Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Oscar: Legenda o Svetoj ruci

“Neki ljudi klavir nose, neki ga sviraju”

Osamdesete su bile godine. Košarkaške. Razdoblje u kojem je sport dotad ograničen na tri carstva, SAD, SSSR i SFRJ, počeo probijati granice i osvajati meridijane. U vremenu u kojem se NBA počela stidljivo otvarati, a Michael Jordan hvatao zalet za krunu najvećeg ikada, trojica “serijskih ubojica” harala su europskim dvoranama. Nezaustavljivi napadački strojevi kojima ste se divili bez obzira za koga navijali.

Dražen Petrović, Nikos Galis i — Oscar Schmidt.

Djed Schmidt u Brazil je emigrirao iz komplicirane Njemačke s prve polovice 20. stoljeća. Oscar se, međutim, usprkos njemačkom prezimenu i korijenima, osjećao punokrvnim Brazilcem. I kao svaki punokrvni Brazilac sanjao je nogometnu karijeru i ganjao nogometnu loptu. Sve dok mu usred rane tinejdžerske dobi visinska razlika naspram suigrača nije sugerirala da bi bilo pametnije potražiti drugačiju loptu.

A koga boljeg naći da te uputi u košarkaške tajne od jednog — Japanca!? Laurindo Miura zvao se njegov prvi trener koji je imao posve specifičan način podučavanja košarke. Japanci, uostalom, imaju specifičan način za sve. Pripremao bi neobične vježbe koje bi njegovi učenici morali savladavati s loptom i bez nje, a koje su mlađahnog Oscara potpuno oduševile. Mr. Miura postao je njegov Mr. Miyagi. A Oscar njegov Basketball Kid.

Iako je u njegovim prsima kucalo brazilsko srce, germanski gen u samo dvije generacije ‘brazilizacije’ Schmidtovih nije bilo lako zatomiti. Bio je neumoljivo discipliniran i marljiv na treninzima, a svaki je dan luđački radio na šutu. Tisuće i tisuće lopti ispucavao je iz svih pozicija, sa svih balansa i disbalansa, sa svih udaljenosti i težina.

Godinama kasnije njegovu su ‘praćku’ Brazilci nazvali Mão Santa. Sveta ruka. Ali ništa svetoga u njoj nije bilo. “Ma kakva Sveta ruka? To je Utrenirana ruka”, smijao se.

Sa 16 godina, kad je već poprilično uštimao svoj dalekometni snajper, uzeo ga je Palmeiras. I usprkos činjenici da se već bio izdužio do 205 cm, tamošnji treneri nisu ga gurali u reket. Mase mu je nedostajalo, ali drskosti i preciznosti je imao na pretek. Zato je stvari uglavnom rješavao šutom. I ponešto prodorom. Nije mu padalo na pamet leđa okretati košu.

Dvije godine bile su dovoljne da dođe na radar brazilskog seniorskog izbornika. No, nije se uspio izboriti za mjesto u brazilskoj momčadi za prvenstvo Južne Amerike 1976. To ga je dotuklo. Jer brazilski dres bio je jedini za kojim je žudio. Nikad nije maštao ni o klubovima, ni o novcu. Samo o Brazilu. Svi njegovi snovi počinjali su i završavali s reprezentacijom.

Da stvari budu gore, neposredno nakon prvog velikog razočaranja doživio je tešku ozljedu zgloba koja je prijetila dugom stankom, čak i krajem košarkaške karijere. Dok je u gipsu brojao dane i na štakama se gegao do škole, u susjedstvo se doselila tinejdžerica koja mu je počela pomagati s knjigama. Počeli su se družiti i nije prošlo puno vremena dok je obukao najbolju majicu koju je imao, popravio frizuru, stao pred nju i skupio hrabrost za ono najteže pitanje koje momak može postaviti curi:

“Bi li mi dodavala loptu dok šutiram?”

Cristina je postala njegova povratna sprega. Kako na usamljenom košarkaškom terenu dok je parao mrežicu, tako i u svih narednih 40 i nešto zajedničkih godina. Njoj je posvetio najljepše riječi svog govora prilikom primanja u Kuću slavnih u Springfieldu 2013.

