Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Počivala u miru

Uz ovakav HKS, ima li uopće nade za hrvatsku košarku?

Koliko god to zvučalo otrcano i iz godine u godinu sve više nategnuto, Zadar je još uvijek jedini grad u zemlji koji se može zvati košarkaškim. U zemlji košarke koja to više nije i vjerojatno više nikad neće biti svejedno ne postoji bolje mjesto za košarkaški šušur. Shvatio je to i HKS i u narednih desetak dana prema Zadru usmjerio sve one koji i dalje odbijaju potpisati košarkašku kapitulaciju. Bez obzira što su svjesni da su zrakoplovi prizemljeni, tenkovi uništeni, a preostala vojska umorna i dezorijentirana.

Grupa zadarskih sportskih novinara i košarkaških zaljubljenika odlučila je iskoristiti činjenicu što će se u Dvorani Krešimira Ćosića okupiti mnogi (cinici će reći – svi) koje hrvatska košarka još uvijek zanima i organizirala seriju okruglih stolova sa zajedničkim nazivnikom “Kako podići interes za hrvatsku košarku?”

Svoje sudjelovanje potvrdili su gotovo svi pozvani. Bivši igrači, predstavnici klubova, ABA lige, marketinški stručnjaci, predstavnici medija. No, dvije organizacije koje su trebale biti domaćin cijelog događaja, KK Zadar i HKS, nisu bile zainteresirane. Uz klasično izmotavanje zbog “manjka slobodnih ljudi i termina” i “tema koje su već nekad i negdje obradili”, jedna od spornih stvari bila je i “sumnja u kompetenciju sudionika”.

Zaista, i uz silno iskustvo, još uvijek me uspije fascinirati s koliko lakoće hrvatski sportski savezi sami sebi proizvode neprijatelje. S koliko rutine i nonšalancije odbijaju od sebe i ljude i ideje. S koliko ustrajnosti ključaju vrata svojih zidina i čahure se u svoje utvrde panično pucajući u sve što dolazi izvana.

“Stoj! Natrag! Niste kompetentni!”

Većina onih koji su trebali sudjelovati na tim okruglim stolovima s radošću je dočekala trenutak da hrvatska košarka iz sudačkih kandža prijeđe u ruke košarkaša. I bila je poprilično tolerantna prema novim vjetrovima i novim snagama. Uobičajeno je da nove Vlade traže ‘100 dana mira’. Novi HKS dobio je gotovo 500.

Svatko realan svjestan je da se u godinu dana ne može popraviti sve ono što se nemarom, nepotizmom i neznanjem uništavalo 20 godina. Nitko realan u ovako kratkom vremenu nije tražio neke senzacionalne rezultate. Ali tražila se ideja. Kristalno čista i jasna strategija. Vizija sadašnjosti i budućnosti. Nešto konkretnije od “dajte nam šansu, pa ako ne uspijemo, otići ćemo.”

Uz sve one pluseve koje smo radosno zbrajali u početku mandata Stojka Vrankovića, vrijeme je otkrilo i ono drugo lice. Lice koje nije ponudilo baš uvjerljiv dojam da novi generali zaista znaju kamo i kako žele dovesti hrvatsku košarku. Nažalost, svoja najkonfuznija izdanja prezentirali su ondje gdje su svjetla reflektora uvijek najjača. U seniorskoj reprezentaciji.

Prvo podizanje obrva Stojko Vranković i njegov prvi časnik Dino Rađa proizveli su objavom da će Aco Petrović voditi reprezentaciju na Eurobasketu 2017. Isti Aco koji je slovio kao vođa suprotne struje na izbornoj skupštini i kojeg su tek koji mjesec ranije kategorički prekrižili i proglasili “vatrogasnim rješenjem za Torino i Rio, nikako za Cluj i Istanbul”.

Čak i ako zanemarimo nekoliko različitih “reći ću ti, ali nemoj pisati” verzija koje nastoje objasniti zbog čega su se tada Stojko i Dino ugrizli za jezik i podvili rep pred logistički i lobistički očito potkovanijim Acom, sama činjenica da su se novi čelnici saveza morali pomiriti s izbornikom kojeg nisu željeli, kako god se on zvao, bila je kamenčić u cipeli.

Ali taj je kamenčić postao pravi komad kamena tek kad su se ipak uspjeli riješiti Ace slijedom debakla na Eurobasketu. Najprije prilično iznenađujućim odabirom njegova nasljednika, a potom i potpuno konfuznim signalima oko njegovih zadataka i ciljeva.

HKS se poput stare kornjače zavlači u svoj oklop. I onda se čudi kad nitko ne razumije što se zapravo unutra događa i radi

Nevjerojatno je da ulazeći u kompliciran (ili da budem do kraja iskren – glup i promašen) sustav kvalifikacija za Svjetski kup 2019., HKS nema čistu i jasnu strategiju što uopće od tih kvalifikacija želi. Ali još je nevjerojatnije da uopće ne zna s čime raspolaže.

