I tako dalje. I tako dalje.

Sitne ‘dnevne’ ozljede i stare krntije poput Joakima Noaha, Mikea Conleya ili Derricka Rosea nitko više ni ne spominje. Njihova tijela su ionako već godinama u predstečajnoj nagodbi. Pričamo samo o ozbiljnijim ovosezonskim ozljedama važnih igrača različitih momčadi zbog kojih su izgubili mjesece ili čitavu sezonu. Pričamo o sportašima koji su, uz poneki izuzetak, poprilično daleko od godina u kojima bi trebali razmišljati o invalidskoj mirovini.

U prethodnih 13 NBA sezona samo su dvojica košarkaša u prvoj utakmici sezone zaradila ozljedu koja im je okončala sezonu. Nene Hilario 2005. i Julius Randle 2014. A samo ove sezone to se dogodilo dvojici. Gordonu Haywardu i Jeremyju Linu. Ove sezone su samo do All-Stara ozlijeđeni igrači kumulativno propustili više od 3.700 utakmica. Što je za trećinu više u odnosu na isti period prošle sezone. Do početka doigravanja očekuje se da će ta brojka otići debelo preko 5.000 utakmica.

5.000 *neodigranih utakmica.

I više od 400 milijuna *neodigranih dolara koje će klubovi zapaliti na plaće igrača koje nisu mogli koristiti.

Nažalost, nije riječ o jednoj sezoni i jednoj devijaciji. Riječ je o trendu koji zadnjih godina vrlo ozbiljno prijeti narušavanju popularnosti i kompetitivnosti jedne od najboljih sportskih liga na svijetu. Trendu koji je izrodio posebno čudnu kategoriju – sve teže ozljede sve mlađih igrača.

Dovoljno je sjetiti se Philadelphia 76’ersa i cjelogodišnjih pauza njihovih elitnih draft pickova Nerlensa Noela, Joela Embiida, Bena Simmonsa, sad i Fultza. Stalnih pauza Stepha Curryja. Kroničnih problema Kawhija Leonarda i Johna Walla. Lomova Kristapsa Porzingisa, DeMarcusa Cousinsa, Jabarija Parkera, Juliusa Randlea, Zacha LaVinea.

I tako dalje. I tako dalje.

Koja je, međutim, logika da se danas događa neusporedivo više ozljeda nego prije 10 ili 30 godina, ako se zna da je načelno opterećenje igrača ostalo isto, jer se broj utakmica u sezoni nije mijenjao? Štoviše, danas većina igrača igra manje minuta nego prije, putuje se luksuznim čarterima, odsjeda u najboljim hotelima, dijagnostika i liječenje su bolji nego ikad, a medicinsko osoblje svakog od 30 NBA klubova brojnije i opremljenije od mnogih hrvatskih bolnica.

Otkud onda toliko ozljeda?

Odgovor, naravno, nije jednostavan. Niti jednoznačan. Dapače, puno je širi i kompliciraniji od samog pogleda u NBA dvorište. Naravno da na njega velikim dijelom utječu napori i ekstremi koji se događaju na NBA parketima. Ali osnova mu je ipak negdje drugdje.

Većina mladih košarkaša koji dođu do NBA lige od malih su nogu u ‘tvornici’ koja je od njih nastojala proizvesti finalni sportski proizvod

Činjenica je da je košarka tjelesno izuzetno naporan sport koji posebno pogađa najkritičnije vezivne točke ljudskog tijela. Zglobove i ligamente. Stoga ne iznenađuje službeni podatak da su ozljede ligamenata i mišića na vrhu liste učestalosti u NBA ligi.

Košarka je danas atletičniji i intenzivniji sport nego ikad u svojoj povijesti. Kad uspoređujete današnje NBA utakmice sa snimkama iz prošlosti i golim je okom vidljiva značajno veća brzina i eksplozivnost današnje košarke. Možda su obrane u prošlosti bile čvršće, možda su suci dozvoljavali puno više kontakta i puno manje favorizirali napad nego danas, ali nema nikakve dvojbe da je individualni atleticizam današnjih igrača na daleko višoj razini nego ranije.

I baš tu treba početi čačkati.

Mišići i ligamenti 19-godišnjaka koji danas dolaze u NBA ligu već su prošli tisuće kilometara i otrpjeli tisuće kilograma tereta i napora. Današnji klinci sve ranije ulaze u sportski proces koji debelo koketira s profesionalizmom puno ranije nego što im tijelo to može podnijeti. I prije nego što im glava uspije prepoznati signale koje im tijelo šalje.

