Juriš

Povratnici

Što Hajduk i Split mogu očekivati od Lovre Kalinića i Roka Ukića?

Početak nove godine na Poljudu i Gripama obilježili su povratnici. Lovre Kalinić vratio se kući nakon četiri godine, Roko Leni Ukić nakon četiri puta toliko. Motivi i razlozi su načelno slični, iako Ukić, za razliku od Kalinića, više nije u godinama u kojima bi mogao ‘oživljavati’ svoju karijeru ili razmišljati o još nekom višegodišnjem ugovoru. Ali opojni zov doma i Olimpijskih igara učinili su svoje.

Još prošlog ljeta Ukić se nije vidio u Splitu. Gripe je, poput mnogih razočaranih bivših igrača, godinama izbjegavao u širokom luku. I ambicija i novac u Ljubljani su bili bolji, a Splitu se nije predviđala ikakva drugačija uloga u ABA ligi osim klasične kante za nabijanje.

Kasnilo se ljetos na Gripama sa slaganjem momčadi, jer vizije i ideje sportskog direktora Vedrana Vukušića i dijela uprave nisu se ljubile. A kako je u ovih drugih gradska financijska kesa, Vukušić se pokupio kad je shvatio da se iza njegovih leđa neki drugi igraju menadžera i direktora i da njegova riječ u tom buketu obećanja, mišljenja i interesa ne znači ništa.

Na koncu je gradski novac nekako stigao, čak se i podebljao, momčad se nekako posložila, došle su neke neočekivane pobjede, prošlo se i na Final 8 Kupa. Paralelno s konsolidacijom vlastite svlačionice narasla je i spoznaja da ni Cibonin, ni Zadrov košarkaški kolodvor ne izgledaju nimalo impresivno. I tu se (pro)našao Ukić.

Hajduku treba i sadašnjost, ne samo budućnost. Treba mu i nešto opipljivo, ne samo imaginarno. Baš kao i KK Splitu

Koji je već na prvom predstavljanju, po svom običaju posve otvoreno i okomito, rekao što misli. On se barem nikad nije skrivao ili folirao. “Ovo je najizglednija situacija da se nešto napravi u zadnjih 15 godina.”

Točno to. Točno je zbog toga Roko trebao doći na Gripe. Da to javno kaže. Da to svi čuju. I oni unutra i oni vani. Jer Split se u principu više nema od čega skrivati. S četvoricom stranaca, od kojih su dvojica reprezentativci, s petoricom aktualnih hrvatskih reprezentativaca, u Hrvatskoj se ove sezone nemaju koga plašiti. Cedevite više nema, a s Cibonom i Zadrom se gledaju oči u oči. Možda od njih nisu bolji, ali sasvim sigurno nisu ni lošiji.

Ukić se na Gripe nije vratio kao Dino Rađa 2002./03., uzeti u ruke i svlačionicu i loptu i titulu prvaka. Roko nije Dino, Roko nikad nije bio ‘ubojica”, niti je ikad sam rješavao utakmice ili prvenstva. Ali je sve ono što je ovom Splitu i nedostajalo i trebalo. Iskustvo. Mirnoća. Vodstvo. Spoj prostora i vremena. I sidro i jidro.

Lovre Kalinić je godinama strpljivo čekao svoj red na vrhu hrvatske vratarske hijerarhije. Dočekao ga je s oproštajem Danijela Subašića nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, potvrdio nagradom najboljeg vratara belgijske lige i okrunio transferom u Aston Villu u siječnju 2019. Sve se činilo prirodnim slijedom. I savršenim raspletom. Nažalost, trajalo je samo pola godine.

Odmah je stao na vrata uglednog engleskog drugoligaša koji ga je želio dovesti i tri godine ranije dok je bio najbolji vratar hrvatske lige. Branio je prvih osam utakmica i među vratnicama dočekao veliki derbi protiv WBA na Hawthornsu.

Sredinom prvog poluvremena pri jednom je hvatanju lopte zaradio koljeno u glavu. Činilo se da je sve u redu, nastavio je braniti do poluvremena, ali liječnicima je bilo jasno da je u pitanju potres mozga. Ostao je u svlačionici. I više se nikad nije vratio na gol birminghamskog kluba.

Od tog trenutka, kao nekom čarolijom, Aston Villa je proigrala. Nanizala je čak 10 uzastopnih pobjeda i s devetog mjesta popela se u zonu doigravanja za ulazak u Premier League. Sve je funkcioniralo, nije bilo nikakvog logičnog argumenta da trener Dean Smith mijenja Jeda Steera na vratima, a momčad je na koncu kroz playoff osigurala povratak među prvoligaše. Kaliniću je preostalo samo vjerovati kako će na ljetnim pripremama prisiliti trenera da se u novoj sezoni opet vrati njemu.

No, bilo je još gore. Smith je od Burnleya kupio 33-godišnjeg Toma Heatona i postavio ga na vrata, a čak i kad se ozlijedio odlučio je posuditi još starijeg Pepea Reinu. Branio je i Steer, čak i Norvežanin Örjan Nyland, samo Kalinića nije bilo ni u kakvim kombinacijama. Uspio je pobjeći na posudbu u Toulouse, ali nakon potresa mozga umiješao se covid. Nakon samo tri i pol utakmice na vratima francuskog kluba.

