Proljeće u Seattleu nikad nije bilo turobnije nego te 1994. Imaš ljude koji se ne znaju nositi s neuspjehom, imaš i one druge koji se ne znaju nositi s uspjehom. Kurt Cobain bio je jedan od ovih drugih. Jedan od najgenijalnijih glazbenika svoje generacije nije se mogao nositi sa svojim talentom. Nije znao kontrolirati svoju veličinu. U trenutku kad mu je čitav svijet bio na dlanu, jednog tmurnog proljetnog jutra u kišnom gradu njegovi osobni demoni su ga pobijedili.
Mjesec dana kasnije, tek koji kilometar dalje od kuće u kojoj je skončao osebujni glazbenik, dva jednako osebujna genijalca borila su se sa svojim demonima. Drugačijim demonima, nije to bila doslovna borba za život kakvu je godinama vodio Cobain, ali demonima koji su im skočili za vrat i silno ih željeli povući natrag. I njima je čitav svijet bio na dlanu, ali nisu ga znali uzeti. Pobijedili su sami sebe.
Taj grunge koji je proslavio Seattle, taj jedinstveni koktel idealizma, vještine, žestine, kontroverze, neprilagođenosti, pesimizma i undergrounda nije se manifestirao samo u glazbi nego je dodirivao sve aspekte gradskog života. Pa ga ni košarka nije mogla zaobići. Društvo okupljeno oko Garyja Paytona i Shawna Kempa godinama je sviralo pravi košarkaški grunge. Bili su Nirvana košarkaškog svijeta.
Kad su se 1990. spojili u dresu Seattle SuperSonicsa, Payton i Kemp predstavljali su dva potpuno suprotna spektra osobnosti. Koji su spareni u jedno tijelo potencijalno mogli proizvesti i simfoniju i eksploziju. Nitko nije znao koja će od te dvije stvari biti.
Bili su prava napast i u napadačkom i u obrambenom dijelu igre i bilo je teško pokazati prstom u nekoga tko će ih biti sposoban zaustaviti. Osim njih samih
Tihi i introvertni Kemp, karakterom posve suprotan imidžu bjesomučnog zakucavača koji je direktno iz srednje škole došao u NBA ligu jer nije uspio ispuniti minimalne akademske uvjete za prijem na Kentucky. I glasni i brbljavi Payton, koji je od prvog dana želio da nitko u ligi nikad ne zaboravi da je tu. I da kraj njega neće proći bez da dobije po ušima. Bilo verbalno, bilo doslovno.
Sonicsima je od ranih dana prve zajedničke sezone bilo jasno da su stvorili gladnu, žestoku i poprilično divlju zvijer koja je prštala energijom. Koja se nije plašila ničega. I nikoga. Odmah u prvoj sezoni riješili su se svog dotadašnjeg dugogodišnjeg udarnog tandema Dale Ellis—Xavier McDaniel i sve ključeve svlačionice stavili u ruke dvojice ‘balavaca’.
Payton je odmah postao starter i makar tek godinu dana stariji, bio je jednako agresivan, ali neusporedivo rafiniraniji od potpuno sirovog Kempa. Logično, jer dok se Kemp mučio završiti srednju školu, Payton se četiri godine brusio na sveučilištu Oregon State. Ali Kempov napredak bio je nevjerojatan. Njegovu monstruoznu snagu, silinu i eksplozivnost Paytonove su lopte sve više i sve lakše nagrađivale.
U njihovoj drugoj zajedničkoj sezoni 1991./92. stigao je i treći ključni komadić slagalice. Trener George Karl. On je sa sobom doveo i pomoćnika Boba Kloppenburga, obrambenog specijalca koji je Sonicse pretvorio u momčad “brzih i žestokih”. Uz sav napadački talent kojeg su Payton i Kemp donosili, obrana je proglašena ključnim Seattleovim oružjem.
