Kad je sportski direktor Gregory Lorenzi u siječnju 2023. imenovao Erica Roya za trenera koji bi trebao spasiti Brest od ispadanja, pola javnosti reklo je da je lud, pola da je zbunjen. Naime, 56-godišnji je Roy u svojoj trenerskoj ‘karijeri’ radio tek dvije sezone i nakon toga uzeo 12-godišnju pauzu tijekom koje nije nikoga trenirao, ali je po dvije godine bio sportski direktor Lensa i Watforda.

Roy je zaista čudan lik. U Nici je počeo i završio igračku karijeru, a započeo je i trenersku. Međutim, prije nego što je u završnici sezone 2009./10. zasjeo na klupu, i to bez trenerske licence, bio je u klubu i direktor marketinga i šef PR-a i sportski direktor. Vezao se uz broj 17 — u svojoj prvoj trenerskoj sezoni zadržao je Nicu na 17. mjestu koje garantira opstanak, u sljedećoj upisao isti plasman, a na 17. mjestu ju je ostavio i kad je dobio otkaz početkom sezone 2011./12. I to je to, to je sve što je trenirao do siječnja 2023.

Lorenzi je, međutim, očito imao ne nos, nego nosinu. Roya je instalirao na (opet) 17. mjestu, a ovaj je do kraja pošle sezone Brest popeo u sigurnu zonu i dobio mandat da ga povede u (n)ovu.

I u njoj su im predviđali tešku borbu za opstanak, ali Roy je složio momčad koja će ove godine ubilježiti najbolji plasman u 74-godišnjoj klupskoj povijesti. Ne da nikad dosad nisu igrali Ligu prvaka, nikad nisu igrali Europu, a najbolji plasman u francuskom prvenstvu bilo im je osmo mjesto u sezoni 1986./87.

Pet novaka će još jednom pokazati koliko je bezobrazan i nepošten koncept Superlige koji bi ovakvim klubovima pred nosom zalupio vrata nogometne elite

Nakon sjajnog starta u sezonu, na prijelazu iz listopada u studeni doživjeli su tri poraza u nizu i činilo se da su se ispuhali i da će pasti na mjesta koja su im i predviđena. Međutim, nakon toga su nanizali četveromjesečnu seriju od 13 utakmica bez poraza i praktično osigurali mjesto u Ligi prvaka.

Uoči sezone Roy nije previše mijenjao prošlosezonsku momčad, Lorenzi mu je isporučio prilično iskusnu svlačionicu za koju je vjerovao da može više. Treća je to najstarija momčad lige, bez puno klinaca, uz četiri riječi koje Lorenzi ponavlja od početka sezone: “Stabilnost, poniznost, kontinuitet, iskustvo”. S praktično istom momčadi jedan se trener borio za opstanak, drugi za Ligu prvaka. I kažete da nije do trenera?

STUTTGART

I u Stuttgartu je svježi, novi trener sve okrenuo. Sada 42-godišnji Sebastian Hoeness, sin Dieterov i nećak Ulijev, preuzeo je Stuttgart u travnju 2023. od Bruna Labbadije na posljednjem mjestu s izvjesnom još jednom drugoligaškom realnošću. Uspio se, međutim, dočepati 16. mjesta i spasiti goli život u relegacijskim dvobojima s HSV-om. Ali s obzirom na turobnu situaciju i činjenicu da je tijekom ljeta klub više prodavao nego kupovao, opet mu se predviđala mučna borba u donjem dijelu ljestvice.

Hoeness je, međutim, režirao nešto posve suprotno. I posve neočekivano. Stuttgart se zalijepio za leđa Bayeru i Bayernu na vrhu ljestvice i pobjegao Leipzigu i Dortmundu na mjestu koje vodi u Ligu prvaka. Ondje neće debitirati, ali ga nije bilo punih 15 godina. U međuvremenu je dvaput ispadao iz Bundeslige i vraćao se, još nekoliko puta visio o prvoligaškoj niti. Ali ove je sezone opet hit. I to kad su se tome najmanje nadali.

Sve što su ove sezone napravili apsolutno je potpis trenera Hoenessa, kojeg se odjednom počelo spominjati i u rotaciji za novo Bayernovo dugoročno rješenje. Stuttgart s njim igra baš ono što Bayern traži, atraktivan i efikasan napadački nogomet u kojem su ‘eksplodirala’ dvojica na kojima je ljetos Hoeness inzistirao — egzekutor Serhou Guirassy i glavni asistent Deniz Undav. Ne zabrljaju li gadno u završnici, takav će nogomet prezentirati i u Ligi prvaka naredne sezone.

BOLOGNA

I treći novi klub koji je na pragu Lige prvaka proizvod je mladog trenera koji je ‘skuhao’ meteorski uspon u samo godinu dana. Bologna je veliki klub trofejne, ali davne prošlosti. Sedam puta je bio prvak Italije, ali zadnji put prije 60 godina, a trofej čeka već punih 50. Bologna je minulih desetljeća u Italiji bila sinonim prosječnosti i sredine, bez velikih uspjeha čak ni u bljeskovima.

A onda je u rujnu 2022. stigao Thiago Motta, zamijenivši teško bolesnog Sinišu Mihajlovića. S kratkim rolama u Genoi (dva mjeseca) i Speziji (jedna sezona) brazilski Talijan nije imao bogat trenerski životopis, ali je brzo postao popularan po taktičkoj varijanti “2-7-2” koju je promovirao u jednom intervjuu.

