Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Posljednji Mohikanac

Blaženko Lacković i rukomet koji je bilo lako voljeti

Zadnji je otišao. Logično, bio je i najmlađi. A opet, kao da se baš na njega čekalo. Kao da je čitav taj novi uzlet hrvatske rukometne reprezentacije krenuo upravo s njegovim uzletom. Njegovim odrazom. Njegovim nebeskim skokom koji je trajao puna dva desetljeća.

Navikli smo da je ono što je Blaženko Lacković radio normalno, pa smo mnoge nakon njega mjerili njegovim mjerama. Što nije pošteno ni prema njemu, ni prema njima. Jer ono što je radio i kako je rukomet igrao Blaženko Lacković bilo je sve osim normalno. Bilo je jedinstveno. I teško ponovljivo.

Još kao tinejdžer postao je najbolji igrač Varteksa i svojim atraktivnim stilom bombardiranja suparničkog gola skrenuo pažnju rukometnog svijeta. Naravno da ga je Zagreb odmah ‘blagoslovio’, ali njemu se iz Varaždina nije žurilo. Igrao je, napredovao, a rodni Novi Marof bio je vrlo blizu. Ali bilo je jasno da će brzo odlepršati jer je brzo prerastao okolinu.

Negdje na sredini sezone 2000./01. ipak je iz bivšeg preselio u sadašnji glavni grad Hrvatske. I počeo svoj buran ‘dogovoreni brak’ s jedinim hrvatskim rukometnim klubom kojemu je dopušteno osvajati trofeje.

Nije se bilo teško zaljubiti u njegov rukomet. Izgledao je neustrašiv, nezaustavljiv, okomit i drzak

Nakon samo par mjeseci shvatio je da tu ne želi biti. RK Zagrebu je zbog financijskih problema zabranjen nastup u Ligi prvaka, u klubu su trajale svađe i sukobi, a nekoliko igrača već je otišlo zbog neisplaćenih plaća. Ni njemu ugovor nije bio ispoštovan i odlučio je produžiti u Metković, koji je slagao momčad za titulu.

Tužio je Zagreb Arbitražnom sudu HRS-a tražeći ispisnicu i trenirao u Metkoviću čekajući papire za registraciju. HRS je mjesecima otezao i davao za pravo Zagrebu, pa Lacković ispisnicu nikad nije dočekao. Štoviše, zbog (nikad dokazanog) nastupa u jednoj zatvorenoj prijateljskoj utakmici Metkoviću je otet osvojeni naslov prvaka, a njemu je zalijepljena osmomjesečna suspenzija.

Tako je i prije nego što je ozbiljno zagazio u profesionalne vode shvatio što ga u hrvatskom rukometu čeka ako se bude ‘kofrčio’. Jednu sezonu već je izgubio želeći otići iz RK Zagreba, drugu jednostavno nije htio. Nije smio. Stoga se vratio, a suspenzija je istog trena nestala u maglovitoj zagrebačkoj jeseni. U Zagrebu se zadržao dvije sezone prije nego što se opet drznuo ‘kofrčiti’. I iznova živcirati gospodare života i smrti hrvatskog rukometa.

No tada to više nije bio tek nadareni klinac iz Novog Marofa s federima u nogama i topom u ruci. Dotad je već postao jedan od najuzbudljivijih rukometaša na svijetu.

Na SP u Portugal 2003. otišao je tek kao treća opcija. Iskusni Zvonimir Bilić je otpao zbog ozljede, pa je prva šuterska desna ruka bio Davor Dominiković. Nakon šokantnog startnog poraza od Argentine, početkom drugog poluvremena druge utakmice protiv Saudijske Arabije Hrvatska je gubila 9:12. A onda je odjednom ‘propucao’ najmlađi.

