Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ostani tu

Split i reprezentacija, osam godina kasnije

Zadnjih sam dana sam sebi izgledao kao psihijatar. Priznajem da me u početku pomalo živciralo to pitanje “Šta ćeš napisat?” ili “Šta misliš?”, jer stvarno više ni sam ne znam što bih mogao napisati, a da već barem 50 puta dosad nisam.

A onda mi je, kad su poruke neznanih i razgovori s mojim ljudima već dosegnuli popriličnu gomilu, zasvijetlilo u glavi. Najmanje sam pričao ja. Baš kao što psihijatar pusti svog pacijenta da priča i sluša ga klimajući glavom na sve te traume i komplicirana neodgovorena pitanja koja mu se roje u glavi, shvatio sam da zapravo većina njih samo želi olakšati dušu. I traži nekakvu sugestiju kako pristupiti temi i problemu koji ga muče.

A kako psihijatar nisam i kako u svojoj glavi i sam imam gomilu kompliciranih neodgovorenih pitanja koja se roje, svaki taj razgovor ili prepiska uglavnom su završavali depresivnim zaključkom da ništa nismo zaključili. Ili barem ništa što već dotad nismo znali i mislili.

Jer stvarno mi je glupo i besmisleno još jednom iznova ponavljati čitavu priču o Splitu i reprezentaciji, o Hajduku i HNS-u, o “ovcama” i “orjunašima”, o tome kako su Split, Dalmacija, pa i Hercegovina ako baš hoćete, toliko vremena varani u vučeni za nos. O kriminalu u nogometu i sudačkoj organizaciji, o tapetu ispod kojeg je godinama meteno smeće koje će u jednom trenutku eksplodirati i koje je na koncu zaista i eksplodiralo.

Morao je čekati praktično do sutona karijere, morao se popeti na krov svijeta da bi se dogodilo. Na Poljudu koji nikad nije bio njegov

Glupo mi je i besmisleno još jednom iznova ponavljati koliko je taj Split živio s reprezentacijom, koliko ju je godinama pozivao i zazivao i uvijek iznova ostajao posran na kiši. Koliko je patio zbog toga što su ga neki tuđi interesi i ega kukavički proglasili stranim tijelom u vlastitoj zemlji kako bi mirno punili neke svoje kese i interese.

A ta emocija, usprkos desetljetnom šamaranju, u Splitu nikad nije nestala. Ali se transformirala. U ono što što Split zna i radi najbolje. U prkos. Usmjeren protiv svih onih, s bilo koje strane, koji su tumačili kako reprezentacija u Splitu nije dobrodošla. Ni u proteklih 15 godina, ni danas.

Na poljudskim tribinama bio je i Split i Dalmacija i Hercegovina i mnogi drugi krajevi. Kao što i treba biti kad igra reprezentacija. I najlakše je sve njih paušalno nazvati ovcama koje ne razumiju, baš kao što je najlakše one druge paušalno nazvati orjunašima koji mrze. Ali ogromna većina stvari u životu, pa tako ni ova, nije binarna. Nego puno kompliciranija i s puno više nijansi od crne i bijele isključivosti.

I glupo mi je i besmisleno još jednom iznova ponavljati kako razumijem i jedne i druge. I kako ne osuđujem ni jedne ni druge, jer se iskreno i u meni još uvijek svađaju i lome obje strane medalje. Ljutnja i prkos zbog nepravde s jedne, ljubav i emocija s druge. Imam sina koji će kroz neko vrijeme početi postavljati neka pitanja. A ni sam u svojoj glavi nisam na čisto što da mu pričam? Kako da ga odgojim da ne bude ni ovca ni orjunaš?

I onda gledam sve te ljude na stadionu koji su obukli te kvadratiće i eksplodirali u emotivnom klupku sreće i zadovoljstva. Kako se raduju, kako na 90 minuta zaboravljaju sve što ih muči i sve što ih čeka kad izađu sa stadiona. Bez teških tema i teških pitanja barem tih 90 minuta. A to nešto košta. To nešto vrijedi.

Gledam veselo lice prijatelja iz tvrdokornije linije ‘antirepkaških’ navijača s kojim sam vodio toliko rasprava o reprezentaciji, Hajduku, Mamićima, HNS-u, Šukerima, Kustićima, Kosovima, Brbićima, Nadzornim odborima, izborima, bakljama, stranačkim poslušnicima, ovcama i orjunašima, obučenog u kvadratiće zajedno sa sinom tek nešto starijim od moga, kako mi maše s tribine i pokazuje prstom prema loži uz osmijeh i mimiku kako mu se povraća.

A na tu ložu i na gomilu pijavica u skupim odijelima, koje su bile tu samo kako bi skupljale političke, marketinške ili stranačke bodove ne želim potrošiti niti mrvicu ni svoga ni vašeg vremena. Da postoji barem zrno muda i prkosa i da nisu isprepleteni zajedničkim interesima ili klikovima, svi mediji bi ignorirali i njih i njihove jeftine igrokaze i dali ruku da se nogomet zaista prepusti narodu, a ne alternativnim interesima.

