Juriš

Pohlepa i prilika

Može li se propast Super lige iskoristiti za nešto dobro?

Ne događa se baš često da bogati i bahati budu ovako javno poraženi i poniženi. Vjerojatno neće dugo trajati, pa je u redu uživati barem koji dan u ovom trijumfalnom osjećaju. Ne treba likovati, ali ni minorizirati značaj onoga što se ovog tjedna događalo u europskom nogometu.

Jer kako god okrenuli, iz kojeg god kuta gledali, zaista se dogodio težak poraz onih koji na poraze baš i nisu navikli (plus Tottenham). Ovakav udar na ego onih koji su bili uvjereni da mogu kako hoće i dokle hoće nikako nije beznačajan. Bogatima i bahatima sve možete dirati osim dvije stvari. Novca i ega.

Zapravo je još uvijek pomalo nestvarno koliko su podcjenili magnitudu onoga što žele izvesti i emocije koje će to proizvesti. S druge strane, međutim, i nije toliko čudno. Jer je njihovo ponašanje samo slijed činjenice da ti likovi žive u svojim nestvarnim galaksijama i nemaju pojma što se u realnom svijetu događa. I koliko je tog realnog svijeta već uništila ta njihova vječna glad, pohlepa i potreba da se ima i drugi zakoplov i treći helikopter i deveti Bentley i još veća jahta i još grandioznija vila. A realni svijet? Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.

Ideja koja se u glavi Florentina Péreza kuhala još od njegovog prvog mandata imala je kataklizmičan 48-satni život. Pod svoj pazuh najprije je stavio Andreu Agnellija, u Italiji prilično omraženog tipa koji mu može biti sin i koji je svoj status i poziciju u visokom društvu naslijedio, a ne zaradio nekim velikim vrijednostima ili djelima. Tipa koji je odlučio Juventusov pragmatični šampionski DNK transformirati u zabavljački. Da bude privlačan “djevojčici u Šangaju ili milenijalcu u Mexico Cityju”. Jebeš srednjovječnog tifoza sa starom klupskom zastavicom na retrovizoru Fiat Una. Jebeš titule koje su dosadne.

Nada, a ne novac, ono je što nogomet čini posebnim. Upravo zbog te nade se cijela nogometna Europa ovog tjedna i digla na noge

Oko njih dvojice slagale su se ostale kockice. Dva milanska giganta s Juventusom inače nikad ne bi tikve sadili, ali o toj temi se uopće nije pričalo s Milanom. Nego s Amerikom i Kinom, gdje su njihovi vlasnici. Koji su, naravno, pristali. Agnelli ih je imao već na more money.

Tu se priča počela prelijevati tamo gdje će neslavno završiti. U Englesku. Američka bankarsko-fondovska veza spojila je posude između Milana, Manchester Uniteda, Liverpoola i Arsenala. I ega su odjednom eksplodirala, a zalutala Barcelona pokunjeno ušla pod drugi Pérezov pazuh. Pomislio bi čovjek da barem Barcelona neće s takvim likom tikve saditi nakon *onoga s Luísom Figom i svega ostalog što im je svih ovih godina priredio, ali bi se prevario. Ako sve i propadne, a propalo je, Real Madrid je svejedno bar nešto dobio. Opet je nadigrao Barcelonu. I to bez ikakve borbe.

Za Atlético je jasno da nije htio biti izostavljen, baš kao što ni Chelsea i Manchester City nisu mogli dopustiti da njihov grad superligaškim milijardama preplavi mrski gradski rival. A Tottenham? Tottenham je poput lika koji se pojavi u odijelu na svadbi, bude cijelu večer prvi na boci i prvi u kolu, naručuje pjesme mladencima i vrti maramom na čelu vlakića, a nitko zapravo nema pojma ni tko je, ni zašto je tu.

I sve bi bilo drugačije, bitno drugačije, da su se zabavi odlučila pridružiti još dva pozvana i vrlo bitna lika. Da su za stol s Dvanaest žigosanih sjeli i Bayern i PSG, priča bi bila daleko kompliciranija.

Ali Bayern i PSG bili su prva pukotina u planu punom mana. Bili su dovoljno pametni da vide, procijene i da se maknu. Bez obzira što uvrijeđeni Pérez govorio, itekako im je bilo ponuđeno. I itekako su dobro odvagnuli i odlučili. I na koncu zasluženo podijelili titulu prvog i posljednjeg prvaka fantomske Super lige. I jedini na njoj nešto zaradili. I kredibilitet i simpatije i poštovanje i dva mjesta u UEFA-inu Izvršnom odboru.

