Iako je negdje u orbiti možda zvučalo zamamno i moguće, svatko tko je barem na sekundu pomislio kako je sve ono što je Hajduk napravio tijekom zime zalog da će se *prošetati do titule prvaka, ustvari jako malo zna o Hajduku. Ne, Hajduk nije taj. Nikad, zapravo, nije ni bio. Svaki Hajdukov trofej kroz povijest je krvav i znojan od muke, borbe, giljanja, čeprljanja, padanja i dizanja. Nikad Hajduk nije bio Real. Uvijek Atlético.
Da ne idemo daleko u povijest, dovoljno je baciti oko na zadnje proljeće u kojem je splitski klub slavio naslov prvaka. Toliko je toga usporedivo i slično. Toliko toga reprezentativno.
I tog siječnja 2005. Hajduk je u spektakularnom transferu doveo dinamovca Niku Kranjčara, kao i ovog siječnja Josipa Brekala. I tog siječnja Hajduk je vratio svog uglednog reprezentativnog Ivana iz inozemstva — tada Leku, sad Perišića. I tog siječnja je angažirao iskusnog stranog reprezentativca Bulenda Biščevića da očvrsne vezni red, kao sad Lászla Kleinheislera. I tada je na zimskoj pauzi Hajduk bio jesenski prvak ispred drugoplasirane Rijeke, a Dinamo je bio u svom kaotičnom upravljačkom previranju nakon kojega je proljeće proveo u ‘Ligi za bedaka’.
I tada je Kranjčar debitirao za Hajduk u prvenstvu u Osijeku, baš kao što će i ovaj put Brekalo. I tada je Hajduk razočarao na otvaranju proljeća s 2:2 u Gradskom vrtu, kao što je i sad porazom od Rijeke na Poljudu. I tada se Hajduk s igračkim kadrom kojim je raspolagao trebao *prošetati do titule, ali se i tada mučio, grčio i prosipao već upisane bodove. Tako je primio i gol za 1:1 u zadnjim sekundama predzadnjeg kola u Zaprešiću i tek u završnom krešendu sa 6:0 protiv Varteksa na Poljudu osigurao/iščupao titulu. I odahnuo.
Livaja je toliko puta izvukao svoje suigrače, pa je red da i oni sad izvuku (za) njega
Hajduk je na otvaranju ovogodišnjeg proljetnog dijela u svom klasičnom stilu izbušio napuhane slavljeničke balone 33.000 onih koji su dočekali i pozdravili Perišića i Brekala, kao nekoć Leku i Kranjčara. Zasluženi poraz koji je u tom ambijentu upisao od Rijeke imao je višestruko negativan efekt. Pri čemu bi navijači daleko lakše provarili i to što je Rijeka u poljudskom grotlu mogla shvatiti da doista ima konja za šampionsku utrku i to što je posredno udahnut novi život deprimiranim dinamovcima, da ih u samoj završnici nije dočekala kombinacija dvije riječi od koje im se ledi krv u žilama: Livajina ozljeda.
Otkako se u veljači 2021. Marko Livaja vratio u bijeli dres, Hajduk je odigrao 132 službene utakmice. Livaja je propustio samo njih devet. U 123 nastupa alfa i omega Hajdukove momčadi ubilježio je gotovo nestvarnu statistiku: 68 golova, 43 asistencije i tko zna koliko još ‘predasistencija’. A opet, čak ni tako impresivne brojke ne dočaravaju istinsku magnitudu njegovog utjecaja.
Zapravo još bolje od 123 utakmice koje je odigrao, Livajinu važnost za Hajdukove ambicije dočarava onih devet koje nije. U njima je Hajduk pet puta izgubio, dvaput remizirao i tek dvaput pobijedio. I to niželigaški Tehničar u kupu i realno drugorazredni Rudeš teškom mukom ove jeseni u prvenstvu. Na Poljudu.
