Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Pašalić i Rebić za naklon San Sira

Otišao sam po priču u Bergamo i Milano

Pogled koji se s podnožja fascinantne kapele Colleoni na Gornjem gradu u Bergamu prolijeva prema novijem i modernijem, ali pomalo uspavanom Donjem gradu, neminovno će vam se zaustaviti na vizuri par kilometara udaljenog stadiona Atleti Azzuri. I to baš na novoj sjevernoj tribini nazvanoj po Atalantinom igraču Federicu Pisaniju koji je u 23. godini poginuo u prometnoj nesreći.

Zgodno je kako su se planovi za rekonstrukciju pomalo zastarjelog gradskog stadiona poklopili s najvećim klupskim uspjehom i plasmanom u Ligu prvaka. Koštalo je to Bergamo šušura i glamura europskih utakmica, ali im je s druge strane ponudilo privilegiju domaćinstva na 50-ak kilometara udaljenom San Siru. I kulisu istinskog spektakla.

No, prije Valencije, Atalantu je čekala Roma. I bitka koju su shvatili još važnijom od one u srijedu. Jer je ulog bila nova Liga prvaka. Stadion službenog naziva Gewiss, po jednoj od tvrtki obitelji Percassi u čijem je vlasništvu klub, ključao je od prve minute. Atmosfera je bila fantastična, a najžešći navijači Atalante koji su udarali ritam svih 90 minuta razdvojeni na dvije suprotne tribine. Ne zbog nekog međusobnog sukoba, nego zbog jednostavne činjenice — ima ih puno više nego što stane na samo jednu tribinu. Čak i ovu proširenu novu.

A kad je Mario Pašalić zaglumio Mikija Rapaića i samo 19 sekundi nakon ulaska s klupe dobio loptu i zabio prekrasan pobjednički pogodak u suprotne rašlje, sve je otišlo još korak dalje. Luđe. Ionako u statusu jednog od navijačkih miljenika, Pašalić je u Atalantinoj obitelji, kako onoj u svlačionici, tako i na tribinama, već izgradio gotovo kultni status. Blizak onome kojeg već godinama ima i među hajdukovcima.

“Solo goli importanti!”, vikao je presretni kapetan Papu Gómez dok se srdačno grlio i izmjenjivao čestitke s Mariovim ocem Ivanom ispred stadiona po završetku utakmice.

“Samo važni golovi!”

Kad ti se nogometna katedrala nakloni, možeš biti siguran da si ušao u nogometno plemstvo. A Pašalić i Rebić to jesu

Zaista, taj momak ima naviku kakvu imaju samo oni najveći. Najbolji. Odličan i odlučan kad je najvažnije. Kad je najteže. Kad treba okrenuti gradski derbi protiv Splita s dva gola u zadnjih pet minuta. Kad treba odlučiti derbi protiv Dinama pred krcatim Poljudom. Kad Gigiju Buffonu treba zabiti odlučujući penal za Superkup. Zenitu ili CSKA-u u ruskim derbijima. Kad treba zabiti za pobjedu protiv Napolija. Za bod protiv Manchester Cityja koji je okrenuo sezonu. Kad treba zabiti Šahtaru za prolaz u osminu finala Lige prvaka. Kad treba probiti Romu za novu Ligu prvaka. “Dok svira radio…”

Mario Pašalić s 25 godina zabio je više važnih i velikih golova nego većina nogometaša u čitavoj karijeri. Igrač koji je u osnovi odgovorni i pouzdani zadnji vezni, ali je lukavi trener Gian Piero Gasperini u njemu vidio i puno više od toga. Vidio je polušpicu, plemenitog, odlučnog i inteligentnog distributera koji je uz sve to miran i samopouzdan realizator.

Dan nakon trijumfa protiv Rome Pašalić je bio glavna zvijezda i u medijima i na rođendanskoj proslavi koju je za suigrače priredio kapetan Gómez. Najljepši poklon za njegov 32. rođendan dao mu je upravo Mario, tip kojeg argentinski majstor obožava i to ne skriva. Rijetko viđenim pogotkom koji će svlačionici bez zvijezda, načelno nenavikloj na velike uloge i trijumfe, možda donijeti novu veliku europsku sezonu dogodine.

U kojoj će gotovo sigurno biti i Pašalić. Jer Atalantin gazda Percassi je itekako svjestan da je ugovorenih 15 milijuna eura Chelseaju zapravo bagatela za takvog igrača na današnjem tržištu nogu. Bez obzira što nikad u povijesti nisu dali više novca za jednog igrača. A kad takav klub koji triput prevrne svaki euro odluči iskeširati klupski rekord, sve vam može biti jasno u vezi Pašalićevog rejtinga i statusa.

Na njemu je zaradio Hajduk, zaradio je poprilično i Chelsea, a zaradit će bez ikakve sumnje i Atalanta. I igrački i financijski. Jer Pašalić tek ulazi u najbolje i najzrelije godine i utakmice, a već je igrao u pet različitih zemalja, liga, mentaliteta i sustava. Ponavljam — *igrao.

Dva dana kasnije pogled koji se s podnožja fascinantne kapele Giuseppe Meazza u milanskom kvartu San Siro prolijevao prema nimalo uspavanim gornjim tribinama, samouvjerenog Antu Rebića podsjećao je da je uspio. Konačno. Huk Milanovih navijača odbijao je njegovo ime o tribine kultnog stadiona nakon još jednog pobjedničkog pogotka kojim je u zadnjih mjesec dana uspravio pogled velikog, ali posrnulog kluba prema Europi.