Jer kad isključimo one koji su u NBA ligi (Bogdanović, Šarić, Hezonja, Bender, Zubac, Žižić) i one u Europi koji iz ovih ili onih razloga neće moći ili htjeti sudjelovati (Simon, Babić, Ukić, Tomas, Rudež, Tomić, Radošević), ni jedna preostala skupina hrvatskih košarkaša ne garantira mir i rutinsko odrađivanje posla čak ni protiv Rumunjske i Nizozemske, kamoli Italije ili sutra Litve.

Pa zar nije onda totalan harakiri narediti izborniku Ivici Skelinu da ‘očerupa’ i ono malo što je preostalo (“ja ne donosim odluke kako se meni prohtije nego sam tu da provodim politiku saveza”) i onda priča neku smiješnu priču o tobožnjem pomlađivanju?

‘Pomlađivanju’ u kojem je hrvatska reprezentacija, koja je poražena od Nizozemske i Italije, u prosjeku imala 25,5 godina?

Kakvo, pobogu, pomlađivanje? Sve i da pred HKS-om kampira kolona talentiranih klinaca, a osim Luke Šamanića ne strši ni jedan, reprezentacija koja u NBA ligi ima potencijal od šest igrača između 21 i 29 godina mora sve svoje snage usmjeriti na to da se rukama i nogama, kako god zna i umije, dočepa tog Svjetskog kupa. Jer bez njega hrvatska reprezentacija doslovno ne postoji sve do novog Eurobasketa 2021. A s njom ni hrvatska košarka.

Međutim, kako vjerovati da vodeći ljudi saveza znaju što rade kad izbornik Skelin izjavi “nakon prve dvije utakmice koje smo izgubili imali smo sastanak na kojem je zaključeno da moramo učiniti sve da odemo na Svjetski kup”.

Nakon prve dvije utakmice koje su izgubili je zaključeno!?

Kako će javnost, navijači, a u konačnici i igrači vjerovati da je Ivica Skelin dobar odabir i dugoročno rješenje na mjestu izbornika, kad to ne vjeruje ni predsjednik saveza? “Skelin ima podršku saveza za naredne dvije utakmice, za dalje ćemo vidjeti.”

Kako će javnost, navijači, a u konačnici i igrači vjerovati u Rađine i Skelinove ideje i rješenja, kad je ove sezone čovjek za kojeg nitko u svijetu košarke do prije dva mjeseca nije čuo s obojicom pomeo pod u klubu neusporedivo skromnijih ambicija i zahtjeva od onih koje ima reprezentacija?

Kako pričati o boljoj budućnosti dok Zadar, Cibona i Split preživljavaju od gradske milostinje, Zagreb je pred gašenjem, a Šibenik bi se radije opet ugasio nego udružio s Jollyjem. Koji se ugasio. A naš trenutno jedini samoodrživi košarkaški klub živi u nekoj svojoj autonomnoj oblasti nad kojom HKS jedva da ima nekakvu pravnu nadležnost. I stalno se sukobljavaju oko granica i ribolovnih zona.

Kako maštati o boljim vremenima kad i dalje svi gledaju samo svoje uske, dugoročno bezvrijedne interese i odbijaju prihvatiti da im je svima voda odavno ušla i u uši i u nos i u usta? I dalje odbijaju svi sjesti za isti stol i preuzeti na sebe neku žrtvu na konto barem nekakve budućnosti? Štajaznam, da se, recimo, svi međusobno dogovore da dvije-tri sezone u domaćim natjecanjima neće igrati stranci? Da spuste nosove i odreknu se regionalnog patronata i potkusurivanja? Da shvate da se budućnost ovog sporta u Hrvatskoj ne definira ni u Beogradu, ni u Ljubljani, nego u Zagrebu, Splitu, Zadru, Šibeniku, Sinju. Pa i u Kaštelima, Škrljevu i Zaboku.

I umjesto da se ovog vikenda u Zadru satima pričalo o košarci, pa makar sudionici bili nekompetentni i pričali gluposti (zar čovjek i magarac ne znaju više od čovjeka?), umjesto da su postavljena neka pitanja koja traže odgovor i da je prepoznata prilika da hrvatska košarka dobije još malo medijskog i marketinškog prostora, svatko je sjedio na svojoj strani Krešine dvorane i gunđao.

A HKS umjesto da nauči nešto iz svoje prošlosti i otvori se javnosti, iskoristi svaku moguću priliku da objašnjava svoje poteze, sluša tuđe ideje i potiče košarkaške brainstorminge, opet se poput stare kornjače zavlači u svoj oklop. I onda se čudi kad nitko ne razumije što se zapravo unutra događa i radi.

Nije korektno Stojka, Dina i ostatak društva kritizirati zbog problema koje su nasljedili i koje nisu proizveli. Ponovit ću – nemoguće je u godinu dana ispraviti sve u čemu se griješilo 20 godina. Posebno danas kad se uz sve interne probleme mora balansirati i s potpunim kaosom kojeg su proizvele FIBA i ULEB.

Ali baš zbog toga ne smiju sebi dozvoljavati ovakve greške u koracima. Posebno ne s reprezentacijom.

Jer koliko god to groteskno zvučalo nakon svih trauma i tragedija koje nam je priuštila, ta seniorska reprezentacija sa šest NBA igrača još je jedina preostala boca kisika u potonuloj hrvatskoj košarci, koja priječi da joj se na već podignuti nadgrobni spomenik ukleše “počivala u miru”.