I zaista, letjeli su. Payton i Nate McMillan podizali su letvicu obrambene agresivnosti na vanjskim pozicijama i tjerali sve svoje suparnike da se muče čak i kako bi prenijeli loptu preko centra. Stalno su napadali loptu, ruku, puhali za vratom svojim suparnicima, a kad biste se njih nekako otarasili, čekao vas je pomalo divlji Kemp širokog raspona ruku i strahovite skočnosti. Kao šestoplasirani iznenadili su Golden State Warriorse u prvoj rundi doigravanja, ali preko Utah Jazza ipak nisu mogli. Ne još.
Dok je Michael Jordan slagao svoj prvi šampionski threepeat, Seattle je sve više bujao na Zapadu. Payton i Kemp izgledali su sve bolje, uigranije, kompatibilnije, a popratni ansambl oko njih zvučao je sve uštimanije. Mladost, arogancija i žestina prštali su iz njih.
U sezoni 1992./93. rotaciji su pridodali Sama Perkinsa i otišli do 55-27 i trećeg mjesta na Zapadu. U doigravanje su ušli s ogromnim samopouzdanjem i u prvoj rundi uzvratili Johnu Stocktonu i Karlu Maloneu. Sredili su potom i Houston Rocketse Hakeema Olajuwona u produžetku majstorice i ušli u konferencijsko finale. I tamo su otišli sve do majstorice, ali u njoj je Charles Barkley odigrao utakmicu karijere i s 44 poena i 24 skoka odveo Phoenix Sunse na noge Chicago Bullsima u veliko finale.
Nisu previše žalili jer su ih ionako svi vidjeli kao buduću dinastiju. Posebno nakon što je Jordan u jesen 1993. otišao igrati baseball, a u Seattle se doselio zahvalni All-Star Nijemac Detlef Schrempf. Bez obzira što su u redu čekali i Olajuwon s Rocketsima, i Stockton i Malone s Jazzom, i Barkley sa Sunsima, i David Robinson sa Spursima, i Patrick Ewing s Knicksima i Reggie Miller s Pacersima, “brzi i žestoki” Sonicsi izgledali su kao najbolja oklada.
I zaista, dok je svijet oplakivao Jordana, Sonicsi su donijeli pravo osvježenje. Prohujali su osnovnim dijelom sezone sa 63-19, uvjerljivo najboljim omjerom u ligi. Bila je to prava eksplozija momčadske igre u kojoj nisi znao odakle prijeti veća opasnost.
Čak šestorica su u doigravanje ušla s dvoznamenkastim prosjekom poena; Kemp 18,2, Payton 16,5, Schrempf 15, Ricky Pierce 14,5, Kendal Gill 14,1, Perkins 12,3, pa i Vince Askew sa 9,1. Istovremeno, Payton i McMillan bili su ponajbolji obrambeni braniči lige, a Kemp jedan od najboljih skakača. Bili su prava napast i u napadačkom i u obrambenom dijelu igre i bilo je teško pokazati prstom u nekoga tko će ih biti sposoban zaustaviti.
Osim njih samih.
Za zagrijavanje u prvoj rundi doigravanja dobili su Denver Nuggetse. I isprašili ih u prve dvije utakmice u seriji do tri pobjede i već polako snimali nove suparnike. A onda napravili nešto što se ni danas, 26 godina kasnije, još uvijek ne može logično objasniti.
Izgubili su sve tri utakmice, uključujući i majstoricu u svojoj dvorani i postali prva prvopostavljena momčad u povijesti koja je ispala u prvoj rundi doigravanja. Slika neobuzdanog smijeha Dikembea Mutomba dok leži na parketu i grli loptu postala je naslovna scena svakog NBA Actiona iz tog vremena i zaštitna slika najveće senzacije NBA povijesti.
Umjesto Seattlea, Jordanovo umirovljenje slavio je Houston. Umjesto da se prstenjem zauvijek okrune Payton i Kemp, dijamantima su se okitili Olajuwon i Sam Cassell. Proljeće u Seattleu nikad nije bilo turobnije nego te 1994.