Nervozno se koprcajući u moru nesuvislih pokušaja racionaliziranja već propale ideje, Pérez je čak potegnuo argument kako se “u košarci na sličan način igra Euroliga, pa to nikome ne smeta”. I time zapravo nehotice potvrdio koliko je pogrešno sve što je zamislio. Jer europska košarka zbog Eurolige je postala sve ono što europski nogomet nikad ne smije postati.

Košarkaška Euroliga proizašla, divnog li čuda, iz istog barcelonsko-madridskog laboratorija, proizvela je upravo ono od čega se nogomet želi i mora zaštititi. Elitizirala je europsku klupsku košarku, zatvorila je unutar nekoliko odabranih klubova/korporacija/tržišta, prilagodila sve propise njihovim interesima, obezvrijedila veliku većinu nacionalnih liga, posljedično i veliku većinu klubova i košarkaških izvora i učinila ulaganje u košarku na bilo kojoj nižoj razini praktično besmislenom.

Taj zatvoreni sustav zaista je stvorio silan profit i zabavu klubovima koji su uspjeli dobiti svoje stalno mjesto, ali čitav je ostatak europske košarkaške piramide pretvorio u njihovu privatnu žetonsku samoposlugu. Ispaštaju reprezentacije, ispaštaju košarkaške škole, ispaštaju klubovi kojima se ne isplati proizvoditi igrače jer ih izgubljena, smušena i poražena FIBA ne može zaštititi, niti pronaći način da spriječi predatorski odnos kapitala kako iz Eurolige, tako i iz NBA.

Pérez je svoju Super ligu doista gradio na strukturnim idejama košarkaške Eurolige, zanemarivši tek jedan detalj. Nogomet ipak nije košarka. I Amerika. Ta američka zatvorenost i elitizacija mogla je, nažalost, proći u košarci jer u košarci ipak Amerika diktira uvjete, kvalitetu i kvantitetu.

Mogla je proći jer uz sve strasti i emocije koje proizvodi, košarka je po tom pitanju na europskom kontinentu ipak tek zrno soli u odnosu na nogometno more. Neusporedivo. Taj osjećaj pripadnosti, identiteta, strasti i tradicije ni jedan sport osim nogometa ne može proizvesti. A to nisu shvatili čak ni oni bogataši koji su te nogometne klubove kupili. Bar ne do ovog tjedna.

Čitava ideja formiranja Super lige zapravo je preslika spašavanja američkog financijskog sektora koji je u ovom stoljeljeću nekoliko puta krahirao zbog svoje nevjerojatne pohlepe i nezasitnosti. Puhanje balona pijanih milijardera jednog je trenutka moralo puknuti, a kad se to dogodilo banke i fondovi koji su svojim potezima izazvali urušavanje svjetske ekonomije ostali su nedirnuti iz razloga što su se potrudili da deregulacijom propisa budu ‘veći od sustava’ jer su ‘preveliki da bi smjeli propasti’.

Na identičan način i iz identičnih razloga 12 nogometnih klubova, koji su do trenutka objave ideje Super lige kombinirano natukli više od osam milijardi eura deficita, zamislilo je svoje udruživanje. Željeli su eliminiranjem UEFA-e potpuno deregulirati nogometni sustav, postaviti se većim i važnijim od samog nogometa i dovesti čitavu nogometnu industriju u situaciju da, što god se događalo u budućnosti, najprije njih moraju opsluživati i njihove potrebe servisirati. Jer su oni ‘preveliki da bi smjeli propasti’.

Nema ništa loše ili sporno u činjenici da postoje sposobni(ji) i nesposobni(ji), siromašni(ji) i bogati(ji), veći i manji — zakoni tržišta su nesporni. Zarada je legimtimna, a biznis i nogomet je nemoguće razdvojiti. Ali otvoreno nogometno tržište bez jasnog, pravednog i strogog regulatora neminovno klizi u kaos i anarhiju u kojoj je jedini zakon — zakon jačega/bogatijega.

Ovakvu plebiscitarnu podršku i priliku da spase nogomet od anarhije koju su joj Dvanaest žigosanih namijenili želeći ubiti cijelu kravu zbog svog nerazumno skupog bifteka, FIFA i UEFA više nikad neće dobiti. Aleksandar Čeferin i njegova administracija u kojoj je i Zvonimir Boban dobili su legitimitet, argumente i vjerodajnice od tisuća europskih klubova i stotina milijuna navijača da odlučno i jasno odgovore na ovaj pokušaj ucjenjivačkog zavrtanja ruku i zabijanja noža u leđa.

