Ta titula prvaka, druga u Cityjevoj povijesti i prva nakon 30 godina, bila je posebno slatka. Jer je došla u godini u kojoj su gradski rivali iz Manchester Uniteda pod vodstvom Matta Busbyja po prvi put osvojili europsku krunu. Ali englesku nisu. City je iznenađujuće završio prvenstvenu utrku dva boda ispred Uniteda i nabijao im na nos kako je njima pripala *važnija od dviju titula te sezone.

Dvije godine kasnije i City je osvojio svoj prvi, do danas i jedini europski trofej Kup pobjednika kupova, pobijedivši poljski Górnik u finalu u Beču. I baš u srcu najuspješnijeg perioda u dotadašnjoj Cityjevoj povijesti ukazao se i Chelsea. I WD-om pošpricao zahrđalu bravu svoje trofejne sobe. Odmah nakon Cityjeva osvajanja FA Cupa, po prvi put u povijesti ugledni trofej podignuo je i Chelsea. A zatim otišao i korak dalje.

Za razliku od Abramovičeva instantnog uspjeha u Chelseaju, Cityjeva ekspanzija nije tekla tako glatko. Barem ne što se trofeja tiče

Kako je City osvojio Kup pobjednika kupova, u sljedećoj sezoni 1970./71. oba su kluba ušla u to natjecanje. Štoviše, nakon polugodišnjeg paralelnog slaloma ždrijeb ih je konačno spojio u polufinalu. Chelsea je bio bolji, s dvije pobjede 1:0 plasirao se u finale, gdje je preko Real Madrida i on stigao do svog prvog europskog trofeja. U dvije godine i dva različita natjecanja City je osvajao pobjednički trofej, pa ga potom proslijedio Chelseaju.

No, kao što su se tih godina pratili u osvajanju, tako su se uskoro pratili i u raspadanju. Oba menadžera koja su stvorila trofejne generacije tih klubova, Joe Mercer i Dave Sexton, uskoro su na svojim leđima osjetili financijske i upravljačke probleme koji su na koncu oba kluba sunovratili u niži rang. City se još neko vrijeme držao, osvojio još jedan Liga kup 1975./76., što je bio i njegov posljednji trofej prije ‘nove ere’.

Chelsea je, međutim, već 1975. potonuo u drugu ligu, jednom se nakratko vratio, ali je uskoro opet ispao. Ondje mu se 1984. priključio i City, pa su oba kluba 1980-e provela u liftu između prvoligaškog i drugoligaškog društva.

I baš u tom periodu dogodio se njihov valjda najgroteskniji dvoboj, i to dvoboj za — trofej. Slijedom zabrane nastupanja engleskih klubova u europskim kupovima nakon tragedije na Heyselu, FA je u sezoni 1985./86. osmislio Full Members’ Cup. Novo natjecanje koje je trebalo popuniti europsku prazninu.

Pozvani su svi klubovi iz dva najjača razreda engleskog nogometa, ali od njih 44 nije se odazvala niti polovica. Iz prvoligaškog društva tek njih šest, među kojima i City i Chelsea, koji su na koncu došli i do finala gdje je Chelsea na Wembleyu slavio s 5:4. Trofej je trofej, tko te pita.

Iz današnje perspektive i današnjeg dana u kojem Chelsea i City igraju za krunu najbolje momčadi Europe, taj ‘trofej’ koji je engleskim klubovima trebao kompenzirati Europu iz koje su protjerani djeluje poprilično sarkastično. I jako dobro oslikava svu razliku svjetova u kojima je živio plavi dio Londona i Manchestera prije tri desetljeća i danas.

I opet, baš kao što je u 1970-ima pad tih klubova u rezultatski ambis počeo promjenama vlasnika, tako je i njihov uspon do novopronađene engleske i europske relevantnosti počeo novim promjenama vlasnika na startu 21. stoljeća.

Biznismen Peter Swales preuzeo je mjesto Cityjeva čelnika 1973. i gomilom kontroverznih poteza inicirao njegov pad među drugoligaše. Chelsea je bio u još gorim problemima kad ga je poduzetnik Ken Bates 1982. za ravno jednu funtu kupio od obitelji Mears, čiji su preci Gus i Joseph osnovali klub. Opterećen brojnim dugovima i dubiozama za koje su trebala desetljeća dok se počiste.

Chelsea je opet živnuo krajem 1990-ih zahvaljujući dobrim potezima direktora Matthewa Hardinga, koji je taman u jeku klupske revitalizacije poginuo u padu helikoptera vraćajući se s utakmice u Boltonu. Ali klub je već bio na dobrom putu, počele su stizati zvijezde poput Ruuda Gullita ili Gianfranca Zole — doduše, u nešto poznijim godinama karijere — ali počeli su stizati i trofeji. Točnije — kupovi. FA Cup 1996./97., Liga kup 1997./98. i još jedan Kup pobjednika kupova 1997/98.