Mnogi klinci koji u svom ranom djetinjstvu budu prepoznati ili predodređeni za sportsku karijeru nemaju normalan razvoj koji u njihovim dječjim, čak i ranim tinejdžerskim godinama podrazumijeva aktivnost koja se bavi razvojem cijelog tijela. Iako ne postoji čvrsto određena granica, brojne znanstvene studije tvrde kako se sve do ulaska u tinejdžersku dob djeca ne bi trebala ‘specijalizirati’ za samo jedan sport.

Razlog je jednostavan. Prerana specijalizacija djeteta za jedan određeni sport, pa čak u puno slučajeva i jednu određenu poziciju unutar tog sporta, dovodi do tisuća i tisuća ponavljanja jednih te istih kretnji i opterećenja na jednom te istom dijelu tijela. Tijela koja su još uvijek u razvoju, koja nisu formirana i koja jednostavno nisu baždarena za toliki broj ponavljanja i opterećenja.

Roditelji mladih sportaša često upadaju u zamku pogrešnog tumačenja mantre “rad, rad i samo rad”. Naravno da je ogromna količina rada osnova za bilo kakav uspjeh, ne samo sportski. Ali ganjanje uspjeha u sportu ipak je nešto drugačije od ganjanja uspjeha u nekim drugim granama koje ne iziskuju probijanje tjelesnih maksimuma. A bjesomučni trening nije zalog uspjeha ukoliko taj trening nije pametan i prilagođen. Možete trenirati naporno kao konj, ako ne radite pametno i dozirano sav taj rad će umjesto aktivne radne stvoriti pasivnu jalovu snagu.

Mnogi treneri u omladinskim kategorijama, ne samo košarkaškim, imaju samo jedan odgovor na svaki problem. Još rada. “Što te ne ubije – ojača te”. Jako često baš takve metode budu kontraproduktivne. Jer, nažalost, produkt (ne)rada mnogih nestručnih trenera koji rade s djecom ispliva tek godinama kasnije, kad preopterećenost i pretreniranost neformiranih tijela počne uzimati danak u ozljedama.

Većina mladih košarkaša koji dođu do NBA lige od malih su nogu u ‘tvornici’ koja je od njih nastojala proizvesti finalni sportski proizvod. Većina njih prepoznati su kao iznimni talenti koji su na putu svog košarkaškog odrastanja prolazili kroz različite programe i različite trenere. I svatko je u njih ugradio dio svog znanja ili neznanja.

Treneri u omladinskim kategorijama znaju da uglavnom nemaju vremena čekati odrastanje nekog klinca, jer vrhunski se talenti nigdje ne zadržavaju dugo. A i omladinski treneri žele pobijediti. Žele pokazati da njihovo znanje ima rezultatsku podlogu – bilo svojim nadređenima, bilo roditeljima, bilo sebi. Stoga su često prisiljeni tražiti prečice. Rana specijalizacija klincima omogućava brži razvoj vještine, ali sve ima svoju cijenu.

Najbolji mladi američki košarkaši više se ne zadržavaju na sveučilištima duže od jedne godine. Što znači da ogromna većina njih preskače značajan dio rada i razvoja – kako tijela, tako i glave – u prostoru između srednjoškolske i profesionalne košarke. Da bi nadoknadili tu rupu, mnogi pokušavaju komprimiranim višemjesečnim procesom kompenzirati prirodni višegodišnji. Pokušavajući preko noći svoja adolescentska tijela pretvoriti u odrasla. A to ostavlja posljedice.

Profesionalni sport odavno je prestao biti samo sport. Danas je to biznis kao i svaki drugi. Industrija kao i svaka druga. U kojoj imate sirovinu, proces proizvodnje i finalni proizvod. I koliko god osnovna sirovina bila kvalitetna, proizvodni proces je ono što definira konačnu kvalitetu i vrijednost proizvoda.

U NBA ligi ne skrivaju zabrinutost i ne bježe od problema koji ozbiljno prijeti njihovom proizvodu. Navijači su sve nezadovoljniji, sponzori i vlasnici klubova još i više. Ove su sezone ozljede definitivno upalile alarme na svim mogućim razinama i aktivirale vodstvo i lige i klubova da se još više i ozbiljnije posvete tom problemu.

Pitanje je, međutim, koliko se taj problem uopće može riješiti na seniorskoj razini? Jer njegovo je ishodište puno dublje i puno niže od razine na kojoj se manifestira.