Pune tri sezone Livaja je izgledao kao čovjek od titana. Nesalomljiv i nepoderiv. Od spomenutih devet, osam i pol je preskočio radi kartona i kazne. Tek onu jednu protiv Tobola u uzvratu na koji je Hajduk donio prednost 2:0, propustio je zbog kombinacije bezazlene ozljedice i poštede od dugog putovanja u Kazakstan koje su suigrači morali riješiti i bez njega. A nisu.
Ovo je zapravo prvi put u pune tri godine da će Livaja propustiti utakmicu Hajduka zbog ozljede. I to ne jednu, nego najmanje tri. Vjerojatno i više. Osijek u gostima, Slaven Belupo kući i Rudeš u gostima sigurno, a lako moguće i Varaždin u gostima. Praktično čitavu veljaču Hajdukova će momčad biti bez svog glavnog aduta. I to uz pretpostavku da će oporavak ići očekivanim/optimističnim ritmom.
Puno su puta navijači gunđali sebi u bradu “zašto Livaja igra kad je utakmica riješena i riskira neku glupu ozljedu”. Livaja je takav, on jednostavno želi stalno igrati, programiran je i doziran na svih 90 minuta i ne voli izlaziti. Sa svojim snažnim i otpornim tijelom vješto je izbjegavao ozljede uz sve oštre nasrtaje i udarce koje svaki napadač neminovno primi. Posebno napadač u čijim je nogama lopta često kao što je u Livajinim.
Pa ipak, ta činjenica da se ‘ne da s travnjaka’ ponekad je doista znala grickati živce. Ne zbog kritike na račun Livaje, njegov je doprinos takav da zaslužuje da ga se (sa)sluša, nego upravo suprotno — zbog sugestije da se ozljede znaju dogoditi na najgluplje načine i u najnevažnijim trenucima i da je ponekad doista pametnije neku utakmicu ranije završiti nego stavljati glavu u torbu pri svakom primanju lopte. Ne samo radi moguće ozljede, nego i zbog preveniranja zamora materijala koji je s godinama neminovan. A Livaja je, htio-ne htio, prebacio tridesetu. I igra na travnjacima koji su daleko od idealnih.
Činjenicom da Livaja igra od početka do kraja (ove sezone igrao je svih 90 minuta u 20 od 22 utakmice koje je započeo), Hajduk praktično nije uopće isprobao alternativno rješenje na poziciji napadača niti simulirao i testirao situaciju ako ostane bez njega. Tek je protiv Osijeka nekih sat vremena Aleksandar Trajkovski bio špica i Filip Čuić drugo poluvrijeme protiv Gorice. Hajduk je tu potencijalnu muku uvijek ‘hendlao’ na način da zatvori oči, prekrije uši i sam sebi ponavlja kako će “Livaja uvijek biti tu”.
Koliko Hajduk o njemu ovisi najbolje se vidjelo baš u toj utakmici protiv Rijeke. Duge lopte, koje su stoperi Zvonimir Šarlija i Filip Uremović ili čak vratar Ivan Lučić uporno dostavljali na leđima okrenutog Livaju negdje oko centra, riječki su defenzivci uspješno anulirali i odsjecali praktično sve prijetnje i razigravanja kojima je Hajdukov kapetan trebao dirigirati. A kad se to dogodilo, nije se primjetila neka dramatična promjena ideje ili koncepta koja je riječki blok trebala otključati na neki drugi način. Razlog je jednostavan. Apsolutno sva Hajdukova ofenziva vezana je uz Livaju.
Ako pratite NFL, znate da je napadačka raznovrsnost ključ bilo kojeg uspjeha. Čak i momčadi koje su najbolje u nekom napadačkom segmentu moraju ponekad izvesti neko drugačije rješenje, čak i ako su svjesne da je ono kratkoročno neproduktivno, kako bi u suparnikovu glavu ubacili klicu da ‘ono nije sve što rade’. Ako je nešto predvidljivo, onda je i daleko lakše branjivo. Koliko god to bilo dobro.