S druge strane, Cityjevi navijači su period najveće Unitedove dominacije pratili su iz dubokog blata, suznih očiju gledajući kako moćni stroj Alexa Fergusona osvaja i grad i zemlju i kontinent. Ironijom sudbine, nakon što su prvu Unitedovu europsku krunu ‘pokvarili’ osvojivši prvenstvo, i njihovu drugu europsku titulu 1998./99. ‘mečirali’ su svojom. Ovog puta titulom prvaka treće lige, u kojoj su se po prvi i jedini put u povijesti zatekli baš te godine u kojoj je United iznova pokorio Europu. Pogled iz nebesko-plavog dijela Manchestera tih je godina bio i težak i depresivan. Ali vjerna navijačka baza nije se osipala.

Taj period u kojem su Manchester United i Arsenal vodili epske bitke za prevlast, a Ferguson i Arsène Wenger stvorili dvije najpopularnije klupske generacije novije engleske nogometne povijesti u koje su se zaljubljivali fanovi diljem svijeta, Cityjevi i Chelseajevi navijači mogli su samo iz prikrajka promatrati i sanjati kako će se u budućnosti možda nešto ipak promijeniti.

I promijenilo se. O, kako se promijenilo. I to neočekivano brzo.

U ljeto 2003. ruski milijarder Roman Abramovič kupio je Chelsea za nešto više od jedne funte, koliko ga je samo 20 godina ranije platio Bates. Oko 140 milijuna potrošio je na većinski paket dionica, a potom injektirao Antonov pun novca u klupsku operativu pokrenuvši prvu ozbiljnu ‘deregulaciju tržišta’ u europskom nogometu.

Već poprilično dobro posloženoj svlačionici priključio je gladnog i motiviranog Joséa Mourinha, pa je prva titula prvaka nakon pola stoljeća čekanja stigla već dogodine. Trofeji su potom zapljusnuli Stamford Bridge, Chelsea je u idućih 10 godina osvojio sve što se moglo i postao prvi engleski klub koji je zaokružio sva tri europska klupska trofeja. Kruna je stigla u sezoni 2011./12., kad je usred Münchena na penale pobijedio favorizirani Bayern i osvojio svoj prvi, zasad i jedini naslov europskog prvaka.

Usred Chelseajeve žetve svog Abramoviča dobio je i City. Samo još bogatijeg, rastrošnijeg i ambicioznijeg. Iako je Abu Dhabi Grupa na čijem je čelu šeik Mansour bin Zayed bin Sultan bin Zayed bin Khalifa Al Nahyan otkupila većinsko vlasništvo kluba od kontroverznog tajlandskog biznismena/političara Thaksina Shinawatre u ljeto 2008., temelj Cityjeve transformacije zapravo je udaren šest godina ranije. Grad Manchester 2002. je bio domaćin najmasovnijih Igara Commonwealtha, zbog čega je izgrađen novi, moderni gradski stadion. City je pristao preseliti se na njega sa svog starog Maine Roada, što je značajno ubrzalo klupske želje za svekolikom transformacijom.

Za razliku od Abramovičeva instantnog uspjeha u Chelseaju, Cityjeva ekspanzija nije tekla tako glatko. Barem ne što se trofeja tiče. Usprkos gomilama novca koje su se krcale u njihove trezore i pretvorile City u najvećeg potrošača u svijetu nogometa, trebale su četiri godine da napokon u sezoni 2011./12. preteknu United na gol-razliku i konačno nakon Mercerove 1968. opet vrate titulu u nebesko-plavi dio Manchestera.

Novi trofeji su slijedili, City je još četiri puta u idućih devet godina slavio naslov prvaka, ali europska kruna i dalje je bila hrid u magli do koje nikako nije uspijevao doploviti usprkos najmodernijem i najskupljem brodu koji je sagradio.

Makar se danima može raspredati o tome kako su City i Chelsea *kupili svoje mjesto u europskoj nogometnoj eliti kojoj do 21. stoljeća nisu pripadali i bez obzira što će im crveni dio grada to uvijek nabijati na nos, plavi dio će samo odmahnuti rukom. Dosta su se napatili. Ovo je njihovo vrijeme. Kao što su se milijuni klinaca nekoć zaljubljivali u Fergusonov United ili Wengerov Arsenal, tako se milijuni klinaca danas zaljubljuju u Guardiolin City i Tuchelov Chelsea. I nije ih briga što je bilo prije.

Nabujale rijeke novca ionako su već *poplavile i londonske i mančesterske nogometne dokove. A i europski tron od večeras će biti u plavoj nijansi.