Stari Rimljani vjerovali su da je duša zarobljena u ogledalu. Pa ako bi netko ogledalo razbio, razbila bi mu se i duša. I trebalo bi joj sedam godina da se obnovi. Sedam godina je trajala PSG-ova nesreća u Ligi prvaka. Ne znam za ogledalo, ali duša kluba se definitivno rasula pod snažnim mlazom katarskih petroeura. Sedam godina se svijet veselio njegovim europskim havarijama. Ali duša se, baš kako legenda kaže, ipak obnovila. Sedam godina i 1,2 milijarde eura kasnije.
PSG je dočekao svoje prvo finale Lige prvaka i postao peti francuski klub koji je onamo dospio. I zanimljivo, svako od tih francuskih finala, osim onog prvog kojeg su madridski Real Madrid i Reims odigrali 1956., vezano je uz njihove vječne (ne)prijatelje Nijemce.
Primjerice, drugo finale između Reala i Reimsa 1959. igralo se u Stuttgartu. U sljedećem finalu 1976. Saint-Etienne je poražen od Bayerna (igrali su tada i Karl-Heinz Rummenigge i Uli Hoeness), a Bayerna je za suparnika očekivao i Olympique de Marseilleu u finalu 1991., ali je autogol Klausa Augenthalera u 90. minuti beogradskog polufinalnog uzvrata u Bari poslao Crvenu zvezdu.
Dvije godine kasnije OM je Francuskoj donio prvu i zasad jedinu titulu europskog prvaka i to baš u Münchenu, a 2004. je Monaco izgubio finale protiv Porta u Gelsenkirchenu. I sad, kao po pravilu, opet Francuzima valja preko Nijemaca. A to im nikad nije bilo lako.
Danas kad većina nogometnih fanatika PSG gleda kao nešto umjetno i iritantno, teško je vjerovati da je taj klub prije točno pola stoljeća krenuo kao navijački socios-pokret
PSG i Bayern već neko vrijeme zbrajaju neraščišćene račune, jer su Parižani počeli loviti po Bayernovu ‘kokošinjcu’. Pa su im ispred nosa milijunima zasuli mlade bundesligaške lavove Thila Kehrera i Juliana Draxlera, a Bayern je uzvratio potpisavši mlade francuske reprezentativce Benjamina Pavarda i Lucasa Hernandeza. Prijelaz Juana Bernata iz Münchena u Pariz prije dva ljeta bio je popraćen i poprilično podcjenjivačkim komentarima bavarskih šefova na adresu španjolskog beka.
Polufinale između PSG-a i RB Leipziga mnogi su posprdno proglasili “Derbijem umjetnih”, potkrijepivši to podatkom da je jedna Madonna starija od oba ta kluba zajedno. PSG je doista klub plitke povijesti jer sa svojih 50 godina pored engleskih velikana izgleda kao Ivan Pernar pored Jože Manolića. Ali to ne znači da povijesti uopće nema i da nije zanimljiva.
Negdje na kraju 1960.-ih pojavila se kod grupe pariških biznismena ideja o formiranju novog, snažnog nogometnog kluba u glavnom gradu. Postojali su desetljećima Red Star i Racing na rubnim dijelovima grada, ali nisu imali ni snagu, ni tradiciju, ni potencijal da uzburkaju nogometne strasti i ujedine grad u zajedničkom navijačkom transu.
Po savjet su otišli u Madrid kod legendarnog Santiaga Bernabeua, koji im je dao sugestiju: “Aktivirajte zajednicu, privucite ljude klubu i prije nego što ga pokrenete”.
Shvatili su. Pokrenuli su peticiju na koju se odazvalo više od 20.000 Parižana, poznatih i nepoznatih, koji su podržali ideju i pristali uplatiti nekih pet eura godišnje članarine za novi, friško osnovani klub. Koji nije imao ni igrače, ni trenere, ni stadion. Ništa osim osnivačkog akta i ideje. Ali Paris FC je bio prvi francuski klub koji je osnovan po socios-modelu kakav su u to vrijeme njegovali i Real Madrid i Barcelona.
