Često puta čujete rečenicu “vi ne znate što imate” i na nju odmahnete rukom. Ali prošla mi je kroz glavu nekoliko puta ovog tjedna kad sam shvatio koliko je malo medijske i javne pažnje izazvala činjenica da su se u naše krajeve na tjedan dana doselile najveće svjetske zvijezde sporta koji je, barem u Hrvatskoj, poprilično popularan.
Covid je preselio završni turnir osam najboljih futsalskih klubova Europe iz Minska u Zagreb, da bi ga potom dalje gurnuo prema jugu i poklonio Zadru. I regiji u kojoj i jest najpopularniji. Dalmacija i ‘mali balun’ vole se javno i odavno. Zato je baš šteta što tribine Krešine dvorane moraju biti prazne i što ljubitelji (malog) nogometa ne mogu iz neposredne blizine uživati u čarolijama najvećih majstora koje ovaj sport trenutno ima.
Ovo je bez ikakve dvojbe najspektakuarnije klupsko sportsko natjecanje kojem je Hrvatska ove godine domaćin. Sama imena klubova poput Barcelone, Benfice, Sportinga, Inter Movistara, Kairata i nekoliko desetaka čarobnjaka nogometne lopte govore da će se ovakva gomila vrhunskih zvijezda teško više ikad okupiti u našoj zemlji. Kvalitativno gledajući, ovo je društvo, zbog silnih brazilskih velemajstora, jače i uglednije i od Futsal Eura kojem je Hrvatska bila domaćin 2012.
Prštalo je na sve strane već u četvrtfinalu, a spektakularan okršaj Kairata i Benfice vjerojatno se može proglasiti najboljom futsalskom utakmicom na svijetu ove godine. Za naslov prvaka Europe nastavit će ratovati četiri ne samo uistinu najbolje momčadi, nego i četiri najveća kluba koja su obilježila europski futsal i uzela sve osim jedne titule prvaka Europe u minulom desetljeću. Kairat protiv Barcelone, Inter protiv Sportinga. Poker asova europskog i svjetskog futsala.
Ništa jače i bolje nećete vidjeti ako volite ‘mali balun’ od ovoga što će se danas i u ponedjeljak odigrati u Zadru. Sudar četiriju futsalskih galaksija
Najdalji i nekako najmističniji među njima je kazahstanski Kairat. Koji, zanimljivo, nema nikakvu službenu poveznicu s istoimenim, najvećim i pola stoljeća starijim nogometnim klubom iz istog grada. Futsalski Kairat osnovan je 1995. pod imenom Kajnur (Кайнур), a 2001. preimenovan je u čast osnivača i glavnog financijera Kairata Orazbekova. Riječ ‘kairat’ na kazaškom jeziku označava ‘snagu’, a bogati biznismen zaista je bio snaga koja je potpuno preoblikovala kazahstanski, ali i europski futsal.
Prekretnica se dogodila 2000. i to na nekoliko razina. Orazbekov je kao gost pozvan na kongres europskog futsala u Covercianu, gdje su udareni temelji reforme i reorganizacije tog sporta. Tamo se po prvi put susreo s ‘pravim’ futsalom, oduševio se uvjetima u talijanskom kampu i dobio inspiraciju da svoj klub podigne na najvišu europsku razinu. Jer upravo u to vrijeme kazahstanski nogomet je selio iz Azije u Europu.
Kazahstan se te godine po prvi put kao predstavnik Azije plasirao na Svjestkom prvenstvu u Gvatemali, gdje je u skupini dobio 12 komada od Brazila, šest od Portugala. Dok je brojao primljene golove, Orazbekov je ostao začaran futsalom kojeg su igrali Brazilci i Portugalci. I bilo mu je jasno gdje treba ići i što treba učiniti.
U Brazil je otišao po — sve. Po igrače, trenere, pomoćnike, skaute. Po znanje. Financije su bile neograničene, a cilj jasan. Stvoriti prvi kazahstanski klub koji će se nositi s europskom (malo)nogometnom elitom.
I uspio ga je ne samo stvoriti, nego i održati u eliti već gotovo puna dva desetljeća. Od 2004. su prvaci Kazahstana, a u Ligi prvaka debitirali su u sezoni 2004./05. i to protiv Splita. Bili su potpuna nepoznanica čitavoj futsalskoj Europi, pa je 5:0 protiv prvaka Hrvatske zvučalo gotovo kao senzacija.
No, bio je to tek početak strelovitog uspona koji ih je već iduće sezone doveo do povijesnog polufinala i krcate gradske dvorane protiv mrskog moskovskog Dinama. Koji im je tada i još neko vrijeme bio neuhvatljiv, ali ne zadugo. Kazahstansko-brazilska koprodukcija, koja se uskoro prelila i na tamošnju reprezentaciju, postala je redovni sudionik završnih turnira Lige prvaka, a 2013. i 2015. popela se na sam vrh futsalske Europe.
A ako Kairatu netko leži, onda je to baš njegov današnji polufinalni suparnik Barcelona. Sva tri dosadašnja sudara na Final Fouru pripala su Kairatu: 2013. u polufinalu, 2015. u finalu, 2019. u polufinalu. Ali ima i jedna ‘caka’. Sva ta tri puta je ključni čovjek trijumfa bio njegov legendarni brazilski vratar Higuita. Ovog puta neće biti, jer je u četvrtfinalu protiv Benfice zbog dvije gluposti zaradio crveni karton, pa će polufinale prosjediti na tribinama. Bit će to ogroman hendikep za Kairat.
