Juriš

‘Ovo je Hajduk’

Između Vitorije i Villarreala, s Dinamom u mislima

Đava ne spava. Hajdukova europska ‘povijest bolesti’ to utvrđuje poput teorema. Bilo mi je baš komično slušati ovih dana kako “Hajduk ovo ne može ispustiti”. Zar su zaista neki prespavali ona dva razlike iz prvih utakmica protiv Gżire i Tobola? Zar su zaboravili Saint-Étienne, PSV, Bordeaux? Realist u meni nije. I vjerojatno nikad neće.

No, eto, napisao sam prošlog ljeta između dvaju Tobola, napisat ću i sad. Ovo je drugačiji Hajduk. Ne samo od onoga prije pet ili 10 godina, nego sad već i od onoga prošle godine. Flashbackovi one mučne večeri u Kostanaju vrtjeli su se u glavi Lukše Jakobušića mjesecima i očito su mu dali kristalno jasnu uputu što i kako treba tražiti. Što i kako treba mijenjati.

Vidjeli smo svi u Guimarãesu kakva divlja publika i kakva divlja momčad stoji pred Hajdukom. Pa se sjetiš da se Hajdukova momčad nije znala nositi s pritiskom čak ni onih tihih i skromnih Maltežana i Kazakstanaca koji nisu bili niti djelić krvoločni i ratoborni kao ovi Portugalci.

A ovdje je k tome bila riječ o neusporedivo boljoj momčadi, kvalitetnijim igračima, neugodnijem ambijentu. Štoviše, bila je riječ o Portugalcima, za čiji smo nogomet prožet brzinom, agresijom i prljavštinom rijetko imali protuotrov. Ali Hajduk je konačno zauzeo stav. Konačno nije dopustio da ga se prestraši, prebije i pokrade.

Hajduk će jednom morati naći način kako prekinuti Dinamov perpetuum mobile, njegov vlastiti začarani krug koji ga je izdignuo iznad domaće konkurencije

Vidjelo se već u prvoj utakmici, u gomili malih i nevještom oku neprimjetnih detalja da ova momčad drugačije diše. Recimo, kad je Dino Mikanović otrpio jednu provokaciju suparnika, a onda ga par minuta kasnije dočekao i odnio u prvi red tribina, ali dovoljno vješto i suptilno da ne zaradi karton. Ili kad je Filip Krovinović sprintao u gol po loptu nakon gola Darija Melnjaka za 2:1, želeći još više, osjećajući suparnikovu krv. Ili kad je Gergő Lovrencsics čekao ulazak kraj aut-linije i pozivao publiku da ovacijama isprati Mikanovića s terena. Koji mu je uzeo mjesto u prvih 11.

Ili, moj osobni favorit, kad je nekoliko igrača neposredno nakon primljenog gola za 0:1, nakon jedne duge lopte bačene u bunar i prvih znakova nervoze s tribina, u istom trenutku gotovo po vanjskoj naredbi na različitim dijelovima travnjaka odmah sasjeklo moguće frustrirajuće zvižduke s tribina pozivajući navijače da nastave navijati. U stilu “primili smo gol, pa što sad, ajmo dalje, ništa još nije gotovo”.

Takvu reakciju i ‘packu’ s travnjaka u trenucima kad ne ide poljudske tribine odavno nisu vidjele. Ali zato su utakmicu završile s porukom koja odavno nije grmjela Poljudom. “Ovo je Hajduk!”

Znalo se unaprijed da Guimarães donosi teško i, pokazalo se, gotovo divlje okruženje. I test karaktera. Ne test kvalitete igre, nego test muškosti. Kako se utakmica počela kotrljati, činilo se da Hajduk igra istu onu utakmicu koju igra već 20 godina. Primljen brzi gol koji ga je trebao obezglaviti, unervoziti i na koncu dokrajčiti. Opet iznova već na početku europskog puta.

Priznajte, niste li i sami pomisliti da će i ova utakmica proći kao i sve druge Hajdukove koje ste zadnjih godina vidjeli? I da će prije ili kasnije nekakav glupi krumpir ili nekakav jednom-u-životu-eurogol a la Gylfi Sigurðsson /Hamed Koné /Miguel Maga završiti iza leđa Lovre Kalinića? Jer to je ipak Hajduk. Tu đava nikad ne spava.

Ovaj put nije. Neki će reći da Hajduk nije ništa posebno odigrao i da je prošao slučajno. Ali kad se vratiš nakon gola zaostatka i u finalu kupa i u prvoj europskoj utakmici, kad ne kloneš i ne spustiš glavu, kad ne dopustiš da te prestraše i prebiju u svom grotlu, onda rezultat nije produkt slučajnosti. Mnogima će se dignuti kosa na glavi, i hajdukovcima i dinamovcima, što ću citirati Antu Čačića. “Ovo nije umjetničko klizanje, pa da se ocjenjuje dojam”. Kad prođeš, koga briga? Ovo je kolovoz, gleda se samo rezultat. O igri ćemo u listopadu.

Nije Hajduk u Portugalu odigrao nikakvu pamtljivu ljepoticu. Ali na ratištu je cilj preživjeti, a ne spremati poširanog jastoga.

Hajduk je protiv ozbiljne momčadi odigrao na mišiće i prošao na mišiće, a to mu se nije dogodilo već jako dugo. Kronični problem svih Hajdukovih momčadi u zadnje vrijeme, osim neumoljivog manjka kvalitete, uvijek je bio manjak karaktera. Fajterskog duha. Zajedništva. Prčevitosti. A to ovaj Hajduk ima.

