U zadnjih 40 godina sedam je klubova osvajalo naslov nogometnog prvaka Njemačke. Od tih sedam klubova, tri su već neko vrijeme niželigaši (Hamburger SV, Stuttgart i Kaiserslautern), četvrti se već dvaput spašavao ispadanja u relegacijskom doigravanju (Wolfsburg), a peti je na putu da sljedeće sezone postane drugoligaš (Werder). Jedina dva prvaka koja nisu u tom periodu nakon osvojenih titula upadala u egzistencijalne probleme su jedine dvije aktualne njemačke ‘supergalaksije’ — Bayern München i Borussia Dortmund.
Werder Bremen je sudjelovao u ustanovljenju Bundeslige 1963./64. i od tada je bio jedan od najuspješnijih njenih klubova. Četverostruki prvak, sedmerostruki doprvak, igrao je 10 finala kupa i osvojio šest pokala, osvojio Kup pobjednika kupova, igrao finale Kupa UEFA. Samo jednu sezonu proveo je među drugoligašima, 1980./81., i ekspresno se vratio.
Legendarni trener Otto Rehhagel preuzeo je momčad u toj drugoligaškoj sezoni i u svojih 14 godina na klupi je podigao u prvi ešalon njemačkog klupskog nogometa. Sličan put uspjeha imao je Werder i kad je svojih 14 godina na klupi između 1999. i 2013. odradio Thomas Schaaf.
Nakon Schaafova odlaska usidrio su se u sredini ljestvice tražeći novo dugoročno rješenje koje će ga opet učiniti relevantnim. U listopadu 2017. odlučili su da to bude Florian Kohlfeldt, tada 35-godišnji trener druge momčadi. Odmah u prvoj sezoni dignuo je momčad iz opasne zone do 11. mjesta, a u drugoj još i više, dovevši zeleno-bijele nadomak europske vize. Kohlfeldt je zaradio gomile pohvala i uvjerio šefove kako može biti novi Rehagel/Schaaf.
Ako se izuzme Bayern, više titula prvaka Njemačke danas ima u drugoj i trećoj ligi (34), nego u prvoj (32)
No, u ovoj je sezoni je nestalo čarolije. Umjesto daljnjeg napretka prema vrhu, Werder se survao do samog dna prvenstvene ljestvice uz vrlo izvjesnu opasnost od ispadanja. Četiri kola prije kraja zaostaje tri boda za mjestom koje vodi u relegacijsko doigravanje, šest od spasonosne zone.
I začudo, barem iz naše perspektive u kojoj su alibi-potezi i šok-terapija jedini lijekovi u ovakvim situacijama, šefovi i dalje vjeruju u svog mladog trenera i ne žele pribjegavati paničnim, kratkoročnim potezima. Vjeruju da u posljednja četiri kola protiv Paderborna, Mainza i Kölna (igraju još i s Bayernom) mogu uzeti dovoljno bodova s kojima će preskočiti jednako neuvjeljivu Fortunu i dočepati se kvalifikacija. U kojima bi ih mogao čekati njihov najveći rival.
Prije samo desetak godina pred rivalima sa sjevera Njemačke padali su Milan, Saint-Etienne, Galatasaray, Manchester City, a Werder i HSV našli su se jedan naspram drugome u polufinalu Kupa UEFA. Nakon dva uzbudljiva okršaja koja su digla čitavu regiju na noge, Werder se plasirao u finale i tamo u produžetku izgubio od Šahtara. A HSV je počeo tonuti.
Priča slavnog hamburškog kluba zadnjih je godina puno puta ispričana, kao i priča o resetiranju prvoligaškog sata koji je na stadionu odbrojavao više od pola stoljeća. Jedan od najvećih njemačkih klubova, šesterostruki prvak, europski prvak, osvajač Kupa pobjednika kupova, finalist Kupa UEFA konačno je u proljeće 2018. platio cijenu višegodišnjeg lutanja i griješenja i po prvi put potonuo među drugoligaše.
