Puno sam puta pokušavao zaroniti dublje, možda iskopati nešto starije, ali nikad nije išlo dalje od toga. Bile su mi neke četiri, možda pet godina, ne znam točno, znam samo da su Mediteranske igre već bile prošle. I da mi se uzbudljiva rečenica “idemo vidit stadion” zauvijek utetovirala u moždani korteks.
Fragmenti te šetnje i bljeskovi impresivnog zdanja kojem smo se približavali fascinantno širokim ulicama, zdanja kojem smo se došli pokloniti, najstarije su sličice koje moj memorijski sklop danas može prizvati iz sjećanja. Stadiona koji je, podsvjesno možda baš zbog toga, u mom svijetu uvijek bio posebno mjesto. Ondje sam igrao, odrastao i sazrijevao, ondje sam se smijao, plakao, radio, oženio.
Genijalni arhitekt Boris Magaš u blatnim ledinama Poljuda podigao je svoje najznačajnije životno djelo. Svoje svjetsko čudo. Stadion koji je u tom vremenu bio jedan od najljepših, ako ne i najljepši u Europi. Iz jednostavnog razloga — jer je bio jedinstven. Jer ga je njegov autor zamislio kao dodatak eksterijeru, kao objekt koji je povezao brdo i more, jugo i buru, beton i prirodu.
Stadion koji i danas, četiri desetljeća kasnije, i dalje oduzima dah. Bez obzira što je djelomično oronuo i na svojim leđima osjeća nebrigu i krizu srednjih godina i vapi za vitaminima koji će mu udahnuti novi život. I dalje je bilo koja gradska turistička ruta bez njega nezamisliva.
Bez oduševljenih uzdaha i selfija ljudi u čijim gradovima i zemljama možda postoje i moderniji, noviji i impresivniji stadioni. Poput onoga u malezijskom Shah Alamu, koji ga je 10 godina kasnije pokušao kopirati u dvostruko većem kapacitetu. Ali ne postoji ovakva jedinstvena ljepotica. Koja je, baš kao i grad u kojem se izležava, možda nešto starija i umornija, ali i dalje fotogenična poput najraskošnije manekenke.
I kako je život pun simboličnih slučajnosti, tako je posve logično da baš u nedjelju, baš na 40. godišnjicu otvaranja MI u Splitu, Rijeka i Hajduk igraju međusobnu utakmicu. U Rijeci. U gradu u kojem je Boris Magaš osmišljavao i crtao poljudsku ljepoticu. U gradu koji je u nekom nimalo nevjerojatnom zapletu i sam mogao biti dom njegovog čudesnog djela koje je preobrazilo vizuru Splita.
Mediteranske igre su najvažniji gradski infrastrukturni projekt još od Dioklecijana. Projekt koji je Splitu dao nadimak “Cvit Mediterana”
Jer prije nego što je pobijedio Mediteran, Split je morao pobijediti Rijeku. Iz Beograda je krajem 1960-ih odaslan mig kako će se Jugoslavija kandidirati za domaćinstvo MI, a Split i Rijeka dobili su priliku da se natječu. Dok se Rijeka nećkala i razmišljala treba li i može li, Split je skočio poput terijera.
Prvi čovjek splitskog sporta Mihovil Radja i gradonačelnik Jakša Miličić odmah su shvatili sve potencijale koje takav događaj može imati na razvoj ne samo sporta, nego i grada uopće. I rastrčali su se na sve strane kako bi tu priču doveli do kraja. Bez obzira na cijenu, bez obzira na prepreke.
Valja znati da je Split u to vrijeme proživljavao rapidan rast i stanovništva i industrije, ali infrastruktura je taj rast teško pratila. Stalno su se pokušavali osmisliti planovi urbanizacije rubnih dijelova koji su se neplanski iz livada i njiva sve više pretvarali u stambene zone.
U Poljudu, koji je tada bio dio šireg gradskog prstena, još je 1960-ih zamišljena sportsko-rekreacijska zona u kojoj bi bili bazeni, igrališta i novi, prikladniji stadion za Hajduk od Starog placa. Ali ta ideja nikako nije uspijevala doći do realizacije. Financiranje je uvijek štekalo. Za Split je to bio prevelik zalogaj.
Stoga je iznenadna ideja dobivanja domaćinstva MI u trenutku upalila lampice u glavama svih gradskih čelnika. Shvatili su da je to šansa koja se ne smije propustiti. Shvatili su to kasnije i u Rijeci, koja se u iduća tri desetljeća čak pet puta kandidirala za domaćinstvo MI. Nažalost, svaki put neuspješno.
Kad se ‘riješio’ Rijeke, prvotna namjera Splita bila je dobiti MI 1975. Ali na kongresu u Izmiru četiri godine ranije Alžir je iznenađujuće u foto-finišu pobijedio za tri glasa, iako je prije glasovanja splitska delegacija uvjeravana da ima većinu. Kući se vratila razočarana, ali i odlučna da narednom pokušaju četiri godine kasnije pristupi još ozbiljnije i temeljitije.
Pa ipak, koliko god ustrajno radili na novom pokušaju dobivanja MI, splitski gradski čelnici paralelno su raspisali natječaj za arhitektonsko rješenje novog stadiona u Poljudu, koji je trebao biti kvadratnog oblika bez atletske staze i kapaciteta 50.000 gledatelja. Odabrana su tri rada, među kojima je prvu nagradu dobio stadion zagrebačkog arhitekta Ivana Piteše, a među tri nagrađena bio je i rad Borisa Magaša.