Put od euforije do depresije i natrag za Hajdukove navijače jako kratko traje. Sama činjenica da se prošlo Vitoriju nije neki razlog za novo bujanje nekog ludog optimizma. Ali tko navijačima može zamjeriti malo života na visokoj nozi nakon svega što su proživjeli u zadnje desetljeće ili dva? Tko im može ukrasti snove i uživanje u lijepim danima, nakon što tolike godine nisu posustajali i odustajali u ružnim?

Činjenica je, međutim, da Hajduk jako dugo, praktično tamo još od Torina u sezoni 1985./86., nije u Europi izbacio suparnika protiv kojeg je bio objektivni autsajder. Od tada nije izbacio klub iz bilo koje od šest najjačih liga u Europi. Koje je to skalpove u međuvremenu uzeo? Legia, Malmö, Grasshopper, Dinamo Bukurešt, Bröndby? Korektno, ali nije neka elita. Nije ni Vitoria, ali šesta momčad šeste lige Europe najveći je Hajdukov europski skalp u više od 30 godina. Pa zašto to ne proslaviti? Posebno nakon svih onih Shelbournea, Dila, Gżira i Tobola.

U sportu, kao ni u životu, nema preskakanja stepenica. Hajduk mora biti svjestan da ozbiljno i dugoročno napredovati može samo malim, ali izuzetno promišljenim koracima. Velika većina njih u zadnjih godinu dana je bila takva. I rezultat se vidi. Promijeniti krvotok, stav i karakter ne samo svlačionice, nego cijelog kluba koji je ogrezao u luzerštini nije mala stvar. I nije nimalo jednostavno. A Hajduk je to napravio. I na tome treba graditi.

Bilo je bljeskova i u bliskoj prošlosti, trenutaka kad se činilo da bi Hajduk konačno mogao probiti taj svoj začarani krug u kojem se stalno vrtio. I uvijek se iznova u njega vraćao. Krug u kojem kad ima sreće, nema pameti. Kad ima pameti, nema love. Kad ima love, nema strpljenja. Kad ima strpljenja, nema sreće.

Moglo bi se i ovog puta proklinjati sudbinu koja je u situaciji kad ima pameti i love odnijela sreću i donijela Villarreal pored gomile prolaznih. Ali ako već nije bilo sreće, neka barem bude strpljenja. Ako se bude radilo i gradilo ispravnim načinom i jasnim putem, jednom će Hajduk konačno razbiti taj svoj začarani krug.

A da bi ga razbio, morat će napraviti nešto više od uobičajenog onog trenutka kad za to bude spreman. Vitorije će morati prolaziti rutinski, kao što Dinamo prolazi Ludogorec. Morat će skinuti neki veliki europski skalp, ako se želi riješiti svog nagomilanog europskog tereta kojeg vuče za sobom, kao što je Dinamo morao skinuti Tottenham da bi prešao u drugu, višu europsku dimenziju.

Hajduk će jednom morati naći način kako prekinuti Dinamov perpetuum mobile, njegov vlastiti začarani krug koji ga je izdignuo iznad domaće konkurencije i učinio gotovo rutinskim prolaznikom kroz europska pretkola i rutinskim osvajačem domaćih titula. Ako je za takav europski korak još uvijek prerano, posebno kad se ispred splitskog kluba raskrilio pobjednik Europa lige i polufinalist Lige prvaka, za hrvatski definitivno nije. Stoga je prvi prvenstveni derbi ove sezone koji Dinamo i Hajduk igraju danas u Maksimiru za Splićane jednako važan. Vjerojatno čak i važniji od onoga što ga čeka s Villarrealom. Ako ne zbog bodova, onda zbog poruke.

Povijest kaže da Hajduk nikad nije izbacio španjolski klub iz Europe, a pokušavao je s Valencijom, Atlético Madridom, Mallorcom, Deportivom. I uvijek je bilo više-manje tijesno. Na gol razlike ili na gol u gostima. Ali isto tako povijest kaže i da je Hajduk uvijek bio blizu, u igri, tu negdje, kad god ga je ždrijeb u zadnjih 35 godina spojio s klubovima iz liga Petice. Od Tottenhama, Fiorentine, Mallorce, Fulhama, do Rome, Sampdorije, Intera ili Evertona. Uvijek je bilo “tako blizu, a tako daleko”. Nitko ga nije pregazio.

Hajduk je izbacivanjem Vitorije pojačao koeficijent, financije i povjerenje svog ludo odanog puka. Osigurao je i to da neće biti nikakvih potresa ili drama ako ne prođe Villarreal. Jer to su klubovi iz različitih svjetova. Objektivno, to od Hajduka nitko ne može tražiti.

Zapravo gotovo nitko.

Nakon pobjede protiv Vitorije, dok su poljudske tribine još uvijek podrhtavale od slavljeničke pjesme navijača koji su toliko čekali tu ljetnu noć europske radosti, naletio sam na Lukšu Jakobušića na hodnicima stadionske utrobe. Dok smo jurili svaki na svoju stranu, dobacio sam mu samo “čestitam”. Odgovor me, zapravo, nije uopće iznenadio. “Čestitke primam tek nakon Villarreala”.

Iskreno, nisam dovoljno lud da vjerujem da Hajduk može izbaciti Villarreal. Ali obožavam saznanje da Hajdukov predsjednik jest.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s