I nemam pojma je li čitava ova novokomponirana bajka s reprezentacijom u Splitu i prvenstvenim suđenjem kojim, usprkos onom nesviranom penalu u derbiju, Hajduk može biti zadovoljan, zaista vjesnik novog proljeća ili tek glineni golub koji će živjeti samo do izbora. Srećom, brzo ćemo otkriti. Dotad možemo samo mudrovati i nagađati. I vjerovati da će ovog puta stvarno biti drugačije. I pametnije. Na obje strane.

Napisao sam prije nekog vremena hrvatskim reprezentativcima “Vratite se narodu”. Ne znam jesu li pročitali, znam sigurno da neki od njih jesu, ali puno toga što se događalo i u Rusiji i što je nekakav krešendo doživjelo ovog tjedna na Poljudu pokazuje da su shvatili poruku.

Vrlo uvjerljiv izvor tumačio mi je da je u povratku reprezentacije u Split veliku ulogu ovog puta zaista odigrala svlačionica. Na čelu s kapetanom. Istina je da je Zlatko Dalić bio glavni kotačić tog mehanizma i da je postao prvi izbornik koji je otvoreno rekao da “HNS-u ne služi na čast što reprezentacija zaobilazi Split”, ali i igrači su ovog puta konačno aktivno sudjelovali i inzistirali da se taj grop napokon presječe. Bez obzira na sve rizike.

Da je ta informacija doista točna pokazao je govor tijela čitave momčadi od prve minute splitske utakmice. Vidjelo se da su napaljeni, da žele odigrati dobru utakmicu kako bi čitava priča dobro završila, a na koncu rodilo je to i prva dva pogotka koja su Luka Modrić i Ante Rebić zakuhali agresivnim oduzimanjem lopte Mađarima na centru.

A još i više je pokazalo Modrićevo ponašanje nakon što je postigao vodeći gol. Svi su nakon utakmice primjetili koliko je prošlogodišnji najbolji igrač svijeta burno i emotivno proslavio taj gol i konačno dočekao pljesak divljenja jednog od rijetkih stadiona na kojima ga još nikad nije doživio. I koliko god ga životni put odveo u drugom smjeru, u neke druge dresove i avanture, oni dječački snovi čučali su negdje u njemu koliko god ih nastojao zatomiti. Ona tiha želja da ga taj veličanstveni Poljud jednom isprati ovacijama.

I morao je čekati praktično do sutona karijere, morao se popeti na krov svijeta da bi se dogodilo. Na Poljudu koji nikad nije bio njegov. Iako je kao klinac sanjao da bude.

Iza Luke Modrića uvijek će ostati kompleksan materijal koji, kao i većina stvari u životu, nije binaran. Nego puno kompliciraniji i s puno više nijansi od crne i bijele isključivosti. Sve one negativne stvari, prazan pogled i prazne riječi koje je recitirao na suđenju međugorskom mučeniku neće umanjiti njegovu igračku vještinu i veličinu, baš kao što ni svi njegovi nogometni uspjesi neće izbrisati mladenačke propuste i pogreške.

Ali provala emocija koju je na Poljudu pokazao duboko u svojoj 35. godini svjedoči koliko mu je stalo i govori da se i u njemu još uvijek bore neki demoni o kojima mi zapravo ništa ne znamo. Kao što ništa ne znamo o tome što se sve događalo u njegovom životu i zašto su se neke stvari odigrale i odvile onako kako su se odvile. Znamo samo ono što smo na temelju dostupnih komadića stvorili u svojoj glavi i prezentirali na način koji nam se činio prikladnim. I svi smo puno lakše i puno oštrije sudili njemu, njegovom životu i njegovim pogreškama nego što bismo sudili sebi, svome i svojima.

A možda je njegov način iskupljenja baš ovo. To što je tu i duboko u svojim 30-ima, iako mu nitko ne bi mogao prigovoriti da je nakon ruskog finala odlučio objesiti kopačke o klin. Možda je to njegov način da kaže “jebiga, ljudi, griješnik sam kao i vi”. Možda ništa ne zna o ugovorima, porezima, menadžerskim provizijama i izvlačenju crnog novca za varalice koje su ga okruživale, ali zato zna sve s loptom.

Možda je baš zato ostao tu, da se na taj način pokuša pomiriti sa svima i sa svime što ga je kačilo. Možda je ostao tu baš radi ovih poljudskih ovacija.

A slika raspjevanih poljudskih tribina obojenih u crveno-bijele kvadratiće mogla je posramiti mnoge koji su u minulih 15-ak godina vrijeđali, varali i demonizirali čitav jedan grad, klub i regiju i sve one koji su skrivili sve ovo zbog čega je hrvatsku reprezentaciju u Splitu dočekalo gotovo pa ratno stanje. I natjerati ih da barem na trenutak razmisle što su i što smo sve u zadnjih 15-ak godina propustili.

Ali takvi, nažalost, srama nemaju i mnogi od njih su se i ovog puta kočoperili poljudskom ložom i razlog su zbog kojeg će i ovog puta i Split i Dalmacija puhati na hladno. Vrućih srca.

“Ostani tu”, orilo se u jednom glasu s tribina dok je sat na semaforu otkucavao posljednje minute.

Da je bilo pameti, nikad ne bi ni otišla.