Kad je prije nešto više od godinu dana taj energični Dubrovčanin ujahao u Split i bio predstavljen javnosti kao desna ruka predsjednika Marina Brbića, mnogi su ostali iznenađeni njegovim napoleonskim gardom i prčevitim stavom. I činjenicom da je već u prvom obraćanju javnosti djelovao više ‘predsjednički’ od samog predsjednika.

Za Jakobušića sam prvi put čuo u vrijeme kad je s dubrovačkim Jugom jurišao na sve trofeje koji se mogu osvojiti u jednoj sezoni. I osvojio ih. Sve. Nije me se dojmio nekakav njegov lucidan ili avangardan predsjednički potez, kupovina igrača ili bombastična izjava, koliko me oduševila činjenica kako u tom velikom vaterpolskom klubu, jednom od najvećih na svijetu, pobjede i trofeji izgledaju kao nešto što je potpuno normalno. Nešto potpuno logično. Nešto što dolazi kao proizvod sustava, a ne njegova anomalija. Što je za hrvatske pojmove čudesno. A mozak sustava, baš kao i u ljudskom tijelu, uvijek je na vrhu.

“Nije problem što nas ne vole, problem je što nas ne poštuju” — to je jedna velika istina s kojom se Hajduk mora suočiti

Brbićeva ideja da takvog čovjeka pozove u svoj kut ringa činila mi se revolucionarnom za hrvatske prilike. Iako je od prvog dana, od prve konferencije za medije bilo potpuno jasno da su Brbić i Jakobušić logičniji u zamijenjenim ulogama, činilo se da bi možda čak i moglo funkcionirati. Nije. Iz gomile razloga od kojih, uz dužno poštovanje i bivšem i sadašnjem predsjedniku, nijedan nije ‘obiteljski’. Barem ne ni jedan ključni.

I nakon što je Brbić proljetos definitivno odlučio ispoštovati obećanje i povući se s mjesta predsjednika, činilo se poprilično suvislim i logičnim provjeriti kako diše taj tip koji je tijekom svog dopredsjedničkog mandata nudio neke zanimljive i svježe poglede i na Hajduk i na svijet u kojem egzistira. I za kojeg je velik dio hajdučke javnosti smatrao da je prebrzo ‘potrošen’.

Jakobušić, međutim, nije dočekao poziv iz Nadzornog odbora, a kako nije čovjek od natječaja bilo je jasno da će klub tražiti nova rješenja. U tromjesečnom head-huntingu NO je iskristalizirao listu kandidata među kojima je odabrano jedno ime. Da, istina je, Oliver Kumrić bio je već ‘gotova stvar’ i tek nekoliko dana udaljen od javnog proglašenja novim predsjednikom.

Njegovo povlačenje šokiralo je članove NO-a, koji su odjednom opet ostali na vjetrometini. Iako će ‘duboko grlo’ sugerirati kako je među preostalim kandidatima bilo zanimljivog materijala i zanimljivih životopisa, niti jedan od njih nije dobio većinsku aklamaciju kakvu je dobio Kumrić. Koji je bio ponajbolje (pr)ocijenjeni menadžer, iako je imao jednu ozbiljnu manu. Neiskustvo rada u sportu. A Hajduk se nije baš pokazao kao strpljivo okruženje za ‘hvatanje konaca’.

Što se to dogodilo u glavama članova NO-a prošlog vikenda da su odlučili zgužvati i baciti u smeće tromjesečnu potragu? Kojom logikom objasniti činjenicu da im se Jakobušić, čovjek koji je već upoznao situaciju u klubu i koji iza sebe ima ozbiljne rezultate i u sportskoj i u poslovnoj upravljačkoj karijeri, nametao kao logična opcija još prije tri mjeseca, ali ga tada nisu odlučili niti nazvati i pitati je li zainteresiran? A onda su tri mjeseca kasnije odjednom doživjeli prosvjetljenje, odmahnuli rukom na sve ono što im je agencija koja je radila profiliranje kandidata sugerirala i odabrali istog tog Jakobušića?

Vjerojatno nikad nećemo saznati. Ali ajde. Recimo da je pozitivno barem to što su neki od njih svoje osobne dojmove i afinitete stavili na stranu i odabrali čovjeka kojeg možda ne simpatiziraju, ali ga drže sposobnim odraditi dobar posao.

A to bi trebala biti poanta, zar ne?

To je poanta i svega onoga što je Jakobušić pričao u svom jednosatnom predstavljačkom monologu. Iskreno, teško se sjetiti direktnijeg i beskompromisnijeg nastupa nekog klupskog čelnika godinama unatrag. Moglo bi se ići točku po točku, analizirati rečenicu po rečenicu i ako ste dobronamjerni, ako vas ne zanimaju ni struje, ni opcije, ni ideologije, ni strane nego samo i isključivo dobrobit kluba, teško je reći da je čovjek nešto pogrešno interpretirao ili promašio.