Kišni milanski ponedjeljak i uvijek impresivni San Siro. Koliko god puta stao ispred njega koža mi se uvijek iznova naježi, a misli odlutaju. U stadionskom media centru na stolicu preko puta mene sjeo je Luca Marchegiani i spremao se za utakmicu Milana i Torina. Legendarni vratar Lazija s poprilično manje kose nego kad je bio među vratnicama, danas je analitičar i komentator na talijanskom Skyju.

“Rebićeva energija je magnifica. S njim i Ibrahimovićem to je potpuno druga momčad”, pričao je nekom kolegi prije nego što smo se krenuli penjati na tribinu. Neka dva sata prije nego što je kompletan San Siro ustao na noge i ovacijama ispratio tog Rebića u svlačionicu.

Nije tajna da je bilo poprilično onih koji su sumnjali u ideju Zvone Bobana da dovede Antu Rebića u Milan. Pamtili su Talijani njegovu neuspješnu avanturu u Fiorentini, ali još više im je smetalo što takvi velikani kao što su Boban i Paolo Maldini u vrh napada nisu doveli “nešto zvučnije”. Sumnjali su svi oni koji su Rebića gledali samo kroz statistiku. A ne kroz sve ono što donosi i u svlačionicu i na teren. Sve ono teže mjerljivo.

“Nije Italija ništa posebno različita od Njemačke. Stvar je jednostavna, ako igram uvijek mogu pomoći momčadi, ako ne igram ne mogu”.

Sažeo mi je Rebić u mix-zoni nakon utakmice u kojoj je zabio pobjednički gol vrlo jednostavno i kratko čitavu filozofiju priče “može li uspjeti u Italiji?”

To ‘pomoći momčadi’ u principu je i najbolja definicija onoga što Ante Rebić na terenu radi. Da, u zadnje vrijeme ga je krenuo gol i zbog toga je njegovo ime u talijanskom ambijentu postalo još više seksi, ali i on sam uvijek ponavlja kako nije klasični golgeter, kako se njegova igra ne mjeri samo golovima i kako je njegova uloga pomoći momčadi na druge načine.

I zaista trebate biti na stadionu uživo da biste do kraja shvatili kolika je Rebićeva vrijednost za momčad. Sve one tenkovske sprinteve bez lopte koje kamera ne prati, sve one situacije u kojima razvlači obranu, otvara prostor suigračima, sve one bljeskove moći i samopouzdanja koje prenosi na suigrače i kojima mijenja gard čitave momčadi.

Boban je znao zašto baš na njemu inzistira, baš kao što je znao i zašto vraća 39-godišnjeg Zlatana Ibrahimovića. Baš zbog tog garda, stava, neustrašivosti, moći. Zbog toga što je želio da se duh kojeg donose Ibrahimović i Rebić razlije po svlačionici. Da dječaci u njegovoj svlačionici postanu muškarci.

Mogao je Milan imati i trećega koji se ne boji ničega, koji zrači pozitivom i koji vuče kad se neki drugi maknu i sakriju. Onoga koji vuče i svlačionicu i momčad naprijed. Svjestan je toga i Boban, koji mi je uoči utakmice između Atalante i Valencije na njegovom San Siru priznao:

“Imao ga je Milan na pladnju i trebao ga je zadržati jer su ga i tada svi hvalili i kao igrača i kao osobu. Nažalost, bio je na pravom mjestu, ali u krivo vrijeme…”

Adriano Galliani ga je želio zadržati u Milanu, ali Pašalić je tu bio taman u vrijeme najvećih turbulencija, vlasničkih i upravljačkih promjena koje na koncu Milanu nisu donijele ništa dobroga. Kad je prvi put u dresu Atalante istrčao na zagrijavanje na San Siro, službeni spiker i navijači pozdravili su ga velikim pljeskom. U konačnici — njegov je penal Milanu donio zadnji osvojeni trofej. “Solo goli importanti!”

A Pašaliću su ovacije San Sira očito bile suđene, pa makar i u nekom drugom dresu. U spektakularnih 90 minuta protiv Valencije, tijekom kojih je Bergamo bio grad duhova jer se sve što je moglo preselilo u Milano, Pašalić je odigrao sjajnu utakmicu u kojoj je i zatvarao i otvarao i zaustavljao i proigravao. S dvije asistencije otvorio je Atalanti put prema četvrtfinalu i završio u najboljoj momčadi prvog tjedna osmine finala Lige prvaka.

U sudačkoj nadoknadi trener Gasperini izvadio ga je iz igre, baš kao da je želio da se čitav stadion digne na noge i pljeskom nagradi sve ono što je napravio. Ne samo te večeri. Pašalić je Atalantin grumen zlata i čovjek koji je povezao sve ono što je Gasperini nacrtao.

Bio je to veličanstven prizor i za sve nas koji smo mu svjedočili s tribina. Samo dva dana nakon što je Ante Rebić pri izlasku s travnjaka nagrađen ovacijama grandioznog San Sira, Mario Pašalić doživio je istu počast. Dva sjajna tipa koji su često bili osporavani i omalovažavani, u koje se sumnjalo i guralo u stranu i koji su nerijetko imali medijski vjetar u prsa umjesto u leđa, uspjeli su. Najviše zbog svoje tvrdoglavosti, garda i pobjedničkog karaktera.

Jer kad ti se nogometna katedrala nakloni, možeš biti siguran da si ušao u nogometno plemstvo. A Mario Pašalić i Ante Rebić to jesu. Pravda ponekad ipak pobijedi.