Juriš

Oživjela košarkaška Bologna

Povratak Virtusa i Fortituda nakon desetogodišnjeg čistilišta

Ludilo koje je u zračnoj luci dočekalo Miloša Teodosića otkrilo je svu košarkašku strast koja je i dalje živa u tom gradu. Ali još više od strasti pokazalo je glad. Bologna je u zadnjih desetak godina praktično nestala s košarkaške mape. Nakon desetljeća u kojem su dva gradska kluba ratovala za europsku krunu, stiglo je bolno otrježnjenje. I desetogodišnje košarkaško čistilište.

Malo je velikih talijanskih gradova u kojima je košarka važnija od nogometa. Košarka je u Italiji uvijek više pripadala manjim mjestima, poput Varesea, Pesara, Caserte, Trevisa, Cantua…, koja su živjela uz i za svoje klubove, a od velikih gradova tek su Milano i Bologna zaraženi košarkaškom klicom. Pa iako je milanska Olympia najtrofejniji talijanski klub, nitko ozbiljan neće dati prednost košarci u gradu San Sira, Milana i Intera. Bologna je, međutim, posve druga priča.

Desetljećima je Bologna bila isključivo grad Virtusa. Najstariji talijanski košarkaški klub sve do kraja 1960.-ih bio je jedini gradski klub u prvoligaškom društvu. Vodio je šampionske bitke, osvajao titule i gradske klince. Uz njega je na bolonjskim ulicama skromnim životom živio i niželigaški Fortitudo, koji je okupljao one prkosne s ‘uvik kontra’ mentalitetom, kojima je Virtusova ‘košarkaška aristokracija’ išla na živce.

Sve do sredine 1990-ih Bolognu je košarkaški definirao bijelo-crni dres s velikim slovom V, koji su (iz)gradili trenerski velikani poput Ace Nikolića, Kreše Ćosića, Sandra Gambe, Dana Petersona, Ettorea Messine. S već desetak osvojenih titula prvaka Italije i jednim finalom Kupa prvaka kojeg je 1981. za pola koša izgubio od Maccabija, Virtus je bio sve što Fortitudo nije.

A Fortitudo je bio mali i neuspješni gradski klubić bez ijednog osvojenog trofeja, za kojeg su navijali prkosni gradski mazohisti koje nije ni impresionirao, ni privlačio uspjeh glavnog gradskog košarkaškog brenda. Nije ih bilo briga što je Fortitudo osrednji klub bez velikih rezultatskih ambicija. Za njih su se trofeji dijelili dvaput u sezoni. Kad god bi se igralo protiv Virtusa. Svaka pobjeda u gradskom okršaju protiv ‘snobova’ za njih je bila poput trofeja.

Stvari su se, međutim, u 1990-ima dramatično promijenile. Injekcijama značajnog sponzorskog kapitala, Fortitudo je nabujao i počeo bacati sve ozbiljniju rukavicu izazova u lice ne samo svojim gradskim rivalima, nego i čitavoj ligi.

Koliko su čekali da Bologna opet košarkaški oživi, najbolje svjedoči podatak da su prvi prvoligaški derbi nakon punih 10 godina namjestili — točno na Božić

Klub koji je dotad u 60 godina igrao tek jedno finale Talijanskog kupa i finale Kupa Radivoja Koraća koje je 1977. u Genovi izgubio od Jugoplastike, između 1996. i 2006. igrao je u čak 10 od 11 finala talijanskog prvenstva. I osvojio titulu vječnog gubitnika jer je čak osam finala izgubio. Uključujući i ono kultno iz 1997./98. koje im gradski rivali iz Virtusa do danas trljaju na nos.

Bio je to vrhunac košarkaške moći grada u kojem su se vodile bitke i za talijansku i za europsku krunu. S jedne strane Messina, Predrag Danilović, Zoran Savić, Antoine Rigaudeau, Rašo Nesterović, Alessandro Abbio, s druge Valerio Bianchini, Petar Skansi, Carlton Myers, Gregor Fučka, David Rivers, Dominique Wilkins, Giacomo Galanda… Bologna je gorila svakog vikenda, bili su to pravi ratovi zvijezda. I to na čak tri fronta.