Ništa se dugoročno neće riješiti ako se samo bude tražio način kako sve što se događalo ovog tjedna pomesti pod tepih i kako nezadovoljnim bogatašima dati više novca. Jer tog novca nikad za njih neće biti dosta, uvijek će tražiti više. Uvijek će im biti malo i uvijek će htjeti pomicati ili brisati granice.

Toga UEFA mora biti svjesna i umjesto traženja načina kako bogatima davati još više, morat će pronaći mehanizme kojima će taj njihov ego i rastrošnost staviti pod koliko-toliko razumnu kontrolu. Do ovog tjedna bismo rekli da je takvo nešto nemoguće, ali sve što smo zadnjih dana vidjeli budi nadu da ipak nije.

Je li to ograničavanje broja igrača pod ugovorom, je li to neka verzija salary capa, je li to stroga i čvrsta politika netoleriranja kršenja Financijskog fair-playa, je li to drugačija reorganizacija europskih natjecanja — ideje postoje, ali su im se baš najbogatiji uvijek oštro opirali. Sad je pravi, a možda i posljednji trenutak da se regulacija dodatno usmjeri na suzbijanje monopola. Ne samo zato da bi se kaznilo bogate i bahate odmetnike, nego da bi se spasila nogometna budućnost.

Ista stvar kao s košarkom dogodila bi se i s nogometom kad bi prošla ideja bilo kakve zatvorene Super lige koja bi bila iznad rezultata iz nacionalnih liga. Za razliku od FIBA-e, UEFA je u nogometu ipak uspjela izgraditi sustave u kojem se cijeni i nagrađuje uspjeh. I u kojem se različitim mehanizmima ipak donekle štite i proizvođači i manji klubovi. Za razliku od košarke, svaki nogometni klub koji proizvede igrača ima nekakvu institucionalnu zaštitu i sigurnost. A o njegovoj sposobnosti ovisi hoće li je znati materijalizirati.

Naravno da stanje nije idealno, naravno da će uvijek postojati bogati i siromašni i da će velika riba jesti malu. Takav je život, ne samo nogomet. Ali u europskom klupskom nogometu barem još uvijek postoji ta romantična nada i vjera da David ponekad zaista može srušiti Golijata.

I koliko god se ovi najbogatiji i najmoćniji Golijati raskrilili, uvijek u podsvijesti živi nada da bi baš moj klub mogao biti neki Leicester, Atalanta, Ajax, Sevilla. Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat. Ta nada, koliko god sićušna ili nerealna bila, zapravo je sve što tražimo. Sve što nam treba.

Nismo svi kompleksaši kojima su potrebni milijuni ili trofeji osvojeni ‘u naše ime’ da bismo se u svojim životima osjećali većima i uspješnijima. Naravno da svi želimo pobjede, ali ne navijamo, niti živimo svi za klubove koji su bogati i moćni. Mnogima je od najvećeg trofeja veća večer s društvom uz pivo i utakmicu. Hladna stadionska sjedalica uz sina ili oca. Tisuće kilometara u nakrcanom kombiju zbog nekog glupog gostovanja na stadionu s jednom tribinom i smrdljivim zahodom. Stvari koje pérezi i glazeri nikad nisu imali.

Nada, a ne novac, ono je što nogomet čini posebnim. Većim od samog sporta i (ostatka) života. Upravo zbog te nade se cijela nogometna Europa ovog tjedna i digla na noge i zveknula šamarčinu posramljenoj tobožnjoj eliti koja ne razumije iskonski smisao nogometa. Bez obzira na to koliko potrajalo crvenilo na njihovim obrazima, priznajte da ga je bilo lijepo vidjeti.

I možda jesam preidealističan ili prenaivan, ali ne želim se pomiriti s tim da je riječ samo o odgađanju neminovnog i da je neka buduća nogometna Super liga neizbježna. Riječ je o nogometu, a za nogomet su se, na sreću ili na žalost, mnogi spremni boriti strastvenije i luđe nego za mnoge druge stvari u životu. Nije li ovaj tjedan to najbolje pokazao?

“Nije glad u svijetu zato što ne možemo nahraniti siromašne, nego zato što ne možemo nahraniti bogate.”

Njihova pohlepa i arogancija otvorile su mnoge oči. Šteta bi ih bilo tek tako opet zatvoriti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.