Namjera je bila odmah se vratiti nakon jednogodišnjeg ‘čistilišta’, ali prošle sezone momčad je svojim su navijačima poklonila još jedno razočaranje i četvrtim im mjestom osigurala barem još jednu drugoligašku godinu. Međutim, ni ove sezone ne briljira, još uvijek je u borbi koja može rezultirati i drugim i trećim, ali i četvrtim mjestom i novim produženjem drugoligaške agonije. Spoji li ih kojim slučajem relegacijsko doigravanje HSV s Werderom i popuste li dotad epidemiološke mjere, bit će to najspektakularniji relegacijaski dvoboji u bundesligaškoj povijesti.
U tim bi se okršajima, međutim, mogao pojaviti i još jedan njemački velikan. Stuttgart je trenutno dva boda ispred HSV-a na drugom mjestu, ali i njega još čeka puno posla do kraja drugoligaške sezone ukoliko ne želi opet prolaziti relegacijske šokove. A ne želi jer je i prošle godine u njima izgubio od Union Berlina prvoligaški status i vratio se među drugoligaše gdje je već ‘prenoćio’ u sezoni 2016./17.
Stuttgart je 10. godišnjicu svog posljednjeg naslova prvaka obilježio kao drugoligaš. Nakon titule 2006./07. upao je u krizu koja je nekoliko puta prijetila ispadanjem, što se na koncu i dogodilo dvaput u zadnje tri godine. Da ni sponzorska moć jednog Mercedesa nije dovoljna ako nemate pravu viziju i menadžment Stuttgart dokazuje već cijelo desetljeće. U klubu se nadaju da će i ovaj put njihov drugoligaški život trajati samo jednu sezonu, ali ne promijeni li se dramatično situacija u klubu, vratit će se opet na isto mjesto. Jer Bundesliga ne prašta, bez obzira na ime i tradiciju.
Možda to najbolje zna klub koji je nekoć bio najjača nogometna sila u Njemačkoj. Sumnjam da bi bez guglanja bilo puno točnih odgovora na pitanje koji je klub osvojio najviše titula prvaka Njemačke nakon Bayerna? Iako je osam od devet svojih naslova Nürnberg osvojio prije formiranja moderne Bundeslige 1963./64., svejedno se broje i pamte.
Nürnberg je do Drugog svjetskog rata bio najtrofejniji njemački klub, a tijekom 1920.-ih najveće je bitke vodio sa svojim prigradskim rivalom Greuther Fürthom. Bio je to prvi veliki njemački derbi iz kojeg su čitavo desetljeće izlazili prvaci države, a taj je dvoboj neke svoje draži sačuvao do danas. I baš danas će opet ukrstiti koplja u derbiju u kojem umjesto trofeja tražiti bodove spasa. Posebno Nürnberg, kojemu i ove godine, kao i prošle, gori pod nogama.
Nürnberg je dvaput u svojoj povijesti doživljavao brutalne padove u ponor, a mogao bi mu se ove godine dogoditi i treći. Prvi je došao nakon njegove zadnje titule prvaka 1967./68., kad je trener Max Merkel raspustio šampionsku generaciju i s pomlađenom momčadi već naredne sezone ispao iz lige. Bilo je to prvi put u povijesti da je branitelj naslova ispao i trebalo mu je gotovo čitavo desetljeće da se vrati. Ali više se nikad nije vratio na razine na kojima je bio.
Drugi put mu se dogodilo u sezoni 1998./99., kad se u posljednjem kolu s 12. mjesta survao do druge lige u kolopletu svog domaćeg poraza i brojnih rezultata kojim mu nisu odgovarali. Prošle godine ispao je iz prve lige, a sad mu sasvim ozbiljno prijeti ispadanje i iz druge. Ne uozbilji li se, dogodine bi derbije mogao igrati s — Kaiserslauternom.