U prvoj bitci sezone slavio je Fortitudo. U polufinalu kupa konačno su pobijedili gradskog rivala, pregazili i Benetton u finalu i osvojili svoj povijesni, prvi trofej. I tek prvi te sezone, vjerovali su u tamnoplavom dijelu grada. Jer čekala su ih još dva velika rata s rivalima i vjerovali su da je konačno došao njihov red za slavlje na glavnom gradskom trgu.

Međutim, u četvrtfinalu Eurolige Virtus je slavio u dvije utakmice u kojima je bilo i tučnjave i specijalne policije i nereda na tribinama i na parketu i uzvratio Fortitudu za kup. Štoviše, na završnom turniru u Barceloni pregazio je Partizan u polufinalu, pa AEK u finalu i po prvi put u povijesti popeo se na krov Europe.

Trofejna ‘majstorica’ stoga je bila zakazana za finale doigravanja. A ondje je drama dosegla apsolutni vrhunac. Fortitudo je poveo s 2-1 i u četvrtoj utakmici držao prednost od dva poena na ulasku u zadnju minutu. Skansi je tumačio svojim igračima kako da se obrane od Danilovića, Savića, Rigadeaua, ali tricom i slobodnim bacanjem presudio im je Abbio, a Wilkinsov šut za prvi Fortitudov naslov u povijesti sa zvukom sirene zavrtio se po obruču i iz njega izašao. Odvevši finalnu seriju u odlučujuću petu utakmicu.

Fortitudo je opet imao titulu praktično u svojim rukama. 20 sekundi prije kraja vodio 72:68, a Danilović je gotovo iz očaja šutnuo dalekometnu tricu iz kontakta preko Wilkinsa. Ušla je i trica i dodatno bacanje, Virtus je uspio utakmicu odvući u produžetak, a onda Fortitudo više nije imao šanse. Bijelo-crni dio grada opet je slavio, tamnoplavi se gušio u suzama. Ali čitava košarkaška Europa s divljenjem je gledala prema Bologni.

Naredne sezone gradski rivali opet su ukrstili koplja u bitci za krov Europe. U polufinalu euroligaškog Final Foura u Münchenu opet je Virtus izašao kao pobjednik, ali u finalu ga je zaustavio Žalgiris.

Nakon tri izgubljena finala Fortitudo je 1999./2000. konačno uspio osvojiti svoj prvi naslov talijanskog prvaka i Bolognu napokon obojati u svoje boje. Navijačka fešta trajala je danima, a ‘vječni gubitnici’ konačno su potjerali ‘vječne pobjednike’ iz njihova grada. Nije dugo trajalo. Već naredne sezone stigao je novi Virtusov revanš. S kamatama.

U polufinalu podijeljene Eurolige 2000./01. Virtus je s uvjerljivih 3-0 pomeo Fortitudo, a zatim u finalu pobijedio i Tau Ceramicu za svoj drugi europski naslov. Jednako uvjerljivi bio je i u prvenstvenom finalu. S 3-0 protiv gradskih rivala Virtus je proslavio novu titulu s momčadi kojom su dirigirali Manu Ginobili i Marko Jarić.

Tu su se već počela lagano nazirati prva financijska kašljucanja. Virtus je prvi zastranio, zbog financijskih nepravilnosti samo dvije godine kasnije izbačen je u drugu ligu, a u zadnji tren uspio je izbjeći stečaj. Fortitudo se još držao, marljivo nastavivši gubiti finala među kojima je najbolnije bilo finale Eurolige 2003./04. u kojem ga je Maccabi zaledio na -44.

Ipak, pod vodstvom Jasmina Repeše u sezoni 2004./05. Fortitudo je stigao do svog drugog naslova prvaka Italije. Bio je to posljednji trofej kojeg su bolonjski klubovi do danas osvojili.