Kako bi zaobišli kretanje iz “fildžan lige”, potražili su partnera iz nekog višeg stupnja s kojim bi udružili snage. Stade Saint-Germain, klub iz istoimenog predgrađa udaljenog 20 kilometara sjeverozapadno od centra Pariza, ponudio im je drugoligašku licencu, pa je fuzija rodila novi klub i brend: Paris Saint-Germain.
Prvo veliko ime koje su privukli bio je reprezentativni branič Jean Djorkaeff, čiji je sin Youri isti dres obukao 25 godina kasnije. No, same članarine i navijači nisu bili dovoljni za visoko postavljene ambicije, pa su već nakon dvije sezone nastali ozbiljni financijski problemi. Grad je ponudio pokriti dugove, ali je zauzvrat tražio da se odbaci prigradsko ‘prezime’, a klub potpuno ‘parizira’.
Tu je nastao raskol. Jedan dio uprave je pristao i preimenovao klub u Paris FC, a drugi je odbio i zadržao ime Paris SG. PFC je baštinio aktualni prvoligaški status i gradsku financijsku i infrastrukturnu podršku, a PSG je potonuo u treću ligu i činilo se da mu je sudbina zapečaćena.
No, ispalo je da su poslovni ljudi koji su ostali uz amaterizirani PSG bili daleko spretniji i sposobniji od onih koji su odlučili ostali na ‘gradskoj sisi’. Hm, čudi vas to? Samo dvije godine kasnije, u ljeto 1974. PFC je ispao iz prve lige, a PSG u nju ušao. I od tog trenutka prisvojio i grad i stadion i navijače i budućnost.
Trebalo im je osam godina za osvajanje prvog trofeja. I trebao im je Ivica Šurjak. Na krilima ubojitog splitskog napadača uzeli su svoj prvi francuski Kup 1982., pobijedivši u finalu na penale Saint-Etienne sjajnog mladog Michela Platinija. Šurjak se u Parizu zadržao samo jednu sezonu i preselio u Udinese, a naslijedio ga je Safet Sušić. Koji je u idućih desetak godina s Luisom Fernandezom i Dominiqueom Rocheteauom prvi izgradio status klupske legende i ikone.
Ta je trojka odvela PSG do senzacionalne prve titule prvaka 1986. Senzacionalne utoliko što su prethodnu sezonu završili tek na 13. mjestu, pa ih je uoči nove preuzeo i novi trener — Gerard Houllier. Fernandez, Sušić i Rocheteau utrpali su čak 46 golova te sezone i konačno natjerali pariške kapije da se okite, a gradske zvonike da oglase šampionska zvona.
Paralelno se razbuktavalo i rivalstvo s nabujalim Marseilleom. Predsjednici Francis Borelli i Bernard Tapie odveli su taj vatreni okršaj i preko granica dobrog ukusa i rivalstva, ali rezultatske je bitke i titule u pravilu dobivao OM. Kad je Marseilleu zbog skandala s namještanjem oduzeta titula 1992./93., naslov je ponuđen drugoplasiranom PSG-u, koji ga je odbio. Ali ne zbog nekih romantičnih i idealističkih razloga, nego najviše zbog činjenice da tadašnji vlasnik pariškog kluba, medijska kuća Canal+, nije željela riskirati gnjev svojih TV pretplatnika s juga zemlje.
Tapiejev i Marseilleov krah otvorio je PSG-u vrata prema trofejima. Tijekom 1990.-ih uzeo je svoj drugi naslov prvaka na pogon sjajne momčadi s Georgeom Weahom, Davidom Ginolom i Raijem, tri kupa, dva Liga kupa i svoj prvi i jedini europski trofej — Kup pobjednika kupova 1996. protiv bečkog Rapida.
Ali opet se nisu uspjeli na duže staze zadržati u vrhu francuskog nogometa. Štoviše, u nekoliko navrata prijetilo im je čak i ispadanje među drugoligaše. Iako su znali dovesti sjajne igrače, iako su pretekli svu europsku konkurenciju u privođenju genijalnog Ronaldinha iz Gremija 2001., oscilacije su bile ogromne. Sve do 2011., kad im se čitav svijet okrenuo naglavačke.
