Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Otići kao pobjednik

Kako su se opraštali Brončani, a kako Srebrni?

Tri uporišne točke kralježnice hrvatske nogometne reprezentacije ovog su tjedna okončale svoju reprezentativnu karijeru. Danijel SubašićVedran ĆorlukaLuka ModrićMario Mandžukić. Četiri godine, tamo od rujna 2014. kad je Subašić preuzeo nacionalnu ‘jedinicu’  od Stipe Pletikose, ovo je bila vertikala oko koje su se plele sve reprezentativne akcije i momčadi. Razbijale su je tek ozljede, prije svih “ministra obrane”, koji je s njima mučio najviše muke.

Stoga se oproštaj Vedrana Ćorluke (32) mogao najlakše predvidjeti. Čarli je već u Rusiji shvatio i prihvatio činjenicu da su ozljede i raubanje odradile svoje i da pored tri godine mlađih ‘terijera’ Dejana Lovrena i Domagoja Vide teško može do udarne momčadi. Bio je u ‘svojoj’ Rusiji najveći navijač i graditelj atmosfere, pozitivac i emotivac kakav je bio kroz čitavu svoju reprezentativnu karijeru. I tu je ulogu, baš kao i onu na travnjaku ranijih godina, odrađivao kapetanski.

Osim Lovrena i Vide, Čarlijevo mjesto popunjeno je s još barem tri potencijalno moćna stoperska tandema koji će njegov odlazak učiniti praktično bezbolnim. Matej Mitrović (25) i Tin Jedvaj (23) već su sudjelovali u nekoliko reprezentativnih akcija i pokazali da se na njih može računati. Bit će zanimljivo pratiti i napredak Josipa Eleza (24) i Nikole Katića (22) u Hannoveru i Glasgow Rangersima, ali ono pravo tek slijedi.

Već nekoliko godina stručnjaci najavljuju da je stoperski tandem Duje Ćaleta-Car (22) — Filip Benković (21), koji se godinama dopunjavao po mlađim selekcijama, nešto najpotentnije što je hrvatski nogomet na tim pozicijama imao u zadnje vrijeme. Obojica su ovog ljeta ostvarila osmeroznamenkaste transfere u lige Petice i kreću u ozbiljne bitke za status i minutažu u Marseilleu i Leicesteru. Budu li se nastavili razvijati dosadašnjim ritmom i zaobiđu li ih ozljede, Hrvatska će imati spreman gotov stoperski tandem istog trenutka kad se Lovren i Vida odluče umiroviti.

I Subašićev odlazak bio je prilično predvidljiv, iako je zaokružio tek dva kvalifikacijska ciklusa kao prvi vratar. Ali Suba je zapravo čitavo desetljeće bio član te reprezentacije, provevši šest prethodnih godina kao prvi Pletikosin časnik. S 34 godine na leđima reprezentativnu mrežu ostavio je u dobrim rukama. Lovre Kalinić (28) već je dokazana klasa, a trojac mladih lavova, Dominik Livaković (23), Josip Posavec (22) i Karlo Letica (21), kreće u bitku za ‘dvicu’. Jedan od njih postat će Pletikosin Subašić. Subašićev Kalinić.

Stara slava u sportu vrlo malo znači. Pljesak i ovacije se brzo i lako, prebrzo i prelako, pretvore u zvižduk i negodovanje

Najveću rupu moglo bi ostaviti Mandžukićevo umirovljenje. Ne samo zbog činjenice da će nedostajati njegovi pogotci (s 33 gola drugi je najbolji strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije), koliko njegov ratnički stav i gard koji se u Rusiji poput zaraze proširio čitavom Dalićevom svlačionicom. Mandžo je uvijek bio ishodište borbenog duha, ali u ovisnosti o ambijentu, atmosferi i rezultatu on se znao preliti i u pozitivu i u destrukciju.

Ironično je što su nestrpljivost i svojeglavost Nikolu Kalinića (30) koštale ne samo srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu, nego vjerojatno i uloge prvog napadača reprezentacije. Upravo je on, uzimajući u obzir da Andrej Kramarić nije klasična ‘devetka’, bio najlogičnija opcija za prvog Mandžukićevog nasljednika u srcu kaznenog prostora. Ali svoju prigodu ništa manje nije zaslužio ni tihi i strpljivi Ivan Santini (29). I to u godinama u kojima ju je dočekao i počeo pisati svoju reprezentativnu legendu i njegov sugrađanin Dado Pršo.

Zanimljivo, nakon SP u Francuskoj 1998. nitko se od ključnih kovača bronačnog odličja nije odlučio oprostiti od reprezentativnog dresa. Čak ni Dražen Ladić, koji je bio bliže 36. nego 35. rođendanu. Aljoši Asanoviću bile su 33, Igoru Štimcu i Zvonimiru Soldi po 31, Zvonimiru Bobanu, Davoru Šukeru i Robertu Jarniju po 30. Svi su vjerovali da imaju i snage i moći za barem još jedan kvalifikacijski ciklus, a možda i za novo Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji. Adrenalin je još uvijek bio jak, motiv ogroman, ali i glad za reprezentativnim uspjesima. Jer svi su ti veliki igrači u toliko željenom i sanjanom hrvatskom dresu odigrali tek dva velika natjecanja.

