Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ples na Rajni

Köln i Düsseldorf, kao did Kikaš i Škiljo iz Zagvozda

U subotu popodne ulice starog grada punog konoba, pivnica i zalogajnica nudit će otužnu sliku. Lokalni Kölsch teći će u potocima, jer on teče i kad se slavi i kad se tuguje. Zapjevat će se poneka inačica tužaljke “ako ne postaneš novi prvak ti…” i tražiti barem zrno utjehe u činjenici da je HSV-ovim navijačima tog popodneva još gore. Jer oni su se bar navikli. Već šesti put u zadnjih 20 godina Köln utapa tugu zbog ispadanja u drugu ligu. I zavjetuje se da će već od sljedeće sezone sve biti drugačije.

U nedjelju popodne, 40-ak kilometara sjevernije, ulice starog grada koje nazivaju “najvećom pivnicom na svijetu” nudit će feštu. Lokalni Alt teći će u potocima, plesat će se po trgovima i stolovima, fešta će trajati sve dok se netko ne sjeti da je sutra ipak radni dan. Pjevat će se poneka inačica veselice “izađite na balkone, pozdravite šampione…” i planirati nova, prvoligaška sezona. A svaka treća tura okrenut će se za svoje susjede 40-ak kilometara južnije. U čast njihove tuge.

Jer u regiji koja u radijusu od stotinjak kilometara ima više od 20 milijuna stanovnika postoji samo jedno veće i važnije rivalstvo. Ono između Borussije Dortmud i Schalkea. ‘Ljubav’ između Kölna i Fortune iz Düsseldorfa drži uvjerljivo drugo mjesto. Bez obzira što su u posljednjih 20 godina ta dva kluba samo jednom bila u istom rangu natjecanja. Štoviše, ta je činjenica rivalitet samo još više raspirila.

Rivalitet koji je već desetljećima daleko izvan granica nogometa. Koji se mjeri u bogatstvu, arhitekturi, gospodarstvu, sajmovima, karnevalu, čak i u vrsti piva. Uđete li u pivnicu u Kölnu i naručite Alt, mogli biste ga dobiti u glavu. Slično kao i ako poželite probati Kölsch u Düsseldorfu.

Dva su grada već desetljećima dva suprotna magnetska pola. Pa je i logično da su se razvijali sa suprotnih strana rijeke koja ih povezuje. Köln uz lijevu, Düsseldorf uz desnu obalu Rajne. Stariji i veći Köln, koji se oblikovao oko famozne Katedrale, zadržao je duh tradicije, povijesne arhitekture i radničkog ambijenta. Mlađi i slobodniji Düsseldorf razvijao se otvarajući vrata modernoj arhitekturi, postao njemačka prijestolnica mode, činovnički, bankarski grad bogataša i snobova koji više naginju tenisu, golfu i konjima nego nogometu.

Ono što bi vidjeli 40 kilometara dalje, i jedni i drugi bi nastojali prenijeti u svoj grad. Samo bolje. Düsseldorf se turistički nije mogao nositi s kelnskom poviješću i 157 metara visokom katedralom, pa je odlučio izgraditi 240 metara visoki toranj s kojeg se ona po vedrom vremenu može vidjeti. Köln se nije mogao nositi s glamurom dizeldorfske Königs Alee, najskuplje ulice u Njemačkoj u koju se dolaze oblačiti brojne svjetske modne ikone, pa je odlučio postati centar televizijske industrije i tako dio glamura skrenuti na svoje ulice.

Najbolja stvar u Kölnu je autobahn koji vozi prema Düsseldorfu, a najljepši pogled s kelnske katedrale onaj koji puca prema dizeldorfskom tornju

Düsseldorf se žicnuo što je Köln dobio domaćinstvo tijekom Svjetskog prvenstva 2006. i odlučio izgraditi najmoderniji stadion u Njemačkoj. Bez obzira što je u tom trenutku Fortuna bila četvrtoligaš. Kad je Köln sredinom 1990-ih složio momčad za titulu prvaka u hokeju na ledu, Düsseldorf je isto napravio već sljedeće sezone, preotevši im naslov. Kad je Köln dogovorio višegodišnje domaćinstvo završnice rukometne Lige prvaka, Düsseldorf je najavio kako će se kandidirati za neku od finalnih utakmica Lige prvaka ili Europske lige idućih godina.