Na parket se vratio nezaustavljiv. Postao je prvak Južne Amerike i s klubom (u međuvremenu je prešao u trofejni Sirio) i s reprezentacijom. Ali prvu pravu međunarodnu ‘eksploziju’ doživio je na SP 1978., na kojem je odveo Brazil do bronce i ušao u najbolju petorku prvenstva u društvu Kreše Ćosića, Dragana Kićanovića, Dražena Dalipagića i Vladimira Tkačenka. Bio je senzacija košarkaški neistraženog i nepoznatog svijeta.

“Nigdje na svijetu nisam vidio čovjeka koji me mogao čuvati”

Teško je iz današnje perspektive objasniti i razumjeti ondašnje vrijeme i činjenicu da je broj stranaca u europskim klubovima bio ograničen i da nije bilo ‘supermomčadi’. Oni koji su imali novac nisu ga, pored tolikih Amerikanaca, željeli tratiti na nekakve Brazilce, a oni koji ga nisu imali još i manje. Vizionar je, po običaju, dolazio iz Jugoslavije.

Bogdan Tanjević, tvorac šampionske Bosne i dotadašnji jugoslavenski izbornik, preuzeo je u ljeto 1982. talijanskog drugoligaša iz gradića Caserte i nekako uspio uvjeriti svoje sumnjičave šefove da umjesto nekom Amerikancu kojeg su htjeli dovesti, kupe zrakoplovnu kartu tom brazilskom ‘ubojici’ za kojeg on osobno jamči.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Legendardni Boša, vjerojatno izričajno najeksplicitniji trener u ionako izrazito eksplicitnoj košarkaškoj školi, sirovog je, ali nemilosrdnog Oscara brusio brojnim ‘domaćim’ trikovima. Čak ga je naučio koristiti i leđnu tehniku od koje je ovaj dotad zazirao, a čime je popunio svoj arsenal nezaustavljivih napadačkih poteza za koje baš nitko nije imao rješenja.

Bila je dovoljna jedna sezona da Tanjević i Schmidt uvedu Casertu u prvu ligu i postave je u sam vrh u to vrijeme jedne od najjačih europskih liga. Oscar je igrao simultanke, u šest od osam sezona provedenih u Caserti bio je prvi strijelac lige s prosjecima od preko 36, 37, čak i 38 poena po utakmici.

Caserta je potpuno poludjela za košarkom. Dvaput je na krilima sjajnog Brazilca dolazila do finala doigravanja, ali protiv bogatog Milana, koji je predvodio nesalomljivi Dino Meneghin s razigravačem Mikeom D’Antonijem, nije mogla. Izgubila je i finale Kupa Radivoja Koraća od rimskog Virtusa, usprkos 52 Oscarova poena u dvije finalne utakmice. Pa iako je često bio vrlo blizu, jedini trofej koji je u osam godina Caserte Oscar Schmidt osvojio bio je nacionalni kup 1988.

Bio je to, ispostavilo se, i jedini trofej koji je veliki Brazilac osvojio u Europi.

Taj ga je trofej doveo do još jednog velikog finala, onog u Kupu pobjednika kupova 1989. U Pireju su jedan nasuprot drugome stajala dva od tri najveća killera tadašnje europske košarke. Bila je to simfonija napadačke genijalnosti u kojoj je Dražen ubacio 62, a Oscar 44. Real Madrid je slavio nakon produžetka, ali o tom finalu i danas se pričaju legende.

Bio je lojalan Caserti, ondje se dobro osjećao, ondje je (p)ostao legenda. Pa ipak, teško je racionalizirati činjenicu da je na vrhuncu svoje igračke moći, kao najbolji strijelac talijanske lige s 32 godine, iz Caserte otišao u — drugoligašku Paviju. A još je teže objasniti činjenicu da je odmah u prvoj godini bez njega Caserta napokon dočekala svoju prvu i do danas jedinu titulu prvaka Italije.

I tu Paviju je uveo među prvoligaše, s njom još jednom, sedmi put postao najbolji strijelac lige, i onda opet iznenadio. Potpisao je za Valladolid, klubić koji se borio i jedva izborio za ostanak među prvoligašima. I to u sezoni u kojoj je on, jasno, bio najbolji strijelac španjolske lige.

