Hrvatski sportaši su čudo. Ne trebam vam ja to govoriti, znate i sami. Ali ponekad je potrebno na to podsjetiti. Teško je objašnjiv fenomen kako s tako malo resursa i ulaganja hrvatski sportaši postižu toliko svjetski vrijednih uspjeha i to u praktično svim sportovima ili disciplinama. Stoga nemojmo niti objašnjavati, samo uživajmo.
I u godini koja će kroz nekoliko sati otkucati svoje posljednje otkucaje hrvatski je sport pomicao granice. Nogomet je u njezinoj završnici bio samo šlag na torti kojim je zapravo proslavljena još jedna uspješna godina onih koji nikad nisu razočarali. U gomili sjajnih priča koje su se pričale u ovih 365 dana, a koje bismo mogli još danima prepričavati, njih osam je okrunjeno najsjajnijom krunom — europskom ili svjetskom titulom.
Barbara Matić je vladarica džudo kategorije do 70 kilograma, a titulom najbolje na svijetu po prvi put se okrunila 2021. u Budimpešti. Kako je u svijetu sporta uvijek teže braniti nego osvajati, njezina obrana svjetske krune koje se dogodila u listopadu u Taškentu samo je prisnažila njezinu dominaciju i klasu.
Šećer tom zlatu dodala je i činjenica da je za suparnicu u finalu imala svoju reprezentativnu kolegicu Laru Cvjetko. Prvi put u povijesti džuda Hrvatska je imala svoje finale Svjetskog prvenstva. Barbara u 2023. kreće u Montpellier po europsku titulu, a kruna karijere za ovu diplomiranu inženjerku elektrotehnike trebale bi biti Olimpijske igre u Parizu.
Valja podsjetiti i na to da je Hrvatska u 2022. godini imala klupskog prvaka Europe u sva četiri u nas najpopularnija momčadska sporta
Gotovo pola stoljeća hrvatska atletika nije imala muškog prvaka Europe. Luciano Sušanj bio je posljednji, davne 1974. u Rimu je osvojio zlato na 800 metara, ali u bacačkim disciplinama nikad nismo bili tako visoko. Sve dok na scenu nije stupio Filip Mihaljević.
Filip se već godinama mota negdje u okolici samog vrha svjetskog bacanja kugle, što je potvrđivao broncama s dvoranskih prvenstava i svjetske i europske razine. Zadnjih godina svojim je rezultatima naznačavao da u Europi može svakoga pobijediti, a onda je to prošlog ljeta u Münchenu i dokazao. Bacio je kuglu 21.88 metara, samo šest centimetara od svog najboljeg rezultata i konačno se popeo na postolje koje ga je čekalo. Ono najviše. Postao je prvak Europe.
Jednako kao što je teško odrediti koje vam je dijete najdraže, tako je sportašu teško odlučiti koje mu je zlato najdraže. A Sandra Perković ima iz čega birati. Pa ipak, zlato koje je osvojila na istom mjestu gdje i Mihaljević, na Olimpijskom stadionu u Münchenu, zacijelo će u njezinom srcu zauzeti jedno od najvažnijih mjesta.
Jer u glavi šampiona ne postoji prošlost, nego samo sadašnjost i budućnost. Pa kad je Sandri za malo izmaknulo odličje na Igrama u Tokiju, zbog čega su je mnogi otpisali i pomislili da je vrijeme za umirovljeničku oproštajnu tortu, ona je odlučila pokazati svima tko je još uvijek kraljica diska. Najprije je uzela srebro na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu, a zatim šesto uzastopno europsko zlato. I nastavila totalnu dominaciju od Barcelone 2010. do Münchena 2022. Pa neka joj se opet netko usudi spomenuti mirovinu.
A kao što je Sandra Perković ove godine po šesti put uzela krunu najbolje u Europi, isti su podvig ostvarili i Martin i Valent Sinković. Braća koja su ispisala povijest svjetskog veslanja u zadnjem desetljeću imala su svoj zlatni dan u Münchenu i vratila su u svoje vitrine zlato u dvojcu na pariće kojeg su uzeli i šest godina ranije. U međuvremenu su uzimali i zlata u dvojcu, a sve je, ako se sjećate, krenulo još 2012. u Vareseu u četvercu na pariće.
