrijeđali suparnički navijači i igrači, mrzili su ga ponekad čak i vlastiti suigrači. Grant Hill je priznao: “Bio je arogantan. Uvijek se držao visoko, kao da je bolji od tebe. Uvijek te provocirao. Bio je nasilnik, jednostavno nemam bolju riječ.”

A Laettner je zapravo bio daleko od ‘privilegiranog bogatog derišta’ kakvim su ga držali. Roditelji su mu bili obični radnici i, da nije dobio košarkašku stipendiju, vjerojatno nikad ne bi ni vidio tako elitno sveučilište. Ali nikome to nije želio objašnjavati, nikome se nije htio opravdavati ili dodvoravati. Sav hejt koji ga je okruživao pretvarao je u vlastito gorivo.

“Radije bih pobjeđivao nego bio svačiji prijatelj. Nisam mogao zaustaviti ljude da me mrze, pa sam to pretvarao u svoju prednost. Rekao bih sam sebi ‘natjerat ću vas da me još više mrzite’. Nije mi padalo na pamet razbijati glavu time što me mrze ili razmišljati što mogu učiniti da to promijenim.”

Zanimljivo je kako je ta arogancija i želja za pobjedom pod svaku cijenu oko Laettnera stvorila otpor i mržnju, a oko, primjerice, Michaela Jordana obožavanje i mit. I ne, nemojte se zgroziti usporedbom jer Laettner je u NCAA svijetu apsolutno usporediv s Jordanom na NBA planetu.

Jer baš kao i Jordan, i Laettner je gubitničku organizaciju svojim dolaskom pretvorio u pobjedničku, svoje suigrače u šampione, pogađao ključne pobjedničke šutove i oborio sve moguće rekorde. Pri čemu mu nije stalo da ga vole, samo da ga poštuju. I da pobjeđuje.

Kad u američkim košarkaškim krugovima spomenete The Shot, polovica će vam vjerojatno odgovoriti “Jordan protiv Clevelanda 1989.”, druga polovica “Laettner protiv Kentuckyja 1992.” A i ishodište te njihove kompetitivnosti i ‘nasilništva’ u svrhu pobjede im je isto. Od starije braće s kojom su se morali nositi. I fizički i psihički.

“Da, možda sam nekad znao prijeći granicu. Ali pobjede sve liječe.” Jordan? Ne, Laettner.

Nakon sveučilišne krune, momčadske i pojedinačne, odabran je kao treći izbor NBA drafta 1992. od Minnesota Timberwolvesa. Shaquile O’Neal i Alonzo Mourning odabrani su prije njega, ali obojica bi svoje pozicije istog trena zamijenili za njegovo mjesto u Dream Teamu. Bio je poput Alice u zemlji čudesa, okružen onima koje je dotad samo mogao gledati i diviti im se. On je u toj momčadi vanzemaljaca predstavljao sve ostale, obične Zemljane.

I upisao se u povijest kao jedan od malobrojnih koji imaju sveučilišno i olimpijsko zlato. Štoviše, upisao se u povijest kao jedini koji je sudjelovao u posljednjoj amaterskoj američkoj reprezentaciji na SP u Argentini 1990. (bronca) i u prvoj profesionalnoj na OI u Barceloni 1992.

No, njegova NBA karijera nije bila ni približno spektakularna kao sveučilišna i reprezentativna. U Minnesoti je bio sasvim solidan, u tri i pol sezone bio je na prosjeku od 17,5 poena i gotovo 8 skokova, ali u jednoj od najlošijih momčadi lige to nije imalo neki značajan učinak ili odjek.

Nakon razmjene u Atlanta Hawkse čak je dogurao i do All-Stara 1997., ali nakon toga karijera mu je krenula strmoglavo prema dolje. Selio se od od Detroita, preko Dallasa do Washingtona, a karijeru je na kraju sezone 2004./05. završio u Miamiju. Čarolijom sudbine, kao suigrač obojice svojih prethodnika na draftu — Shaqa i Zoa.

NBA karijeru je završio s prosjekom od 12,8 poena, 6,7 skokova i 2,6 asistencija u 868 odigranih utakmica. Uvjerljivo najlošijom statistikom i karijerom od svih članova originalnog Dream Teama. U 13 NBA sezona promijenio je 13 trenera, ali novog Krzyzewskog više nikad nije pronašao.

I opet bez obzira na sve, nitko ga ne može, niti treba zanijekati. Laettner u NBA ligi je zaradio novac, ali slavu i besmrtnost zaradio je u sveučilišnoj košarci. I u reprezentaciji. Makar će mnogi tvrditi da mu nije bilo mjesto u onom originalnom, najvećem Dream Teamu u povijesti sporta, Laettner se zbog toga neće previše zabrinjavati. Niti objašnjavati.

A i zašto bi? Ionako će zauvijek ostati zapisan kao ‘onaj dvanaesti’.