Zabio je šest golova u drugom poluvremenu, zajedno s Perom Metličićem okrenuo utakmicu i, kako se to prikladno kaže, sve ostalo je povijest. Hrvatska je nakon toga, s Lackovićem u prvom pucačkom ešalonu, nanizala Rusiju, Francusku, Mađarsku, Egipat i Dansku, Španjolsku u polufinalu i ušla u finale s Njemačkom. Tamo je u posljednje tri minute upravo Lacković s dvije bombe riješio utakmicu, a Hrvatska osvojila neočekivanu, gotovo senzacionalnu svjetsku krunu.

Hrvatska je s nestrpljenjem očekivala naredno ljeto i Olimpijske igre u Ateni. Uvjerena da može ići po zlato. I uvjerena da Lackovićeve bombe više nitko ne može zaustaviti. Barem nitko sa strane. Ali da će ih pokušati zaustaviti jedini hrvatski klub kojemu je dozvoljeno osvajati trofeje nitko nije očekivao.

Naime, na kraju druge zagrebačke sezone, a uoči Olimpijskih igara u Ateni 2004., Lacković je dogovorio transfer u njemački Flensburg. No, RK Zagreb se ni s tim transferom nije složio i sredio mu je novu jednogodišnju suspenziju. Koja ga je trebala koštati nastupa na OI ako se ne predomisli i još jednom pognute glave vrati u Zagreb.

Srećom, Flensburg je za razliku od Metkovića stvari mogao prijaviti Arbitražnom sudu EHF-a umjesto onom HRS-a, pa je mjesec dana prije OI Gopčeva suspenzija suspendirana, a Lac se konačno oslobodio Zagrebovih okova koji su ga koštali jedne izgubljene sezone i dvije suspenzije. Ironijom sudbine, EHF je spasio hrvatsku reprezentaciju od hrvatskog kluba.

I otišao je s Hrvatskom letjeti nad Olimpom. U vjerojatno najdojmljivijem izdanju u povijesti hrvatske reprezentacije, koja je očarala svijet lepršavim, letećim i ubojitim rukometom ubilježivši osam pobjeda u osam utakmica i suvereno osvojila olimpijsko zlato u prijestolnici olimpizma.

Lac je letio, skakao, bombardirao, oduševljavao tijekom čitavog turnira. U finale je ušao ozlijeđen, ali ni ondje se nije povlačio. Nije kočio. Bacao se na glavu kao i uvijek. Opet je zabio jedan od ključnih golova, bombu za 25:22 minutu prije kraja koja je zapečatila hrvatski olimpijski trijumf. Bile su mu tek 24 godine, a imao je svjetsko i olimpijsko zlato oko vrata i ugovor s jednim od najboljih europskih klubova u džepu. Svijet je bio njegov.

U Flensburgu je krenuo sjajno, bio je prvi bombarder sjajne momčadi koja je, međutim, imala jednu nesreću. Bilo je to vrijeme nedodirljivog Kiela Noke Serdarušića. Jednostavno — Flensburg je bio Utah Jazz, Kiel Chicago Bulls. Gledali su im u leđa u prvenstvu tijekom sve četiri Lacove sezone, a posebno bolan bio je poraz od njih i u finalu Lige prvaka 2006./07. u kojem je Lacković u dvije utakmice zabio sedam golova.

Ali on je i dalje letio i zabijao. I dobivao batine koje vas zabole čak i ako ih samo gledate na televiziji. Znate ono kad u punom trku i skoku naletite na snažnu silu suprotnog smjera? Ili kad zamahnete pucati, a u biceps vam dolete obje suparnikove ruke? Njega je to čekalo u gotovo svakom napadu. Rukomet je takav. Nije za mlitavce i plačljivce.

Jurio je okomito glavom trpeći svašta. Potrgana koljena i ramena, lomljene šake i prste, rupture trbušnih i inih mišića, ahilove tetive. Bez kočenja. Bez štednje.

Reprezentacija je uvijek od njega dobivala sve. Bez obzira u kakvom je stanju bio. ‘Svojim’ Nijemcima je na SP u Tunisu 2005. ukrcao 11 komada, ali bilo je to vrijeme kad se i u reprezentativnom dresu ponekad znao osjećati kao John Stockton i Karl Malone. Samo što su Bullsi bili Francuzi. I počeli su nam marljivo uzimati svjetska, europska i olimpijska finala.

