HEP logo generalni partner Telesporta

Juriš

Preživjeli

Zlatko Dalić i Igor Bišćan uz čašu šampanjca

Svi smo ponekad subjektivni ili nerealni i vidimo samo ono što želimo vidjeti. Spreman sam prihvatiti rizik da je i ovaj puta tako, ali ću svejedno reći, na temelju svih pogledanih utakmica, da je hrvatska U21 reprezentacija najbolja momčad svoje kvalifikacijske skupine. Znam, čudno je to tvrditi nakon što si u četiri utakmice s dva glavna suparnika uzeo tek dva boda, ali eto. Ulažem svog kviska.

Hrvatska U21 momčad zabila je 37 golova u 10 utakmica, više nego Česi i Škoti zajedno. Istina, 17 komada otpada na nedorasli San Marino, ali nisu njih štedjeli ni Česi (12), ni Škoti (9). Fascinantno, pritom, zvuči podatak da je Hrvatska šest utakmica protiv Grčke, Litve i San Marina završila sa šest pobjeda i gol-razlikom 33:1!

A vodila je i u tri od četiri utakmice protiv Škotske i Češke, ali ih je ispuštala u drugom poluvremenu, pa joj je na koncu za plasman trebala pomoć iz Atene i Sarajeva. Ali ne treba zanemariti činjenicu da su hrvatski nogometaši gotovo uspjeli sami ispraviti sve svoje ‘dječje bolesti’ sa starta kvalifikacija i da su ih tek jedna nespretnost i jedna nesmotrenost u dvije edinburške minute koštali toga da trijumfalno završe skupinu bez ičije pomoći.

Objektivno, nije ovo najraskošnija U21 generacija koju je Hrvatska imala, ali isto tako nije ni među najlošijima. Rezultat ju je na kraju poljubio i omogućio joj plasman na Europsko prvenstvo, tek četvrto od samostalnosti. Ali za tako lošu statistiku zaslužna je dijelom i činjenica da se na EP U21 dosad uglavnom plasiralo samo po osam sudionika. Dakle, de facto, ako si se uspio plasirati već si bio u četvrtfinalu.

Ova godina jednostavno nije stvorena za neke velike analize ili mudrovanja. Trebalo ju je samo preživjeti. Rezultatski

Glavna priča ovih kvalifikacija događala se u večeri nakon prvog kola i šokantnog poraza od Škotske u Šibeniku. Izbornik Nenad Gračan platio je ceh u jednom zanimljivom zapletu u kojem su se Davor Šuker, Zdravko Mamić i IO HNS-a rastavljali i sastavljali, svađali i mirili, a *Mamićeva Gračana na koncu je naslijedio *Šukerov Igor Bišćan.

Bišćan u principu nije dramatično promijenio izgled mlade reprezentacije, jer je i Gračan u pravilu pozivao sve one koje su tu reprezentaciju trebali nositi. Problem je bio u nekim ‘dodatnim žetonima’ za koje se smatralo kako ih Gračan stavlja u izlog zbog svojih međugorskih hodočašća.

Između dvije Škotske, one prošlojesenske u Šibeniku i ove prošlotjedne u Edinburghu, kostur i pluća i mišići i mozak ove U21 generacije nisu se puno mijenjali. Vitalne organe Bišćan nije dirao, osvježavao je tek ‘udove’. Unovačio je neka nova i široj javnosti nepoznata imena, poput polivalentnog ljevaka Marina Šverka iz Mainza/Saarbrückena ili stopera Martina Erlića iz Spezije. Ali udarna snaga ove generacije koncentrirala se u veznom redu.

Kapetan Nikola Moro ključna je figura ove generacije i vjerojatno najjače ‘golobrado’ ime koje još uvijek nije dobilo pozivnicu od seniorskog izbornika Zlatka Dalića. Igrom slučaja, jer Dalićev vezni red nakrcan je svjetskim klasama, pa je 22-godišnji Solinjanin prepušten svojoj generaciji da je okuplja i vodi.