Paralelno s gradskim, nogometno se rivalstvo razbuktavalo krajem 1970-ih, kad su se Köln i Fortuna dvaput međusobno sastali u finalu kupa i podijelili po jedan trofej. Fortuna je bila prvi klub u Njemačkoj koji je doveo afričkog nogometaša, Köln je uzvratio prvim Brazilcem. Fortuna je jednom igrala finale Kupa pobjednika kupova (1979.) i u njemu je poražena od Barcelone. Köln je jednom igrao finale Kupa UEFA (1986.) i u njemu je poražen od Real Madrida. A za oba kluba kraj 1980-ih je značio i kraj uspjeha.

1. FC Köln je 1963. pozvan u društvo klubova koji će pokrenuti novu njemačku Bundesligu. Nije odabran slučajno, bio je u to vrijeme jedna od najjačih njemačkih nogometnih sila. Osvojio je prvu Bundesligu 1963./64., godinama bio u vrhu prvenstvene ljestvice, igrao finala kupa i osvajao ih. U sezoni 1977./78. osvojio je dvostruku krunu i proživljavao svoj rezultatski vrhunac.

Nakon finala Kupa UEFA 1986., 1990-e su počele opasno prijetiti, a klub je i definitivno 1998. po prvi put ispao u drugoligaško društvo. I postao jedan od ‘lift-klubova’. Onih koji su stalno na relaciji između prve i druge lige.

Kad ga je u ljeto 2013. u 2. ligi preuzeo Peter Stöger, uveo u prvu, potaknuo financijsku revitalizaciju i prošle sezone ga nakon 25 godina uveo u Europu, činilo se da će se konačno stabilizirati izvan opasne zone.

No, dok su se deseci tisuća navijača zabavljali po Europi, patilo je prvenstvo. Momčad je katastrofalno otvorila sezonu i prvu pobjedu upisala tek u 17. kolu. Nakon što je Stöger smijenjen krenulo je nabolje, ali zaostatak je ipak bio prevelik. 30 od 34 kola Köln je proveo na posljednjem mjestu i na njemu će dočekati novi pad među drugoligaše.

A što je najgore,  najmrži rivali će u isto vrijeme slaviti. I krenuti u suprotnom smjeru, baš kao i prije pet godina.

Fortuna je u 1. Bundesligi boravila od 1971./72. do 1986./87. i djelovala kao klub koji će postati konstanta u visokom društvu. Boravila je u gornjem domu prvenstvene ljestvice, dvaput završila kao treća, tri godine zaredom igrala finale kupa, godinama nastupala u europskim natjecanjima.

Godine 1979. je došla čak do finala Kupa pobjednika kupova, gdje ju je u epskom susretu nakon produžetaka Barcelona pobijedila 4:3. U međuvremenu je Bayern pregazila s čak 7:1, što je minhenskom gigantu do danas najteži bundesligaški gostujući poraz.

No, odlaskom te trofejne generacije predvođene braćom Klausom i Thomasom Allofsom, klub se urušio kao kula od karata. Oba su brata na koncu završila upravo u Kölnu, čiji navijači Fortunine i danas s užitkom podsjećaju da su im najveće klupske legende svoj vrhunac doživjele u njihovu dresu.

Sredinom 1980-ih Fortuna je ispala među drugoligaše, vratila se nakratko sredinom 1990-ih, ali od 1997. je uslijedio pravi potop. Sunovratila se iz prve sve do četvrte lige, upala u financijske probleme do te mjere da joj je jedno vrijeme jedini sponzor bio gradski punk bend Die Toten Hosen. “Mrtve gaće”. Ime je potpuno odgovaralo aktualnom klupskom trenutku.

U bogatom gradu s više radnih mjesta nego stanovnika, gradu koji je sjedište stotina multinacionalnih kompanija, Fortuna nije mogla zainteresirati nijednog ozbiljnijeg sponzora. Istovremeno, bogate kompanije iz Düsseldorfa bile su glavni ili jedan od glavnih sponzora i Borussije Dortmund i Schalkea i Kölna.