Nijedan Hajdukov trener u minule tri sezone nije imao hrabrosti/vremena pokušati sustavnije simulirati situaciju u kojoj će ostati bez Livaje. Što im je u principu teško zamjeriti, jer nije lako pretumbavati ono što funkcionira da bi simulirao ono što ne znaš kako će funkcionirati — i to u Hajduku, u kojem ionako nitko nikad nema vremena. Najmanje trener. Sad će to, međutim, Mislav Karoglan morati napraviti prisilno. I o tome će uvelike ovisiti njegov (ne)uspjeh na užarenoj trenerskoj stolici splitskog kluba.
Karoglan može ići logikom ‘figura za figuru’, ali realno ni Nikola Kalinić, ni Trajkovski, ni Čuić ne mogu sami nadomjestiti sve ono što Livaja znači u mehanici igre splitske momčadi. Sva trojica imaju neke svoje limite, među kojima nije zanemariv taj što su već dugo izvan ritma utakmica. A još manje taj da ni jedan od njih ne igra niti približno na način na koji igra Livaja i na koji je (bila) posložena Hajdukova igra.
Može se i odlučiti potpuno presložiti sredinu i ofenzivu kako bi Livajin doprinos raspodijelio na više različitih pozicija i igrača. Primjerice prelaskom u centralni ‘romb’ u kojem bi na dnu bio Mihael Žaper, ispred njega Filip Krovinović i Rokas Pukštas, a na vrhu kao polušpica Kleinheisler. Time bi praktično ukinuo poziciju klasične špice, dva krila postavio uže da simuliraju napadače i kreiraju prijetnje u kojima će iz drugog plana sudjelovati Kleinheisler i Pukštas.
Takvu su igru bez klasičnog target mana često forsirali Španjolci, ali ona zahtijeva gotovo savršenu uigranost u rotacijama pozicija i u pravilu dominantan posjed lopte. I više od svega — gotovo manijakalnu strpljivost, koncentriranost i mentalnu snagu. E sad, ima li to Hajduk u ovom trenutku — svatko će sam za sebe procijeniti.
U svakom slučaju, Karoglan će morati smisliti nešto što će biti njegov opipljiv i autorski potpis. Nešto slično, ako hoćete, što je napravio njegov suparnik Željko Sopić u obje utakmice ovog proljeća kad je svojim reakcijama s klupe jasno projicirao svojim igračima što i kako želi napraviti i onda promijenio krvotok svoje momčadi i preokrenuo negativan rezultat i u Velikoj Gorici i u Splitu.
Hajduk i bez Livaje ima dobar, kvalitetan i širok kadar u kojem ima i mogućnosti i opcija i rješenja. Ne postoji idealan svijet, nitko te na kraju sezone neće pitati jesi li igrao s Livajom ili bez njega. Ako želiš nakon 19 godina napraviti nešto veliko, onda moraš i — napraviti nešto veliko. Nitko ti titulu neće pokloniti. Titula se mora osvojiti.
U konačnici, Livaja je toliko puta izvukao svoje suigrače, pa je red da i oni sad izvuku (za) njega. Hoće li ih se na kraju sezone notirati tek kao popratni ansambl iza solista Marka Livaje ili će ih povijest pamtiti kao sjajno uštimani pobjednički bend, ovisi o njima.
Šampionske momčadi nisu jednodimenzionalne, niti su u potpunosti ovisne o jednom igraču, bez obzira na to koliko on velik ili važan bio. Ako Hajduk želi biti prvak, morat će pronaći način da (pre)živi i bez svog glavnog igrača i pritom razvije još različitih oružja koja će dobro doći i kad se on vrati.
Veljača bez Livaje ponudit će puno jasniju sliku o tome ima li Hajduk doista momčad šampionskog kalibra.