Jer neke stvari koje je Jakobušić okrznuo jednostavno su se morale reći. I morao ih je reći *predsjednik Hajduka. Neke stvari se moraju mijenjati. U glavama, u mehanizmima, u pristupu, u načinu. Ako je Hajdukova budućnost u iskopanim rovovima između ‘našeg’ i ‘njihovog’, onda Hajduk budućnosti nema. Ako je poanta u tome da postoje ‘pravovjerni’ i ‘krivovjerni’ navijači Hajduka, onda tog Hajduka nema.

Sve ono što se događalo u Splitu, Dalmaciji i diljem Hrvatske ovog tjedna dok je Torcida slavila svoj 70. rođendan, još je jednom pokazalo što je Hajduk svima koji su možda zaboravili. Sva ta ujedinjena energija, ljubav, pripadnost, ponos. Čak i ovakav Hajduk. Dapače, baš ovakav Hajduk. Lako je voljeti kad je sve dobro. Ali to nije ljubav. Ljubav ne postavlja uvjete.

Jakobušić je prvi važan čovjek u Hajduku nakon dugo vremena koji se usudio javno reći što u Hajduku i oko njega ne valja i propitati neke stvari koje se dosad nekim prešutnim dogovorom ‘nije diralo’. I zbog toga će već od prvog dana imati neprijatelje koji će čekati i vrebati svaki njegov pogrešan korak. Neprijatelje bi, međutim, imao svejedno. Takva je funkcija. Ništa novo.

S druge strane, da je sat vremena sipao floskule o ‘vječnoj ljubavi’, ‘snimanju situacije’, ‘borbi protiv sila zla’, bio bi samo jedan u nizu. Sve smo to već toliko puta čuli. Hajduku ne treba predsjednik koji će pričati ono što navijači žele čuti. Ne treba mu predsjednik koji će bacati bombe samo zato što to navijači od njega traže.

Treba mu predsjednik koji će znati da se ratovi ne dobivaju samo vojskom, nego i inženjerijom. Treba mu predsjednik koji se neće skrivati iza alibija i floskula, koji će imati i odlučnosti i hrabrosti i artikulirati i sanirati sve ono što se događa unutar zidova, a tek onda otvoriti prozor prema van. Od svega što je Jakobušić izrekao na predstavljanju, jedna je rečenica bila posebno slikovita.

“Nije problem što nas ne vole, problem je što nas ne poštuju.”

To je jedna velika istina s kojom se Hajduk mora suočiti i o njoj kontemplirati unutar svoja četiri zida. Najveći Hajdukov poraz nije došao ni od Gżire, Dile ili Lokomotive. Najveći poraz je činjenica da je izgubio gard i manire velikog kluba. Gospodskog kluba. Kluba koji je svjestan svoje magnitude i zna se s njome nositi. Mnogi koji su upravljali Hajdukom u zadnjih 20 godina to nisu znali.

Najgore što je Hajdukov NO u ovom trenutku mogao napraviti je oprati ruke od vlastite odgovornosti i prikloniti se ‘agencijskom rješenju’. Istina je da je Hajduk i sve oko njega doista trebalo razdrmati od vrha do dna. Od čistačice do svlačionice, od akademije do navijača, Hajduk unutar svog organizma ima toliko pitanja da je bilo doista ključno pronaći čovjeka koji ih se neće libiti postaviti. A potom na njih tražiti odgovore.

Hajduku treba odlučan predsjednik koji će biti lider i znati ujediniti i usmjeriti svu tu silnu energiju koja i dalje pršti oko kluba. Predsjednik koji će podignuti glave i uhvatiti se u koštac s gubitničkim mentalitetom koji se poput karcinoma raširio svim klupskim porama. Predsjednik koji se neće libiti reći svakome ono što ga ide. Bio on igrač, trener, nadzornik ili navijač.

Hajduku treba predsjednik koji će natjerati navijače da ne razmišljaju o modelima, nego o trofejima.

Je li Lukša Jakobušić taj? Saznat ćemo. Nemam kristalnu kuglu kojom bih mogao vidjeti budućnost. O njemu će, kao i o svima prije njega, suditi rezultati njegovog rada. Što je na koncu i najpoštenije.

Mogu, međutim, pričati o sadašnjosti. I o osobnom dojmu. A on je da je Hajduk na ovim predsjedničkim izborima prošao daleko bolje nego što je izgledalo.

I da je dobio predsjednika koji zaslužuje šansu.