Uoči ove sezone Villa je opet kupila novog vratara. Za 28-godišnjeg Argentinca Emiliana Martineza Arsenalu je iskrcala 20 milijuna, a ovaj je opravdao svaku uloženu funtu i raspršio zadnje nade Lovre Kalinića da bi se možda mogao izboriti. Martinez je očito dugoročno rješenje, ali ispred 30-godišnjeg Splićanina su po statusu i Heaton i Steer.

Jasno je da za njega u Aston Villi nema ni sadašnjosti, ni budućnosti. Nikakve osim financijske. Unosnim ugovorom je vezan do kraja sezone 2022./23. i pitanje je samo hoće li i narednog ljeta Villa biti spremna iznajmiti ga Hajduku na još jednu sezonu i pritom pokrivati veći dio njegove plaće. Jer splitski klub je sigurno ne može u potpunosti preuzeti.

Kaliniću treba Hajduk, ali ako malo bolje razmislite — u ovom trenutku daleko više Kalinić treba Hajduku. Bez Hajduka Kalinićeva karijera na pragu najboljih vratarskih godina osuđena je na status najbolje plaćenog navijača Aston Ville i pomirbe s činjenicom da su najbolje godine prošle. Što u principu i nije najgora stvar na svijetu, posebno za čovjeka koji se i kršio i lomio da bi do tog statusa/ugovora stigao.

Valjda smo toliko ozbiljni da niti ne ulazimo u neko licemjerno mudroserje kako bi Kalinić trebao raskinuti ugovor koji mu rješava životu egzistenciju i potpisati za Hajduk ‘zbog jedne ljubavi’. Uvijek je lako brojati tuđi novac, živjeti tuđi život i govoriti drugome što bi trebao.

Kaliniću Hajduk ne treba da bi se prodao. Najbolji ugovor života već je potpisao. U njemu je. Miran je. Može mu eventualno pomoći da se vrati u reprezentaciju, ali i to je nategnuto. Jer, realno, i da ovog proljeća odigra najbolju polusezonu karijere, teško je vjerovati da može izgurati Dominika Livakovića s ‘jedinice’ ako ovaj zadrži sjajnu formu u kojoj brani.

S druge strane, Hajduku očajnički treba neko veliko, ozbiljno, reprezentativno ime. I karakter. U svlačionici, na treningu, u autobusu, na sastanku. Nakon poraza, nakon pogreške. Treba mu netko tko ima nešto iza sebe. Treba mu vođa. Posebno ako ode Mijo Caktaš, ali čak i ako ne ode. Treba mu čovjek koji ima i integritet i autoritet. Netko čija riječ *zunzi.

Uz sve to više nego išta treba mu sigurnost u zadnjoj liniji. Treba mu vratar koji će ove ispred sebe činiti mirnijima i boljima, a ne nervoznijima i lošijima nego što jesu. Da, vratar to može. Pravi vratar može dignuti i samopouzdanje i cijenu i stoperima i cijeloj momčadi.

Realno, Josip Posavec od Hajduka je dobio svu šansu svijeta. Bio je apsolutno logična opcija i posao kad je dolazio iz Palerma. Podržavalo ga se, vjerovalo mu se, čekalo ga se. Nažalost, nije se (s)našao. A Hajduk nema vremena. Hajduk ne može vječno opraštati i opravdavati. Koštao je? Da, koštao je i Kepa Arrizabalaga Chelsea. Ali koštali su i bodovi koji su otišli dok ga se čekalo da sazrije. Pa je sjeo na klupu.

Nije lako biti Hajdukov vratar. Nimalo. I za Posavca je vjerojatno najbolje da se nekoliko mjeseci vrati u svoj mir i sve što se događalo zadnjih mjeseci pretvori u motiv da radi još više i jače. Tko zna, možda će već narednog ljeta dobiti novu priliku. Dovoljno je mlad. Na njemu je da odgovori je li i spreman. Samo na njemu.

To što vrijedi za Posavca još više vrijedi i za mlade, ‘zelene’ vratare koje su neki zazivali ove zime. A koji bi bili popljuvani s prvim kiksom i izgubljenim bodovima. Hajduk jednostavno nije mjesto za eksperimentiranje. Vratarski kruh je takav, tvrd i težak. Lomio je na njemu zube i Kalinić, išao po posudbama, odlazio i vraćao se, lomili su i mnogi prije njega, lomit će i ljubići i sentići i baždarići i oni što će doći nakon njih.

Ali Hajduku trebaju i bodovi, ne samo transferi. Hajduku treba i sadašnjost, ne samo budućnost. Treba mu i nešto opipljivo, ne samo imaginarno. Baš kao i KK Splitu.

I Roko Ukić i Lovre Kalinić bili su tu kad se osvajalo. Ono zadnje što se osvajalo. Ukić u Jazinama 2004., Kalinić u Maksimiru 2013. Nakon toga je na Gripama i na Poljudu bilo i svega i svačega i svakoga. Osim jedne stvari. Osim trofeja.

Njih dvojica nisu nikakva garancija da će trofeja opet biti, ali tko zna? Možda će u proljeću koje je pred nama svojim porušenim domovima barem pomoći da iznova ojačaju temelje.

Obojica su se vratila dati, a ne uzeti.