Grupa Qatar Sports Investments kupila je PSG i pretvorila ga u najbogatiji i najrastrošniji nogometni klub na svijetu. Čitavo desetljeće neograničene količine katarskog kapitala slijevale su se u PSG i kupovali su se najskuplji nogometni eksponati. Taj novac pretvorio ga je u dominantnu silu francuskog nogometa, ali to nije bio razlog zbog čega su došli. Bilo je potrebno više od 1,2 milijarde eura, svjetska pandemija i zrno sreće protiv sićušne Atalante da se katarsko-francuski konglomerat konačno dokopa toliko željenog finala Lige prvaka.
Danas kad većina nogometnih fanatika PSG gleda kao nešto umjetno i iritantno, teško je vjerovati da je taj klub prije točno pola stoljeća krenuo kao navijački socios-pokret. A još teže je pojmiti podatak da je do ulaska katarskog kapitala imao jednu od najžešćih i najekstremnijih navijačkih skupina u Francuskoj.
Regrutirani uglavnom po siromašnijim i problematičnijim dijelovima grada, PSG-ovi su ultrasi ratovali i protiv konkurencije, ali i međusobno. Ratovi različitih frakcija i skupina eskalirali su 2010. smrću jednog od navijača, nakon čega je klub poduzeo radikalne mjere protjeravši ekstremne skupine s tribina. To je Park prinčeva iz jednog od najžešćih pretvorilo u jedan od najmirnijih stadiona u Francuskoj, ali nakon petogodišnjeg izgona ultrasi su se 2016. uz dozvolu kluba i poštivanje postavljenih pravila opet vratili na tribine.
Time je simbolično Pariz konačno ujedinjen, jer je zvjezdani PSG u međuvremenu zainteresirao sve gradske strukture i kvartove. A to jedinstvo, objedinjavanje osjećaja identiteta i pripadnosti uvijek su bili najveći izazov pariškog nogometnog kluba. Fragmentirani, razjedinjeni, heterogeni velegrad pun ljudi različitih korijena, identiteta, kultura i staleža uvijek se mučio s tom identifikacijom.
I ironijom sudbine, taj je svoj nogometni identitet i jedinstvo Pariz pronašao ondje gdje bi se najmanje nadao. U globalizaciji. Dok se praktično čitava nogometna Europa ujedinila u hejtu prema “plastičnom PSG-u”, njegov grad konačno ga je počeo doživljavati. Pobjede i trofeji su uvijek najbolji lijek.
Jer svi ti neymari, mbappei i di marije uspjeli su privući pažnju i siromašnih pariških predgrađa i mondenih avenija gradskog centra. U njima je bogati i arogantni Pariz pronašao način da još jednom pokaže kako je doista “glavni grad svijeta”, a onaj drugi, manje blještavi Pariz njihovim je pobjedama kompenzirao svoje poraze. Jer tom je Parizu ionako svejedno, jedan euro ili njih milijardu, kad Neymar zavalja i zabije…
Da, svi smo mi, ili barem velika većina, u Atalanti tražili neku novu romantičnu pobjedu Davida nad Golijatom, ovaj put dodatno uljepšanu posvetom bergamskom proljetnom korona-paklu. Ali opet, uz sve simpatije prema siromašnijem i manjem, nikako mi ne leži to stalno inzistiranje na ‘plastičnosti’ klubova poput PSG-a ili Manchester Cityja samo zato što su ih u zadnjih desetak godina preplavili arapski bareli nafte.
Popne li se doista PSG na europski nogometni tron, ove ili neke od narednih sezona, Pariz će uz sve ostalo što jest napokon biti priznat i kao nogometni grad. Pri čemu pariški — ili, ako hoćete, francuski — “kompleks više vrijednosti” neće biti nimalo opterećen činjenicom da je neka katarska bušotina zbog toga morala odvrnuti slavinu s “tri” na “četiri”.
Jer će vam reći da PSG ne radi ništa što reali, barcelone, juventusi ili bayerni ne rade već desetljećima. Ali ih je konačno uspio pobijediti u njihovoj igri. Sviđalo se to nekome ili ne.