Bili su ošamućeni mjesecima, kao da su odjednom i sami počeli sumnjati u sve ono što su dotad vjerovali. Da stvari budu još kompliciranije, Chicago Bullsi su im ponudili Scottieja Pippena u zamjenu za Kempa. Karl se nećkao i nazvao umirovljenog Jordana, koji mu je rekao da to napravi jer “Pippen druge igrače čini boljima, Kemp ne”. Treneru je bilo dovoljno i odobrio je razmjenu, no pročulo se i navijači i lokalni mediji nisu bili sretni zbog toga. Kemp je bio lice momčadi i grada. Sonicsi su se stoga ipak povukli iako je Jerry Krause i dalje navaljivao.
Sve je to ipak ostavilo traga. U sezoni 1994./95. pali su na četvrto mjesto Zapada i ispali već u prvom kolu doigravanja od Los Angeles Lakersa. Houston je još jednom slavio naslov, a oni su s udaljenosti gledali kako im opet izmiče nešto što je trebalo biti njihovo.
No otresli su prašinu s odijela, priključili Herseyja Hawkinsa, sabrali se i krenuli u novi stampedo. Dok je povratnik Jordan na Istoku bičem tjerao svoje trupe na rušenje rekorda, Sonicsi su opet zauzeli Zapad. Štoviše, sa 64-18 postavili su najbolji omjer u svojoj povijesti i opet s nestrpljenjem čekali doigravanje.
Sacramento su lako riješili, a zatim su se ljuti i napaljeni propisno iživili na dvostrukim prvacima Houston Rocketsima s 4-0. U finalu Zapada u majstorici su izbacili Stocktona i Malonea i napokon se dočepali velikog finala.
Ali baš kako su u prethodne dvije sezone bili na krivom mjestu u pravo vrijeme, tako su ovog puta bili na pravom mjestu u krivo vrijeme. Iako su se uspjeli u finalu vratiti s 0-3 na 2-3, onako napaljenom Michaelu Jordanu i stroju kojeg je oko sebe posložio ni satnija Paytona i Kempova te godine ne bi uzela naslov. Seattle je sa svojim savršeno odsviranim koncertom zakasnio godinu ili dvije.
Pokušali su još jednom, opet su došli do drugog mjesta na Zapadu, ali ih je u drugoj rundi doigravanja Houston izbacio u majstorici. I završio njihovu priču. Tog ljeta je Kemp razmijenjen u Cleveland Cavalierse za Vina Bakera, a čarolija grunge Sonicsa ubrzo se ugasila. Bez nagrade koja im je trebala pripasti. Ali je nisu znali uzeti.
Iako ih NBA povijest neće pamtiti po titulama i brojevima, tu posebnu družinu iz Seattlea ipak će vječno nositi u srcu svi koji su imali sreću živjeti uz njihovu muziku. Jer bili su istovremeno i genijalni i nepredvidljivi i energični i uzbudljivi. I totalno različiti. Igrali su košarku koja se dotad nije igrala, svirali glazbu koja se dotad nije svirala.
Bili su u stalno svađi i sa svijetom, ali i sa samima sobom. Ratovali su i međusobno i sa svojim trenerom i sa svojim vlasnikom i sa suparnicima i sa sucima i s medijima. A opet su ih voljeli. Ako ih nisu voljeli, onda su ih poštovali. A ako ih nisu ni voljeli ni poštovali, onda su ih se plašili. Jer nikad nisi znao hoće li te večeri svirati Smells Like Teen Spirit ili The Man Who Sold The World.
Njihova glazba mogla je istovremeno biti odsvirana savršeno, a opet izgledati kaotično, zvučati depresivno i završiti tragično. Nije ih bilo briga što o njima misle, dokle god su slušali njihovu glazbu.
Sudbina je htjela da ostavština Garyja Paytona, čovjeka kojeg se smatra jednim od najkompletnijih bekova koji su ikad igrali košarku, i Shawna Kempa, slobodnog strijelca koji se borio s porocima i koji prema posljednjem prebrojavanju ima 15 djece sa desetak različitih žena, ostane lebdjeti negdje u zraku. Baš kao i tračak povijesti koji je na istom mjestu prosuo i Kurt Cobain.
Ali opet, iako više nema ni Seattle Sonicsa, ni Nirvane, njihova će se glazba uvijek vrtjeti.