Ne bude li nepredviđenih okolnosti, novi veznjak moskovskog Dinama narednog će se ljeta, nakon što odradi EP U21, preseliti na najvišu reprezentativnu razinu i nastaviti školovanje u elitnom društvu. A onamo bi ga mogao pratiti i Kristijan Bistrović, kolega iz moskovskog gradskog rivala koji je u dresu CSKA već salutirao i himni Lige prvaka.

Uz moskovski tandem centralnih veznih, Bišćanova ideja nudila je psihoterapiju i rehabilitaciju trojici igrača koji su proživljavali toplo-hladni status u naša dva najveća kluba. Luka Ivanušec, Lovro Majer i Darko Nejašmić na reprezentativna okupljanja dolazili su različitih raspoloženja i forme, ali u mladoj reprezentaciji su uglavnom punili baterije za nastavak egzistencije u klupskoj neizvjesnosti.

Nakon što se Branimir Kalaica zagubio u bespućima Benficine druge momčadi, a Boško Šutalo se morao posvetiti krpanju kronično problematične pozicije desnog beka iako se u Atalanti školuje za stopera, Bišćan je u srcu obrane izrotirao Erlića, Šverka, Joška Gvardiola i Marija Vuškovića. Vratar Adrian Šemper i lijevi bek Borna Sosa najviše su pažnje privukli dvominutnim blackoutom u Edinburghu, iako su imali i puno dobrih izdanja tijekom kvalifikacija.

Ono što Bišćana, a potencijalno i Dalića, može veseliti jest činjenica da mlada reprezentacija već sad ima praktično čitavu zadnju liniju i za sljedeći ciklus. Šutalo (20), Gvardiol (18), Vušković (19) i David Čolina (20) već su imali ulogu i u ovoj generaciji, s dvije godine starijima, pa neće biti čudno ako se netko od njih uskoro priključi Domagoju Bradariću na Dalićevom popisu. Zadnja linija hrvatske A reprezentacije definitivno vapi za osvježenjima i novim imenima koja će zaoštriti konkurenciju.

A prije negoli se ova generacija rasprši, čekaju je (nadajmo se) dvije maturalne večeri u Mađarskoj i Sloveniji. Prva u ožujku, druga, ako je izbore, u lipnju. Šteta je što tamo vjerojatno neće biti Josipa Brekala, kojeg će se Dalić teško odreći s obzirom na to da je u istim terminima zakazan početak kvalifikacija za SP 2022. Možda će Dalić Bišćanu pristati posuditi barem Bradarića za ožujak, ukoliko Borna Barišić i Dario Melnjak budu živi i zdravi. Ali dvojica će izbornika imati dovoljno vremena za razmišljati i razglabati nakon što u prosincu saznaju svoje ožujačke suparnike.

Višemjesečnu zimsku hibernaciju obojica će zapravo dočekati s čašom šampanjca u ruci i osmijehom na licu. I veselja i olakšanja. Jer koliko god bilo blizu, koliko god bilo komplicirano, u nekim trenucima i mučno, obojica su ispunila rezultatske ciljeve. A to se na koncu jedino broji.

Dalić se nakon rezultatski najlošije reprezentativne godine u povijesti ove jeseni prvi put morao suočiti i s novinarskim pitanjem o eventualnom otkazu. Legitimnim, ali ipak predimenzioniranim. Ne iz razloga što je Dalić zaslužio nekakav popust na račun stare slave, nego jednostavno zato što za ovakvu godinu i rezultate postoje realni i racionalni razlozi.

Surove brojke govore da je Hrvatska u 2020. godini odigrala osam utakmica, od kojih je čak pet izgubila. I da se ukupna Dalićeva izbornička statistika u 38 utakmica popela (ili spustila) na 18 pobjeda, osam remija i čak 12 poraza. Usporedbe radi, Miroslav Blažević je od 72 utakmice koje je vodio izgubio tek 15, Slaven Bilić od 65 samo osam.

S druge strane, koliko god imali bolje ukupne brojke, ni Ćiro, ni Slaven nemaju ono što ima Zlatko. Finale Svjetskog prvenstva. Toliko o brojkama.