Ta dva lika su uistinu svjetski sportski fenomen. Jedini su veslači u povijesti koji su osvajali olimpijske, svjetske i europske medalje u dvije različite discipline. Dominacija im dosadi, pa sami sebi malo zakompliciraju. I sami sebi zadaju motivaciju. Ono kako je Sandra Perković iskoristila ‘drvenu’ medalju u Tokiju da se napuni motivom i adrenalinom za München, budite sigurni da će i Sinkovići iskoristiti ‘drvenu’ medalju sa Svjetskog prvenstva u Račicama. Idealna motivacija za nova zlata.
A jednako kao što je teško racionalno objasniti sve njihove uspjehe, još je teže objasniti sve ono što se događa u Taekwondo klubu Marjan. Klub koji je nedavno proslavio dva desetljeća postojanja i *prvih sto olimpijskih, svjetskih i europskih medalja u najmasovnijem borilačkom sportu na svijetu, još prošle godine slavio je olimpijsko zlato Matee Jelić i broncu Tonija Kanaeta. A već ove je izbacio neke nove europske i svjetske šampione.
Lena Stojković, cura koja u SAD-u još uvijek ne bi smjela sama sebi kupiti pivo, ove je godine pokorila i europsku i svjetsku taekwondo scenu. U kategoriji do 46 kilograma najprije je u Manchesteru obranila naslov europske prvakinje kojeg je osvojila godinu ranije u Sofiji, a zatim je na Svjetskom prvenstvu u Guadalajari ne pobijedila, nego pomela sve protivnice koje su stale pred nju dominantnim borbama i uvjerljivim trijumfima. Prije nego što je napunila 21 godinu, Lena je postala i europska i svjetska prvakinja.
Ali čuda iz taekwondo laboratorija Tonija Tomasa i njegovog glavnog alkemičara Veljka Laure nisu tu stala. Europskoj tituli u ženskoj konkurenciji priključena je i europska titula u muškoj. Ivan Šapina je sofijsku europsku broncu u kategoriji do 87 kilograma ove godine u Manchesteru pozlatio i postao deveti (9!) različiti seniorski europski prvak koji je stvoren u ovom čudesnom Klubu šampiona u minulom desetljeću.
I šećer za kraj – vaterpolska europska kruna. Rujan u Spaladium Areni ponudio je spektakl, utakmice u sjajnom ambijentu pred 10.000 gledatelja i naslov prvaka Europe kojeg je momčad Ivice Tucka po drugi put ostavila u Hrvatskoj. Prvi je put bio u Zagrebu, drugi u Splitu, dokaz da uz domaće tribine hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju nitko ne može nadmašiti.
Tucak je sa svojim stožerom posložio potpuno novu momčad u odnosu na Olimpijske igre u Tokiju godinu ranije i odmah s njom otišao do svjetskog polufinala i europskog trona. U polufinalu je pao svjetski doprvak Italija, u finalu europski prvak Mađarska, pa se Hrvatska predvođena sjajnim Markom Bijačom i Jerkom Marinićem-Kragićem zasluženo okitila krunom vaterpolskog vladara Starog kontinenta.
Pet sportova, šest disciplina, sedam priča, osam europskih i svjetskih kruna.
Uz sva ova zlata vrijedi notirati i još brojna svjetska i europska srebra i bronce, od nogometa, preko jedrenja, taekwondoa, maratona, do novih osvojenih teniskih Grand Slamova. A valja podsjetiti i na to da je Hrvatska u 2022. godini imala klupskog prvaka Europe u sva četiri u nas najpopularnija momčadska sporta; Luku Modrića s Real Madridom u nogometu, Krunoslava Simona s Anadolu Efesom u košarci, Luku Cindrića s Barcelonom u rukometu, Sandra Sukna i Luku Lončara s Pro Reccom u vaterpolu.
Hrvatski sportaši su čudo. Ne trebam vam ja to govoriti, znate i sami. Ali ponekad je potrebno na to podsjetiti.