Nakon Francuske oprostio se tek Slaven Bilić (30), ali i on zbog više sile, a ne vlastitog odabira. Nakon SP kojeg je odigrao pod injekcijama i time si praktično zapečatio igračku karijeru, odigrao je još samo jedno poluvrijeme protiv Irske u pretposljednjoj utakmici kvalifikacija za EP 2000.

‘Brončani’ su, međutim, štucali od prvog dana novih kvalifikacija i teškog poraza u Irskoj. Makedonija je u Zagrebu jedva srušena s dva Bobanova spasilačka rafala, a porazi u prijateljskim utakmicama od Danske, Grčke i Španjolske ukazivali su da toj momčadi hitno treba nova, svježa krv.

No, Ćiro Blažević je i dalje vjerovao svojim veteranima koji su sve teže disali. Ali uspjeli su ostati neporaženi u Skoplju i Beogradu, provući se kod kuće protiv Malte i Irske i osigurati ‘majstoricu’ protiv Srba i Crnogoraca u Zagrebu. Ondje Ćiro nije mogao računati na Bobana, Štimca i Bilića, a kako dotad nije previše brinuo o ‘Planu B’, dvije okomice Siniše Mihajlovića iz slobodnog udarca rasparale su hrvatsku obranu i rasplinule san o plasmanu na EP 2000.

Tek nakon tog kvalifikacijskog neuspjeha počelo je značajnije osipanje brončane generacije. Boban (31) je prvi osjetio da više ne može pratiti taj ritam i oprostio se u prvoj sljedećoj prijateljskoj utakmici, simbolično prepustivši svoje mjesto budućem kapetanu Niki Kovaču. S njim je otišao još i Ladić (37), ali svi ostali su i dalje bili na raspolaganju. Asanović je odigrao još šest mjeseci, do kraja svoje zadnje ozbiljne igračke sezone provedene u Panathinaikosu i s 35 godina praktično istovremeno završio i reprezentativnu i klupsku igračku karijeru.

Ćiro je, međutim, trajao samo dva kola novih kvalifikacija za SP 2002. Remiji s Belgijom u Bruxellesu i Škotskom u Zagrebu, u simbiozi s još uvijek neprovarenim razočaranjem u minulim kvalifikacijama i nekim novim političkim vjetrovima u zemlji koji mu nisu bili naklonjeni, Ćiro je izborničko mjesto prepustio Mirku Joziću. Koji, preuzevši posao usred kvalifikacija, nije želio s palube bacati posadu u more dok je brod bio u nemirnim vodama. Uspio je pokrpati rupe i kasnim pobjedonosnim pogotkom Alena Bokšića Belgiji u zadnjem kolu ipak odvesti Hrvatsku na SP 2002.

Između kraja kvalifikacija i odlaska u Japan definitivno je otpao i Štimac (35), koji se više nije mogao nositi s mlađima, Dariom Šimićem, Robertom Kovačem, Stjepanom Tomasom i Josipom Šimunićem. No, Soldo (35), Šuker (34), Jarni (34) i Robert Prosinečki (33), kao i Bokšić (32) koji nije bio u Francuskoj, ali je bio punopravni član te generacije, bili su i dalje u udarnim Jozićevim idejama za SP.

I zaista, u prvoj utakmici protiv Meksika svi su počeli u prvih 11. A Hrvatska je razočarala. Troma, spora, bezidejna, potpuno ugašena od bržih i agresivnijih Meksikanaca. Jozić je reagirao, već u sljedećoj utakmici protiv Italije Šukera i Prosinečkog posjeo na klupu i zamijenio Davorom Vugrincem i Milanom Rapaićem, pridodao im tijekom utakmice i nove mlade lavove Ivicu Olića i Juricu Vranješa i Hrvatska je pobijedila. Izgledavši neusporedivo bolje.

Bilo je to ipak samo kratkotrajno slavlje jer je Ekvador u posljednjem kolu zatvorio Hrvatskoj vrata osmine finala. Ali bio je to i definitivni kraj brončane generacije, čiji su ocvali ostaci svoje zadnje reprezentativne utakmice odigrali daleko od forme i klase kojom su nogometni svijet oduševljavali u godinama prije toga.

I vjerojatno su i Suba, Čarli i Mandžo podsvjesno u glavi imali i tu sliku i nisu je željeli sami sebi priuštiti. Iako je svaki od njih zacijelo Hrvatskoj mogao još ponešto dati. Ali su svjesni da stara slava u sportu vrlo malo znači. I da se pljesak i ovacije brzo i lako, prebrzo i prelako, pretvore u zvižduk i negodovanje.

Hrvatska reprezentacija bez njih trojice neće biti ista. Jer, nije tajna, otišla su trojica najomiljenijih igrača, ali i suigrača. Trojica koja u hrvatskom dresu nikad nisu sklanjala glavu pred kopačkom.

I baš je zato svaki od njih zaslužio da sam odabere i vrijeme i mjesto i način na koji će otići.

Zaslužili su otići kao pobjednici.