I vjerojatno bi se krenulo u izgradnju tog klasičnog stadiona engleskog tipa da u ljeto 1975. iz Alžira nisu došle pozitivne vijesti. Split je u glasovanju pobijedio Casablancu i dobio domaćinstvo MI 1979., što je značilo da će se ipak morati graditi stadion s atletskom stazom. I tu se u priču upleo prst sudbine.
Grad je raspisao novi natječaj, ali ovaj put su šansu dobila samo tri arhitektonska ureda koja su nagrađena na prethodnom. A tu je Magaš svojim revolucionarnim projektom popularno nazvanim “Poljudska školjka” oduševio naručitelje i pomeo konkurenciju. I Split zauvijek promijenio.
Stadion u Poljudu bio je centralna figura i simbol MI 1979., ali čitav grad se u iduće tri godine pretvorio u veliko gradilište. Izgrađeni su stadion, bazeni u Poljudu i Zvončacu, sportski centar na Gripama, a sportske objekte su dobili ili obnovili i drugi dalmatinski gradovi, od Zadra i Šibenika, preko Trogira i Omiša, do Sinja i Supetra.
No, bez obzira na važnost i vrijednost kapitalnih sportskih objekata koji su niknuli, ono što je još značajnije pridonijelo eksploziji i transformaciji grada bili su brojni prateći infrastrukturni i komunalni zahvati za kojima je Split vapio. Nove ulice i ceste, Marjanski tunel, novi putnički terminali u zračnoj i pomorskoj luci, podzemni željeznički tunel, modernizacija hotelske, električne, vodovodne, telekomunikacijske i kanalizacijske infrastrukture.
Ukratko — Split se u samo tri godine iz dalmatinskog gradića transformirao u mediteranski velegrad. Mediteranske igre su bez ikakve dvojbe najvažniji gradski infrastrukturni projekt još od Dioklecijana. Projekt koji je izmijenio i vizuru i dušu grada, koji je Splitu dao nadimak “Cvit Mediterana” i omogućio mu da u završnicu 20. stoljeća krene pun adrenalina, entuzijazma i samopouzdanja.
A 1980-te bile su krunski dokaz koliko je profitirao svime što je napravio zbog MI. U novoizgrađenim sportskim objektima kovali su se novi šampioni i nove svjetske sportske veličine, a stanovnici ionako zaluđeni sportom još masovnije se u njega uključivali.
Uz EP u plivanju 1981. i EP u atletici 1990. kojima je bio domaćin, u Splitu su bujali i ekipni i individualni sportski šampioni koji su se teško mogli objasniti racionalnim argumentima.
Hajduk je igrao završnice europskih kupova, Jugoplastika je godinama vladala europskom košarkom, Jadran je dvaput bio europski prvak u vaterpolu, rukometašice Dalme osvojile su europski Kup pobjednica kupova, Goran Ivanišević igrao je Grand Slam finala, a gomile sportaša u gomilama sportova donosile su u Split europska i svjetska odličja. U grad veličine malo većeg kvarta prosječnog europskog velegrada.
I tko zna kuda bi sve otišlo da nisu došle ratne 1990-te koje je slijedila društvena tranzicija nezainteresirana i nesposobna zadržati one dobre stvari kojih je bilo, posebno što se tiče razvoja, organizacije i financiranja sporta. Split se zagubio u tranzicijskim neverama koje su poticale poslušnost umjesto znanja, političko kadroviranje i sitne privatne interese.
Fascinantan je taj fenomen da se grad(ić) koji je na tržištu od 22 milijuna stanovnika bio i konkurentan i uspješan i moćan, u državi s gotovo peterostruko manjom konkurencijom više ne može rezultatski istaknuti. Da grad i klubovi koji su ne tako davno pokoravali ne samo Jugoslaviju, nego i Europu, već više od desetljeća u Hrvatskoj ne mogu primirisati ozbiljnoj borbi za trofeje.
Čak i u državi koja može poslužiti kao mjerna jedinica besmislene i beskurpulozne centralizacije, koja je nemilosrdno pregazila i nacionalizirala ogromnu količinu ‘provincijskih’ aduta, bogatstava i sportova, razlozi takve erozije i takvog rezultatskog potonuća splitskog sporta prvenstveno se nalaze u Splitu. U poltronstvu, neznanju i nesposobnosti mnogih njegovih sportskih (ne)radnika i gradskih političara koji se centralizaciji nisu znali ili nisu smjeli oduprijeti i koji su dozvolili da Split od najsportskijeg grada na svitu postane hrvatska sportska provincija.
Jer sportaši nikad nisu bili problem. U sve ovo vrijeme otkako je u hrvatskim sportskim okvirima pristao biti promatrač umjesto sudionika, u svim onim sportskim objektima koje su mu ostavile uzbudljive 1970-te i dalje su se štancali svjetski sportaši i šampioni. Samo što su njihove uspjehe prepoznavali, materijalizirali i naplaćivali neki drugi gradovi i neki drugi klubovi.
A Splitu su ostale uspomene. Veličanstvene uspomene. Na ne tako davno vrijeme kad je spomen njegova imena izazivao strahopoštovanje ne samo u sportskoj Jugoslaviji, nego i Europi.
Ostao je oprljeni cvit Mediterana koji, nažalost, očito nije bio spreman zadržati se u sportskim visinama u koje se vinuo.