U ljeto 1995., s 37 godina na ramenima, odlučio se vratiti kući i polako završavati igračku karijeru. To “polako” shvatite doslovno. U Brazilu je odigrao još osam (!) sezona i u svakoj od njih bio najbolji strijelac brazilske lige! Konačno zbogom košarci je rekao debelo nakon što je proslavio 45. rođendan. Sa službeno utrpanih 49.737 poena. Nitko se nikad toj brojci nije niti približio. Vjerojatno i neće.

Klupsku košarku, međutim, tretirao je kao trening između reprezentativnih okupljanja. Za reprezentaciju je živio. Zbog reprezentacije je odbio odlazak u NBA. New Jersey Netsi su ga uzeli na onom slavnom draftu 1984., ali duboko i daleko u šestoj rundi. Čak 130 igrača bilo je izabrano prije njega. Nasmijao se samoj toj činjenici i nevjerojatno samouvjeren, na granici arogancije, pojavio se u predsezonskom trening-kampu Netsa. Ne zato da bi izborio ugovor, nego kako bi im pokazao tko je i što je.

Poigravao se s nekoliko godina mlađim suparnicima na utakmicama Ljetne lige. Treneru bi rekao da mu kaže koliko će minuta igrati, a da će mu on zabiti jednako toliko poena. 25 poena za 25 minuta, 30 za 30. Netsi su brzo shvatili, ponudili su mu garantirani ugovor, ali on se zahvalio i rekao da nije došao zbog ugovora. Jer da ga je potpisao, više ne bi mogao igrati za reprezentaciju. A to nije želio žrtvovati.

Strani igrači, bez obzira koliko dobri, nisu tada dobivali nikakvo poštovanje u NBA ligi. Priznao je kasnije da, osim reprezentativnih razloga, u NBA nije želio jer jednostavno nije trpio klupu. I bez obzira kakav novac bio u pitanju, nije želio riskirati da mu se dogodi ono što se nekoliko godina kasnije dogodilo Draženu u Portlandu.

Kasnije, kad su se granice otvorile, bilo mu je već preko 30 i bio je prestar za novi početak. Ali u svojoj glavi niti jednog trenutka nije dvojio da bi i ondje bio jedan od najboljih. Kao ni mnogi drugi, poput Kobea Bryanta, kojemu je bio dječački idol dok je odrastao u Italiji.

“Koševi su isti. Lopta je ista. Košarka je ista. Nigdje na svijetu nisam vidio čovjeka koji me mogao čuvati.”

Amerikancima je to najbolje pokazao u finalu Panameričkih igara 1987. u Indianalpolisu. Protiv momčadi u kojoj su bila tri buduća prva izbora NBA Drafta, David Robinson, Danny Manning i Pervis Ellison, i koja je do tog finala pobijedila 34 utakmice u nizu, izveo je pravu čaroliju. Zabio je 46 poena, od toga čak 35 u drugom poluvremenu i nanio američkoj reprezentaciji prvi službeni poraz na američkom tlu. Taj je brazilski trijumf bio jedan od okidača za mijenjanje pravila i otvaranje NBA lige prema svijetu, koje je kulminiralo formiranjem Dream Teama za OI 1992.

Oscar Schmidt pet je puta predvodio svoju reprezentaciju na Olimpijskim igrama i s 1.093 poena postavio granicu koju vjerojatno nitko nikad neće preskočiti. I bez obzira što nikad nije zaigrao u nekoj velikoj momčadi, u NBA ligi ili europskom Kupu prvaka, njegova veličina i napadačka moć uvijek će uživati status legende.

“Znam da bih u drugačijim momčadima i s drugačijim suigračima vjerojatno morao igrati drugačije. Ali znate kako je, neki ljudi klavir nose, neki ga sviraju. Ja sam jednostavno volio igrati i zabijati.”

Preživio je tešku srčanu aritmiju, dobroćudni tumor na mozgu, a već godinama se uspješno bori i sa zloćudnim. Kad bi je barem mogao napasti svojim šutom, podmukla bolest ne bi imala ni zrno šanse.

Oscar je desetljećima internacionalni sinonim za filmsku umjetnost. Ali i košarkašku. Za stotine milijuna Europljana i Brazilaca koji su ga gledali. I divili se njegovoj genijalnosti.

Samo Ayrton i Oscar. Dva božanstva koja su zemlju nogometa natjerala da proširi svoj sportski panteon.