Virtus se nakon dvije drugoligaške sezone vratio među prvoligaše, ali ne više u vrh nego u osrednjost. A Fortitudo je samo četiri godine nakon osvojene titule ispao i potpuno financijski krahirao. Zanimljivo, ispao je u sezoni u kojoj je nanio jedini poraz neprikosnovenom Montepaschiju, koji je prvenstvo, kup i superkup završio s omjerom 43-1.

Pod teretom financijskih obveza koje nije mogao servisirati, Fortitudo se ugasio i pune tri godine je počivao u miru. U ljeto 2013. grupa navijača i poduzetnika odlučila je na pepelu podignuti novi klub koji je iznova okupio zaljubljenike u Fortitudo. Krenuli su od četvrte lige i za dvije sezone popeli se među drugoligaše, ni ne sluteći da će svoj prvi gradski derbi nakon osam godina odigrati i prije nego što se vrate među prvoligaše. Jer više nije cvalo cvijeće ni u Virtusovo preduzeće.

Čitavu sezonu 2015./16. Virtusovi navijači nisu ozbiljno shvaćali borbu za opstanak, vjerujući kako će se sve nekako srediti. No, kad je u zadnjem kolu Reggio Emilia nemilosrdno čizmom gurnula Virtusovu glavu u blato, Bologna je po prvi put u povijesti ostala bez prvoligaša. Bez svoje košarkaške časti.

Ipak, čini se da je najniža točka bolonjskog košarkaškog čistilišta ostala u prošlosti. Virtus se ekspresno vratio među prvoligaše nakon jedne sezone, a dvije godine kasnije njegovim je stopama krenuo i Fortitudo. Na radost talijanskih, ali i svih ostalih ljubitelja košarke, ove sezone opet će se igrati bolonjski derbi.

Virtus je nakon ‘čišćenja’ u drugoj ligi kupio poduzetnik Massimo Zanetti, vlasnik brenda kave Segafredo, koji je objavio ambiciozne ciljeve. Povratak u bitku za talijanske trofeje i ultimativno — povratak u Euroligu. Trogodišnji ugovor s Teodosićem, kojeg je po povratku iz NBA tražilo pola Eurolige, najbolja je reklama za ozbiljnost njegovih namjera.

Prošle sezone osvojili su naslov pobjednika FIBA-ine Lige prvaka, pa je Eurokup odmah reagirao i poslao im pozivincu za nastup ove sezone. Već je uložen značajan novac u modernizaciju klupskog trening centra, a gazda je objavio i da u budućnosti planira vlastitu dvoranu euroligaških standarda.

Trener Aleksandar Đorđević, nekad igrač gradskog rivala Fortituda, uz Teodosića i nekoliko solidnih Amerikanaca privukao je i Stefana Markovića, a posljednji je stigao argentinski reprezentativac Marcos Delia. S druge strane, Fortidudo je iz Litve vratio Roka Stipčevića kojeg su navijači dočekali ‘teodosićevski’, a spremno su ugrabili reprezentativca i prošlogodišnjeg Virtusova kapetana Pietra Aradorija, koji je ispao iz Đorđevićevih planova.

Nakon resetiranja kojeg su oba kluba prošla u proteklih desetak godina, Bologna će opet nuditi spektakularnu košarkašku scenografiju gradskog derbija. Dodatnu draž dat će i činjenica da su se oba kluba vratila u samo srce grada, u kultnu dvoranu PalaDozza. Kao da su se i jedni i drugi poželjeli vratiti tamo odakle su krenuli. Na početak.

Koliko su čekali i željeli da Bologna opet košarkaški oživi, najbolje svjedoči podatak da su prvi prvoligaški derbi nakon punih 10 godina namjestili — točno na Božić.

Bolji božićni poklon talijanski košarkaški sladokurci teško su mogli poželjeti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.