Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Opljačkani snovi metkovski

Priča o malom Metkoviću i velikoj rukometnoj krađi

Rukomet je u dolini Neretve posebna priča. Split je uvijek najviše gorio zbog nogometa, Zadar ljubomorno čuvao košarku, Dubrovnik svijet učio vaterpolu, sedam Kaštela je proslavila odbojka. Ali Metković je desetljećima grlio taj rukomet. Desetljećima je Hrvatskoj poklanjao šampione. Dok jednom i sam nije odlučio postati šampion.

Uoči sezone 1998./99. na mjesto predsjednika RK Metković dolazi Stipo Gabrić Jambo, kontroverzni poduzetnik i metkovski gradonačelnik. Odmah je istaknuo visoke ambicije, potkrijepivši ih dovođenjem Petra Metličića iz Splita i Renata Sulića iz Rijeke, ali za napad na nedodirljivi Badel 1862 Zagreb ipak je bilo prerano.

No, već sljedeće sezone složio je vrlo kompetitivnu momčad. Posebnu zbog činjenice da su većinu svlačionice činili domaći igrači ponikli u klubu; Slavko Goluža, Davor Dominiković, Nikša Kaleb, Mario Bjeliš, Dragan i Goran Jerković, Renato Sršen, uz tek nekolicinu vrhunskih reprezentativnih pojačanja poput Metličića, Rolanda Pušnika ili Gyorgyja Zsigmunda.

Sjajan potez Jambo je povukao postavivši tijekom sezone Ivicu Obrvana na klupu umjesto Ilije Puljevića, iako je ovaj još bio aktivan igrač. Prepoznao je u njemu lidersku crtu koja je momčadi trebala, a Obrvan je kao trener/igrač jako dobro balansirao i na terenu i na klupi.

Te su sezone po prvi put ozbiljno zaprijetili imperiju. U četvrtfinalu Hrvatskog kupa šokirali su ih gostujućom pobjedom 24:21 i činilo se da bi Zagreb konačno mogao izgubiti svoj prvi trofej nakon osam uzastopnih dvostrukih kruna. No u uzvratu u svojoj dvorani Metkovci su ‘pukli’. Nisu izdržali pritisak, a Zagreb je iskustvo i kvalitetu pretočio u dovoljnih 27:23 i odgodio svoju detronizaciju barem za još godinu dana.

No, prije negoli su uspjeli osvojiti svoj prvi domaći trofej, Metkovci su osvojili europski. U prva dva kola Kupa EHF-a lako su prošli talijansku Rubieru i Bosnu iz Visokog, potom iznenadili i favorizirani Ciudad Real. U polufinalu su nadoknadili -3 iz prve utakmice kod Preventa u Slovenj Gradecu i plasirali se u finale gdje ih je čekao Flensburg. Jedna od najboljih i najskupljih europskih momčadi i u tom trenutku vodeća momčad njemačke lige, najjače u Europi.

Ekipa koja je mogla sve i koja je idućih godina u reprezentativnom dresu osvajala i svjetska i olimpijska zlata, samo jednu stvar nije smjela. Biti prvak svoje zemlje

Metković je u prvoj utakmici u grotlu svoje dvorane pobijedio 24:22, ali Nijemci su bili uvjereni da će u uzvratu to lako nadoknaditi. Štoviše, u centru grada na dan utakmice već se montirala pozornica za proslavu. Ali problem je bio u tome što su Metkovci to vidjeli. I po starom, tvrdoglavom dalmatinskom običaju taj dišpet pretvorili u dodatni motiv.

Bilo je 14 sekundi prije kraja, Flensburg je imao 25:23 i igrača više za lov na taj posljednji gol koji bi ih popeo na već složenu pozornicu. No, vratar Dragan Jerković najprije je skinuo čisti zicer, a zatim i drugu loptu nakon odbijanca i umjesto flensburškog eruptiralo je metkovsko slavlje. Koje se sa sjevera Europe prelijevalo prema jugu Hrvatske.

Već u splitskoj zračnoj luci nekoliko stotina navijača dočekalo je svoje junake i u karuselu automobila pratilo ih Jadranskom magistralom sve do srca doline Neretve. A tamo je sve gorilo. I taj dan i tu noć i još desetke narednih.

Nabijen samopouzdanjem zbog europskog trofeja, u ljeto 2000. Metković Jambo je odlučio da je vrijeme za rušenje Zagrebova carstva. Odlučio je krenuti po domaće trofeje.

Trenutak je bio idealan jer je imperij Zorana Gopca, premrežen vjernim slugama koje je instalirao u Savez, počeo pucati po šavovima. Kako na klupskom, tako, nažalost, i na reprezentativnom polju. Hrvatska se nije uspjela plasirati na OI u Sydney kako bi branila zlato iz Atlante i debelo je kasnila s neophodnom rekonstrukcijom.