Nakon Pekinga je odabrao novi klupski početak. Iz Flensburga je preselio u HSV i napokon 2010./11. pomogao barem na jednu sezonu srušiti tog vječnog prvaka Kiela. Krunu klupske karijere dočekao je dvije godine kasnije kad je u četvrtfinalu Lige prvaka najprije srušio ‘svoj’ Flensburg, pa u polufinalu Kiel, da bi u finalu pala i Barcelona za prvi i jedini naslov prvaka Europe. Utoliko ljepši jer ga je proslavio zajedno s Domagojem Duvnjakom i Igorom Vorijem. Kad već nije s reprezentacijom.

A s njom je u međuvremenu odradio novu žetvu medalja, nova europska, svjetska i olimpijska srebra i bronce. Proživio je turneju Hrvatskom tijekom SP 2009. kad su ih pune nove arene gurale prema finalu i kad je proglašen najboljim lijevim vanjskim na svijetu. A u posljednjoj utakmici u Londonu 2012. ukrcao je sedam komada za osvajanje olimpijske bronce. Kao da je znao da će to biti zadnji put.

U listopadu 2012. slomio je prst, ali koliko god se želio što prije vratiti zbog reprezentacije, obnovio je ozljedu na samom startu SP u Španjolskoj 2013. i propustio ostatak natjecanja. Godinu dana kasnije došao je na pripreme za EP u Danskoj, ali ga je izbornik Slavko Goluža poslao kući uz objašnjenje kako je ozlijeđen. Lacković je ljutito odjurio natrag na treninge u Hamburg demantiravši ozljedu.

Bilo je jasno da je odbačen kao stara krpa, na isti način na koji su nogu u guzicu dobili i svi drugi rukometni velikani. Jer je na njihovo mjesto trebao doći netko koga je valjalo izložiti, makar i na klupi. I Lacković je imao još dosta toga za reći i dati, možda ne više kao prva i glavna napadačka ‘haubica’, ali svakako kao iskusan i kvalitetan dodatak za posebne trenutke i situacije. One u kojima su nas Francuzi uvijek znali dočekati.

No Hrvatskoj više nije trebao, iako je još godinama s klubovima igrao Ligu prvaka. Skoknuo je sezonu i pol do Vardara, pa u 36. godini dočekao i poziv iz Kiela, da bi posljednje tri sezone prihvatio poziv iz svog HSV-a, koji je u međuvremenu zbog financijskih problema izbačen u niželigaško društvo. Uhvatio se igranja obrane i počeo izučavati trenerski zanat. Kojemu će se od ovog ljeta potpuno posvetiti.

Nije se bilo teško zaljubiti u njegov rukomet. Izgledao je neustrašiv, nezaustavljiv, okomit i drzak. Dizao se s osam, 10, 12 metara i parao mreže, radio strašne promjene smjera, probijao kroz bizone koji su ga čupali i udarali i skakao preko medvjeda uvijek spreman dati onaj bonus koji je ključna komponenta svake velike rukometne momčadi. Uvijek je mogao individualnom klasom riješiti bezizlazan i bezidejan napad.

Devet reprezentativnih medalja s velikih natjecanja, deset ako ćemo dodati i MI 2001. 18 klupskih trofeja, titule prvaka tri različite zemlje, titula prvaka Europe. Čitavo desetljeće nosio se s najjačim obranama u najjačoj ligi na svijetu, gotovo čitavu karijeru igrao Ligu prvaka. I zabio stotine i stotine sjajnih golova.

Blaženko Lacković od rukometa se oprostio kao jedan od najvećih. Kao posljednji Mohikanac jedne od najvećih generacija u povijesti rukometa. I načekat ćemo se dok opet netko bude igrao rukomet onako kako ga je on igrao. Onako kako su ga *oni igrali.