I taman u vrijeme dok je Fortuna bez ikakve ideje i perspektive tavorila u 4. ligi, grad je odlučio krenuti u izgradnju najmodernijeg stadiona u zemlji. Iako im je rečeno da svejedno neće dobiti domaćinstvo na SP 2006., jer su prednost već dobili Dortmund, Gelsenkirchen i Köln, a četvrti grad domaćin u tom radijusu bio bi previše, oni su se jednostavno zainatili.

“Ako nemamo dobar nogometni klub, ne znači da ne trebamo imati dobar stadion”.

Bez ikakvih su problema namaknuli 240 milijuna eura i izgradili spektakularnu arenu kapaciteta 53.000 gledatelja, s potpuno pomičnim krovom koji stadion u samo nekoliko sati pretvara u zatvorenu i klimatiziranu dvoranu.

Koncerti, sajmovi, borilački i automobilistički spektakli, reprezentacija. Klupski nogomet nije bio nikakav uvjet. Štoviše, Fortuni su rekli da niti ne pomišlja približiti se objektu dok tavori u fildžan-ligi. Što su ondje shvatili kao dobar motiv da se prebroje i preslože.

Odbili su u startu bilo kakvu pomisao da klub prepuste Dietmaru Mateschitzu, koji je njuškajući po Njemačkoj brzo shvatio sve potencijale tog grada i kluba. I bez Red Bulla da im da krila ušli su u viši rang i u sezoni 2008./09. postavili svjetski rekord po broju gledatelja na jednoj trećeligaškoj utakmici. Kad su slavili promociju među drugoligaše na tribinama tada LTU, a danas Esprit Arene, skupilo se nevjerojatnih 50.095 gledatelja.

Kad su u relegacijskom playoffu 2012. pobijedili Herthu i vratili se u elitni razred, opet se na trenutak učinilo da će se konačno stabilizirati ondje gdje im je po svim kriterijima i mjesto. U sezonu su krenuli odlično, držali se jedno vrijeme čak i borbe za Europu, ali u gotovo nevjerojatnom kolopletu proljetnih rezultata, uključujući i Hoffenheimovu pobjedu u Dortmundu u zadnjoj rundi, sunovratili su se natrag u drugoligaško društvo.

U ožujku 2016. na trenersku klupu zasjeo je Friedhelm Funkel, njemačka inačica Stanka Mije Mršića. Čovjek koji se dokazao u njemačkim ‘rudnicima’, pet puta uvodeći drugoligaške momčadi među prvoligaše, napravio je to i šesti put. Iako je imala gomilu oscilacija, Fortuna je iskoristila situaciju i još se jednom domogla prvoligaške karavane. S momčadi koja će, objektivno, trebati puno osvježenja i pojačanja ako se ne namjerava ekspresno vratiti odakle je došla.

No, to je nešto o čemu će se u Düsseldorfu razmišljati od ponedjeljka. Za nedjelju je, po povratku iz Nürnberga, u starom gradu i promenadi uz Rajnu zakazana velika fešta.

A na nju će, budite sigurni, s guštom pozvati i svoje ‘omiljene’ susjede iz Kölna. Konačno, “najbolja stvar u Kölnu je autobahn koji vozi prema Düsseldorfu”, a “najljepši pogled s kelnske katedrale onaj koji puca prema dizeldorfskom tornju”.

Jer došlo je njihovo vrijeme. A tko zna koliko će trajati. Zato ga valja iskoristiti. “‘Ko bi gori sad je doli…”

Köln i Düsseldorf to znaju već desetljećima. I to ih gura naprijed. Kao did Kikaš Škilju iz Zagvozda, kao Škiljo iz Zagvozda dida Kikaša. Jedan drugoga ne podnose. Ali jedan bez drugoga ne postoje.

I možda se danas njihovi gradski nogometni klubovi više ne mogu ili ne znaju nositi s financijski moćnijim ‘patuljcima’ poput Hoffenheima, Red Bulla, Wolfsburga ili Bayera. No, njihovi gradovi i dalje čvrsto stoje iza njih. I nisu izgubili ni zrno svoje nogometne čari i draži.

I što god se dogodilo, u kojoj god ligi završili i koliko god utakmica dobili ili izgubili, njihov međusobni valcer uz Rajnu nastavit će se plesati. Bilo zbog nogometa, biznisa, karnevala ili piva.

Jer sam ples je ionako uzbudljiviji i važniji od konačnog ishoda.