Financijski problemi prijetili su potpunim raspadom Zagreba, a kad je Badel 1862 odlučio povući svoje sponzorstvo, klubu je zaprijetio potop. Mjesecima nisu isplaćivane plaće igračima, pa je nekolicina njih zatražila ispisnice. A Metković je ostvario svoju prvu veliku transfernu pobjedu ugrabivši reprezentativnog vratara Valtera Matoševića iz Zameta Zagrebu ispred nosa.

Metković je dominantno otvorio novo prvenstvo 2000./01., dobio prvi derbi i mjesecima držao vrh ljestvice. Gurali su Metkovci sjajno i u novoj europskoj priči u kojoj su ih u četvrtfinalu Kupa EHF-a čekali susjedi iz splitskog Brodomerkura, koji su im bili veći izazov nego kasnije polufinale s islandskim Haukarom. Osigurano je novo veliko europsko finale, opet protiv moćnih Nijemaca, ovaj put iz Magdeburga.

Pred 7.000 protivničkih navijača u prvoj utakmici izvukli su odličnih 22:23 i s velikim optimizmom dočekali uzvrat u paklenoj atmosferi svoje upola manje dvorane. No, Magdeburg je u uzvratu bio pravi, nije ostavio ni najmanju šansu i nakon jednogodišnje izložbe u dolini Neretve ponovno vratio trofej EHF-a u svoje vitrine. Godinu dana kasnije postao je i europski prvak.

Metkovci nisu očajavali, jer je pred njima bilo ono što su zapravo željeli još i više. Domaći trofeji.

Dok su se spremali za finale Kupa EHF-a, nakon 18 prvenstvenih pobjeda u nizu doživjeli su prvi poraz u derbiju protiv Zagreba. Samo dva dana kasnije umor je kumovao iznenađujuće prosutom bodu na gostovanju kod Moslavine, koji ih je skupo koštao.

No, prije prvenstvenog raspleta čekao ih je završni turnir Hrvatskog kupa u Zagrebu i RK Zagreb u polufinalu. Pomeli su ih. Vodili su tijekom utakmice i sedam razlike, Zagreb se vraćao, ali se nije uspio vratiti. Metković je konačno prekinuo devetogodišnji Zagrebov trofejni monopol, lako se obračunao sa Zametom u finalu i osvojio svoj prvi domaći trofej u povijesti. I prvi trofej koji nije osvojio RK Zagreb.

Neretva je opet proključala, slavio se veliki trijumf, ali prava nagrada tek se čekala. Prvenstvo.

Prvi put se igralo doigravanje, a Metković i Zagreb ligaški su dio završili s istim brojem bodova i istom gol razlikom u međusobnim utakmicama. Metkovci su smatrali da su prvo mjesto i prednost domaćeg terena njihovi jer su u međusobnim utakmicama sa Zagrebom zabili više golova u gostima (23:22 u Metkoviću, 29:30 u Zagrebu), što je bio kriterij koji se primjenjivao u europskim kupovima. No, HRS je objavio da za prvenstvo taj kriterij ne vrijedi, nego da odlučuje ukupna gol razlika u kojoj je Zagreb bio bolji.

Finalna serija bila je zapravo užasna. Nervozna, neprijateljska, divlja i na terenu i na tribinama. U Zagrebu su u prvoj utakmici metkovski vratari pljuvani i polijevani pivom, a na tribinama je fizički napadnuta njihova klupska delegacija. U Metkoviću u iduće dvije nije bilo ništa manje burno i žestoko, ‘gostoprimstvo’ je uzvraćeno na isti način, a uoči povratka u Zagreb Metković je imao 2-1 i trebao još jedan bod za titulu.

U četvrtoj utakmici Zagreb je izjednačio na 2-2, a Gobac se preselio s tribina na klupu svoje momčadi, valjda kako bi nadzirao *pošteno suđenje. Kojim su Metkovci bili izrazito nezadovoljni.

Sto sekundi prije kraja odlučujuće pete utakmice Zagreb je vodio 22:21, a Metković je imao napad za izjednačenje. Suci se nisu oglasili nakon kontakta domaće obrane s Jerkovićem i Bjelišom, a za trenera Obrvana to je bila kap koja je prelila čašu. Uletio je u teren i naredio svojim igračima da ga napuste. Nisu se vratili pa je utakmica je prekinuta, a Zagrebu uručena nova titula.

Ljeto je donijelo eskalaciju cirkusa. HRS je izbacio Metković u drugu ligu, a Obrvana kaznio s dvije godine zabrane rada u rukometu. Ali Gopčevi savezni pijuni nisu očekivali da će istovremeno EHF izbaciti Zagreb iz europskih natjecanja zbog dugova, pa su ‘drugoligaški’ Metković morali prijaviti za Ligu prvaka u idućoj sezoni. Izbacivanje iz lige potom su pretvorili u ukor, a Obrvanovu kaznu s dvije godine smanjili na šest mjeseci.