Barcelonina futsal sekcija postoji još od 1976., ali ekspanziju futsala na početku 21. stoljeća dočekala je kao drugoligaš. Povratkom u prvu ligu 2006. predsjednik Joan Laporta preusmjerio je ozbiljan kapital iz nogometne ‘tvornice novca’ prema futsalu, naredivši im da se riješe prosječnosti.
Samo pet godina trebalo je Barceloni da preskoči dominantni Inter Movistar i osvoji prvu titulu prvaka Španjolske, a godinu kasnije i Europe. Barcelona je u minulom desetljeću svoju futsalsku sekciju učinila popularnom i uspješnom, osvojivši četiri naslova španjolskog prvaka i tri europske titule, uključujući i prošlogodišnju.
I Barcelona je, kao i ostatak najvećih klubova, duboko grabila po brazilskom tržištu, ali je bildala i brendirala i vlastitu školu futsala. Poznato je da su ondje s ekspanzijom svoje futsalske sekcije često znali svoje ‘velike’ nogometaše poslati na futsalske treninge kako bi s malonogometnim velemajstorima dotjerivali svoju vještinu i brzinu razmišljanja i reakcije.
Barcelona je u Zadar došla kao branitelj naslova europskog prvaka koji je osvojila kao domaćin prošlogodišnjeg turnira, pomaknutog s travnja na listopad. Kairat će u polufinalu dočekati s nizom od 12 europskih utakmica bez poraza, a zadnji je doživjela upravo od Kairata, u polufinalu Final Foura 2019.
A jednako zanimljivu međusobnu priču ima i drugo polufinale. Inter Movistar, klub iz Torrejon de Ardoza, gradića na istočnom prilazu Madridu, zapravo je jedan od ključnih razloga zašto je i Barcelona (re)aktivirala svoju futsalsku sekciju. Madridski klub koji igra u dvorani Jorgea Garbajose najtrofejniji je futsalski klub ne samo u Španjolskoj (14 titula prvaka), nego i u Ligi prvaka (pet titula), a sedam godina u njegovu dresu proveo je najbolji malonogometaš svijeta Ricardinho.
U polufinalu ga čeka lisabonski Sporting, vodeća portugalska futsalska sila i klub na čijoj dvorani ponosno stoji natpis “Dobrodošli u hram futsala”. Ali uz 15 osvojenih naslova prvaka Portugala morali su proći dobro ‘batinanje’ u Ligi prvaka. Tri izgubljena finala i još tri polufinala, da bi konačno 2019. stavili ruke na taj toliko željeni i čekani trofej najbolje momčadi u Europi.
A ako postoji klub zbog kojeg su u Sportingu prolili najviše suza, onda je to upravo Inter Movistar, koji ih je pobijedio u dva uzastopna finala 2017. i 2018. i to na krilima ‘Benficina’ Ricardinha. No, 2019. je bila treća-sreća. Sporting je u polufinalu konačno pobijedio španjolski superklub, pa ga u finalu više nije mogao zaustaviti ni domaći Kairat pred 12.000 svojih navijača.
Ništa jače i bolje nećete vidjeti ako volite ‘mali balun’ od ovoga što će se danas i u ponedjeljak odigrati u Zadru. Sudar četiriju futsalskih galaksija u kojima ne postoji niti onaj minimalni favorit. Niti za zrno riže. Sve je izjednačeno. Douglas Júnior, Gadeia, Rangel, Fernandinho na jednoj strani, Ferrão, Esquedrinha, Dyego, Aicardo na drugoj, Pola, Pito, Borja Diaz, Dani Saldise na trećoj, Alex Merlim, João Matos, Cavinato i Taynan na četvrtoj. Ma kakvi favoriti. Čisti spektakl.
Dobovec je jedini od osam četvrtfinalista u Zadar stigao bez ijednog Brazilca. Njegovi ‘Brazilci’ su Hrvati — trener Kujtim Morina i reprezentativci Tihomir Novak, Vedran Matošević i Luka Perić, uz slovenski ostatak svlačionice. Držali su se s Barcelonom koliko su mogli, ali objektivno je na toj razini razlika ipak prevelika.
U Zadru su se povlačile paralele između Dobovca i Olmissuma, koji je zastao korak do Final Eighta. I nekako je opći dojam da nema neke velike razlike u kvaliteti između hrvatskog i slovenskog prvaka, posebno s Francom Jelovčićem u omiškom dresu.
Olmissum je jako dobro posložen, pršti od energije i ‘gladi’, ali za sljedeći korak na europskoj razini trebat će mu još ponešto igračkog iskustva baš s ove razine. Onaj okršaj s ruskim KPRF-om, s kojim su trčali i igrali ravnopravno praktično svih 40 minuta, Omišanima može biti samo poticaj za novi korak naprijed. Naravno, do Europe tek trebaju doći, što neće biti nimalo lako u izazovnoj završnici hrvatskog prvenstva. U kojoj jesu favoriti, ali nitko im ništa neće pokloniti.
U svakom slučaju, Zadar će se ovim spektakularnim tjednom zauvijek ubilježiti u povijest europskog futsala. A treba se nadati da će UEFA ovu zahtjevnu i vrhunsku organizaciju u budućnosti znati nagraditi i nekim natjecanjem pred punim tribinama.
Hrvatski futsal je to zaslužio.