Već je u prvoj sezoni bio uspješan jer je deveto mjesto na kraju sezone bilo tek drugi put u 21. stoljeću da je Bologna završila u gornjem dijelu ljestvice. Ali ove sezone vinuo ju je onamo gdje nije bila više od pola stoljeća — među četiri vodeće momčadi Serie A.

Thiago je vrlo brzo u Bologni dobio nadimak Ti Amo (Volim te), a kako god sezona završi potpisat će najveći klupski uspjeh u zadnjih 50 godina. Usto je i nabildao vrijednost dvaju izložbenih eksponata, Joshue Zirkzeea i Lewisa Fergusona, koji će već ovog ljeta biti na radaru talijanske i europske elite. Osim ako požele produžiti pisanje klupske povijesti nastupom za Bolognu u Ligi prvaka. Isto vrijedi i za Mottu, kojeg se već spominje na mnogim praznim trenerskim klupama ovog ljeta.

ASTON VILLA

A spominjao se i Unai Emery kao Bayernova želja nakon što je Xabi Alonso objavio da ostaje u Leverkusenu, ali i trofejni Španjolac odlučio je ostati ondje gdje je iznenada stvorio kandidata za velike stvari. U redu, Emery baš i ne spada u istu kategoriju s preostalom četvoricom trenerskih junaka današnje priče jer je njegov trenerski opus odavno poznat i znamenit. Ali mjesto na kojem je ostvario rezultate apsolutno zaslužuje mjesto u ovoj priči.

Kad u zvjezdanoj Premier ligi iza svojih leđa ostavite Manchester United, Tottenham, Newcastle, Chelsea, a ispred sebe vidite samo Manchester City, Liverpool i Arsenal, znate da ste napravili čudesan posao. A Emery je čudotvorac, znali smo to i od ranije. Arsenal ga je 2018./19. prožvakao i ispljunuo, ali na Villa Parku je našao sve što mu treba i sve što je tražio za uspjeh u Engleskoj. Potpunu kontrolu. Gdje god ju je imao, isporučio je i rezultat.

Kad je na startu prošle sezone preuzeo Villu od Stevena Gerrarda, odmah ju je raketirao iz borbe za opstanak u borbu za Europu, gdje ovih dana čeka polufinale Konferencijske lige protiv Olympiakosa. Ove sezone u Premier ligi otišla je i korak dalje i do samog kraja borit će se za mjesto u Ligi prvaka naredne sezone.

Za klub koji je za prošlu sezonu objavio minus od 120 milijuna funti sezona u Ligi prvaka poslužila bi kao šleper Bronhija. Stoga je jasno zašto su u Villi već ovog proljeća učvrstili i produžili Emeryjev ugovor, tako da mu niti ne padne na pamet podignuti slušalicu ako se na zaslonu pojavi minhenski broj.

I Emery sam rekao je da ne ide nikuda, da s Villom želi dugoročni projekt u kojem će izazvati engleske velikane koji su u zadnjim desetljećima klubu iz Birminghama odmaglili. I doista, teško da je mogao odabrati bolje mjesto od gladne i željne Aston Ville i drugog najvećeg engleskog grada. Nekadašnji europski prvak već 42 godine čeka novi nastup u Kupu/Ligi prvaka i nikad mu nije bio bliže.

GIRONA

Ni Girona nije izuzetak što se tiče priče o svježim, mladim trenerima koji su obilježili ovosezonski uspjeh ‘malih’ klubova. Neće još dugo 48-godišnji Michel Sanchez biti Gironin trener, a s obzirom na sve što je napravio zadnjih godina s malim klubovima, čudo je da već i nije na nekom bogatijem i glamuroznijem odredištu.

Michel je, naime, u prvu ligu uveo Rayo Vallecano u sezoni 2017./18., Huescu u sezoni 2019./20. i Gironu u sezoni 2021./22. S katalonskim je klubom prošle sezone ostao u Primeri bez stresa i borbe za opstanak, a onda je ove proizveo jedan od najvećih nogometnih hitova u Europi. S klubom koji igra tek svoju četvrtu sezonu među prvoligašima.

Jedno su vrijeme bili vodeća momčad španjolske lige, prvi put u klupskoj povijesti. Činili su nervoznim i Real Madrid i Barcelonu i Atletico Madrid, a bez obzira na to što nisu mogli pratiti Realov ritam na vrhu, praktično su osigurali Ligu prvaka naredne sezone, ukopavši se čvrsto između El Clasica i Atletica.

Michel je igračka legenda dijela Madrida, ali ne ni Realova ni Atleticova, nego onog siromašnijeg — Raya Vallecana. A sad je trenerska legenda dijela Katalonije, ali ne onog Barcelonina, nego onog siromašnijeg — Gironina. Dio vlasništva kluba ima City Football Group, a jedan od čelnika je Pere Guardiola, mlađi brat Cityjeva trenera Pepa Guardiole, s kojim Michel ima redovite “nogometne seanse”. Sljedeće sezone možda i ukrste koplja u Ligi prvaka.

Pet novaka osvježit će Ligu prvaka i još jednom pokazati koliko je bezobrazan i nepošten koncept Superlige koji bi ovim i ovakvim klubovima pred nosom zalupio vrata nogometne elite zbog zatvorene grupe privilegiranih.

Pet novaka s petoricom sjajnih trenera ove je sezone napisalo prekrasne nogometne priče i ostavilo na životu vjeru i nadu svih nogometnih fanatika diljem Starog kontinenta da će možda jednog dana i njihov klub dočekati svoju zvjezdanu prašinu.