Metković se nastavio pojačavati za sezonu 2001./02., dovevši nova tri reprezentativca — Vladimira Jelčića i Nenada Kljaića iz Zagreba te Ivana Balića iz Splita. Uz njih se u Metković preselio i Blaženko Lacković, mladi bombarder iz Novog Marofa koji je HRS-u predao zahtjev za raskidom ugovora sa Zagrebom zbog neisplaćenih plaća. Zbog Gopčeva inata najveći talent hrvatskog rukometa tog vremena izgubio je čitavu sezonu sjedeći na tribinama.

U svojoj prvoj Ligi prvaka Metkovci su otišli do četvrtfinala, gdje su na nesreću naletjeli na aktualnog europskog prvaka Portland San Antonio. U finalu Hrvatskog kupa još su jednom pomeli Zagreb i obranili trofej, a u prvenstvu su stalno držali prednost na vrhu s 29 pobjeda u 30 kola i boljim međusobnim omjerom sa Zagrebom. Doigravanja nije bilo i početkom svibnja postalo je jasno da će Metković prvi put u povijesti osvojiti, a Zagreb izgubiti naslov prvaka.

I tako bi bilo u svakoj normalnoj sportskoj ligi. Što hrvatska rukometna liga to nije.

Kako je Metković bio igrački prejak za sve druge smicalice i kad je postalo jasno da ga se neće moći drugačije zaustaviti, kolo prije kraja prvenstva HRS je jednostavno objavio kako se klubu — oduzima šest bodova!?

Objašnjenje je bilo još nevjerojatnije od same odluke. *Navodno je u nekoj trening utakmici u Sloveniji u siječnju iza zatvorenih vrata Lacković zaigrao za Metković dok je čekao raskid sa Zagrebom. Iako nije postojao zapisnik s te utakmice, RK Zagreb je uspio pribaviti dvojicu svjedoka koji su rekli “majke mi”. Što je bilo dovoljno da se Metkoviću otme pošteno osvojena titula prvaka u kojoj Lacković uopće nije sudjelovao.

U zadnjem kolu Metkovci su pobijedili i sačuvali prvo mjesto i umjesto da prime pehar i medalje za prvaka i ponesu ih na novu veliku feštu u svoj grad, samo su tupo i besciljno gledali oko sebe. I pitali se što su i zašto igrali cijelu godinu. Bio je to najsramotniji u čitavoj galeriji sramotnih poteza koji su hrvatsku rukometnu ligu pretvorili u sprdačinu.

Metković se još neko vrijeme žalio, pisao i EHF-u i HOO-u i državnim organima, ali bez ikakve koristi. Tadašnji predsjednik HOO-a Zdravko Hebel otvoreno je rekao:

“Ne čudim se stanju u hrvatskom rukometu jer znam kakvi ga ljudi vode.”

Naravno, Lackovićeva osmomjesečna suspenzija ukinuta je čim se ponovno priključio Zagrebu, ali kazna i krađa na štetu Metkovića je ostala. EHF je slegnuo ramenima i objavio da Hrvatska iduće sezone neće imati predstavnika u Ligi prvaka, ali nakon konstantih pritisaka iz HRS-a RK Zagreb je ipak dobio ono što je htio. Ono što je oteo. Ne samo Metkoviću, bila je to poruka i svima drugima. Da im je besmisleno pokušavati.

A Metković? Metković se umorio. I polako odustajao. Ne od borbe protiv Zagreba, nego od borbe protiv vjetrenjača. Ostat će vječno zapisano da ekipa koja je mogla sve i koja je idućih godina u reprezentativnom dresu osvajala i svjetska i olimpijska zlata, samo jednu stvar nije mogla. Nije smjela. Biti prvak svoje zemlje. Još par sezona držala je svijeću vječnom prvaku na drugom mjestu, a onda se rasplinula. I raspršila. A neretvanski vrutak vječne mladosti hrvatskog rukometa polako se ugasio. Vjerojatno zauvijek.

Ovog tjedna Metković je obilježio 20. godišnjicu osvajanja Kupa EHF-a, najvećeg trofeja u svojoj i jednog od najvećih klupskih uspjeha u hrvatskoj sportskoj povijesti. Godišnjicu osvajanja titule prvaka Hrvatske, međutim, neće slaviti. Iako bi trebao.

Jer rukometna dolina Neretve nema se čega sramiti. I nema za čim žaliti. Može ti netko iz ruku oteti pehar i medalje, ali ponos i istinu iz srca ne može. A Metković ih ima sve. I olimpijske i svjetske i europske i hrvatske. Sve ih je sam stvorio. I šampione i trofeje. Ima i naslov prvaka države. Svoj. Nikome ukraden. Nikad proslavljen, ali pošteno osvojen.

Baš kao što će uz poništenu rukometnu sezonu 2020. vječno stajati bilješka *COVID-19, tako će i uz sezonu 2002. vječno stajati bilješka *Metković.

Veliki mali Metković. Prvak Hrvatske.