Svijet nije crno-bijeli. Niti svaka pobjeda treba prebrisati sve ono što ne valja, niti svaki poraz treba zasjeniti sve ono što je dobro. Primjera radi, kako klasificirati splitsku utakmicu između Hrvatske i Portugala? Negativno, jer je na koncu ipak izgubljena, ili pozitivno, jer je praktično druga ili treća momčad Hrvatske s igračem manje držala egal s prvom momčadi europskog prvaka do zadnje minute i vratarskog kiksa?

Dalić je od prvog dana tvrdio da ga ne zanimaju suparnici za bildanje brojki i ega, nego isključivo protivnici s najviše razine koji će mu davati odgovore. Elitna pozicija Hrvatske u Ligi nacija ispunila mu je želje, ali ga je istovremeno onemogućila u nabrijavanju vlastite statistike u prijateljskim utakmicama po vlastitom odabiru.

Umjesto protiv Moldavije, Lihtenštajna ili Kine, Dalić je ‘prijateljske’ utakmice nakon Rusije odrađivao protiv Španjolske, Engleske, Francuske i Portugala, a čak i kad bi se negdje ugurao nekakav termin za prave prijateljske utakmice, opet je inzistirao na ozbiljnim suparnicima poput Portugala, Švicarske ili Turske. Daliću se neke stvari mogu prigovoriti, ali stav i hrabrost definitivno ne. Jer život bi mu vjerojatno bio lakši da je Hrvatska u B društvu.

Liga nacija zamišljena je kao križanac prijateljskih i natjecateljskih utakmica, koji će izbornicima dati priliku za ‘šaranje’ uoči puno važnijih, kvalifikacijskih ispita. Tako ju je i shvatila većina reprezentacija, čemu možda najbolje svjedoči njemački primjer. Liga nacija ima svoj nekakav rezultatski značaj, ali ne toliko bitan da ne bi mogao služiti i kao filtar, posebno sad kad prijateljskih utakmica više nema ili su praktično besmislene.

Hrvatska je ove jeseni doživjela četiri poraza od svjetskih i europskih prvaka, dviju ponajboljih reprezentacija na svijetu od kojih je i lošija i tanja, čak i u svom najjačem izdanju, kamoli ovako šarenom. Ako je Dalić pritom dobio barem nekoliko važnih odgovora, a mogao je, onda je vrijedilo.

Ne znači to da treba slaviti poraze, ali svaki pravi, ozbiljan sportaš uvijek će radije ispred sebe imati protivnika koji predstavlja izazov, nego nekoga nedoraslog na kome će liječiti svoje frustracije. Možda zvuči glupo, ali je istinito. Onome tko je pametan više koristi izgubiti od Portugala, nego pobijediti San Marino. Jer iz takvog poraza može puno naučiti, iz takve pobjede ništa.

I bez obzira što igranje u A razini Lige nacija može golicati ego, treba biti realan i prihvatiti da Hrvatska nema taj luksuz širine kakav imaju Francuzi ili Portugalci. Jer dok je Dalić tražio broj Mile Škorića i tumačio Josipu Juranoviću kako zatvarati Cristiana Ronalda, njegov kolega Fernando Santos u drugom poluvremenu na travnjak je slao likove poput Joãa Cancela i Bernarda Silve. O čemu pričamo?

Hrvatska nema tri garniture vrhunskih rješenja na svakoj poziciji, pa je svaki izostanak teško nadoknadiv. Taj tranzicijski posao ne može se odraditi u dva mjeseca i par utakmica, posebno ne s covidom kao dodatnom varijablom. Pokrpati sve rupe, uigrati sve to u samo jedan ili dva treninga koja imaš na raspolaganju ne bi mogao ni Houdini.

Stoga ne treba biti prestrog sudac svega što je ove jeseni viđeno. Ova godina jednostavno nije stvorena za neke velike analize ili mudrovanja. Trebalo ju je samo preživjeti. Rezultatski.

I Bišćan i Dalić su to uspjeli. I to je sve što iz ove godine treba uzeti.