Jedan od onih sedam klubova koji su slavili titule prvaka u posljednja četiri desetljeća najdublje je potonuo. Nakon zadnjeg naslova 1997/98 ispod Kaiserslauterna se otvorio ponor. Najprije dvaput drugoligaški, a zadnje dvije godine i trećeligaški. S tenedencijom koja je bliža četvrtoj, nego drugoj ligi.
Navijači jednog od kultnih njemačkih klubova s vječno punim i bučnim tribinama ove su sezone dobili barem jedno malo zadovoljstvo — vruće trećeligaške okršaje s velikim rivalom Waldhofom iz obližnjeg Mannheima. Nažalost, njihovo drugo najveće rivalstvo, ono s Bayernom, još će neko vrijeme pričekati.
Svih pet junaka ove priče sudjelovalo je u pokretanju Bundeslige i pisanju njezine povijesti. Nisu jedini, ali su najvidljiviji primjeri toga koliko se njemački nogomet promijenio u posljednja dva desetljeća. Mnogi klubovi s tradicijom, bogatom poviješću i brojnim navijačima izgubili su korak s novi(ji)m i svježijim klubovima koji više nalikuju poslovnim korporacijama nego sportskim društvima.
U posljednjem desetljeću na mjesto tzv. traditionsvereina HSV-a, Nürnberga, Stuttgarta, Kaiserslauterna, Hannovera, 1860 Münchena… uskočili su Wolfsburg, Hoffenheim, RB Leipzig, prije njih i Bayer Leverkusen — klubovi sa snažnim korporativnim zaleđem koje je iznjedrilo i sustav i menadžment u kojem se sportski proizvod tretira kao i bilo kakav drugi proizvod unutar neke poslovne organizacije.
Pa opet, dosadašnje bundesligaško iskustvo pokazalo je da takvi klubovi mogu dosegnuti tek određenu razinu, ali za onaj ultimativni cilj pokoravanja tržišta svojim nogometnim proizvodom ipak nisu spremni. Barem ne dugoročno i kontinuirano. Jer ‘ono nešto’ na duge staze uvijek prevagne na stranu klubova poput Bayerna ili Borussije Dortmund, koji uz ‘korporativno’ imaju i ono ‘tradicionalno’.
Neki će žaliti za činjenicom što su se pogubili neki tradicionalni njemački centri nogometne moći, drugi će slegnuti ramenima i reći da svatko ima istu šansu i priliku i da nije Red Bull kriv HSV-u što ne zna plivati u izazovima nogometnog tržišta 21. stoljeća.
Činjenica je, međutim, da je potonućem tih velikih, trofejnih klubova Bundesliga definitivno osiromašena. I da se iz jedne od najneizvjesnijih elitnih europskih liga pretvorila u najizvjesniju. U ligu kojom Bayern apsolutistički vlada uz tek povremene prijeteće bljeskove dortmundske Borussije, koji su na duge staze ionako osuđeni na neuspjeh. Od klubova koji su se zadnjih 40 godina mogli nositi s Bayernom preostao je tek jedan.
Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da ako se izuzme Bayern, više titula prvaka Njemačke danas ima u drugoj i trećoj ligi (34), nego u prvoj (32). Ni u jednoj od preostalih Liga petice te brojke nisu ni približne. I ogromna većina najtrofejnijih klubova u tim je ligama u pravilu i dalje konkurentna i stabilna. Ili barem ne ispada iz lige.
Bundesliga je u mnogočemu drugačija od svih drugih europskih elitnih liga, baš kao što je njemačka država u mnogočemu drugačija od svih drugih europskih država. Ali ‘potop’ svojih *tradicionalnih klubova Bundesliga je itekako osjetila. Jer koliko god simpatični i zanimljivi bili svi ti freiburzi, mainzovi, augsburzi, hoffenheimi, wolfsburzi, red bullovi, unioni koji su uskočili na njihova mjesta, ozbiljnu rukavicu izazova Bayernu nikad neće moći baciti.
A izvjesnost je smrt bilo kojeg sportskog natjecanja.
