Gradski promet bio je blokiran, a zaleđene i klizave ulice tjerale su svakog racionalnog da niti ne pokušava. No, Split je puno toga, ali racionalan apsolutno nije. Nekih 6.000 tvrdoglavih probilo se, doslovno probilo, do teško pristupačne Lore. Momčad Mate Stankovića uzvratila im je pobjedom 5:4 i plasmanom u četvrfinale.

Led je u do četvrtfinala popustio, snijeg se povukao, pa je ‘dotad neviđeni spektakl’ iznova zakazan. Ovaj put nije bilo veleslaloma gradskim ulicama, pa je 10.000 popunjenih sjedalica značilo da je rekord Europskih prvenstava još jednom pao.

Nije ovo nova momčad, poznaju se svi međusobno vrlo dobro, igrali su puno utakmica zajedno i treba vjerovati da će brzo ‘propjevati’

Suparnik je bila Ukrajina, s kojom smo imali neke svježe neraščišćene račune. Naime, samo mjesec dana ranije na kvalifikacijskom turniru za Svjetsko prvenstvo Ukrajinci i Azerbajdžanci su nas izigrali namjestivši u zadnjem kolu jedini rezultat koji je obje reprezentacije vodio u dodatne kvalifikacije (2:4), a nas izbacio. Bila je to farsa koju su naši reprezentativci s tribina u čudu gledali i poludjeli od bijesa. Jer je bilo toliko očito.

Stoga je u Spaladium Areni bilo napeto i zapaljivo i uoči početka i tijekom i nakon utakmice. Stanković nakon izvođenja himni nije htio pružiti ruku ukrajinskom izborniku Genadiju Lisenčuku, a hrvatski reprezentativci revoltirano su pobacali zastavice koje su im pružili ukrajinski igrači.

Utakmica je bila i čvrsta i žestoka i nervozna, ali nije dala pobjednika ni nakon produžetaka. Drama je dosegla vrhunac kad su krenuli šesterci, u kojima je vratar Ivo Jukić skinuo čak tri, pa je Hrvatska slavila u transu zajedno s deset tisuća grla na tribinama. I ispisala svoj naveći reprezentativni uspjeh u povijesti. Plasman u polufinale Futsal Eura.

To je značilo seobu na završnicu u Zagreb, ali je Rusija, sa svojom polubrazilskom momčadi, u polufinalu bila jednostavno premoćna. Ostao je tek novi rekord od 14.000 gledatelja koji stoji i danas, točno 10 godina nakon što je Hrvatska bila domaćin EP-a. I Italija je, sa svojom polubrazilskom momčadi, u borbi za broncu bila nepremostiva prepreka, ali hrvatskoj reprezentaciji je i dalje ostao ubilježen najveći uspjeh. I činjenica da su i malonogometaši barem na dva tjedna bili najveće sportske zvijezde u zemlji.

Desetljeće kasnije, tu je opet poker asova koji je i tada bio u centru pozornosti. Dario Marinović, Tihomir Novak, Josip Suton i Franco Jelovčić. Okruženi novim snagama koje su u međuvremenu stasale i s kojima će zajedno krenuti u novi veliki izazov. Europsko prvenstvo u Nizozemskoj koje počinje idućeg tjedna.

Neuspjeh u kvalifikacijama za prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Litvi presudilo je dugogodišnjem izborniku Stankoviću. Zamijenio ga je pomoćnik Marinko Mavrović, koji je potpisao jedinu našu reprezentativnu futsalsku medalju dosad, srebro na Europskom U19 prvenstvu 2019. Iz te generacije prvi se do seniorskog reprezentativnog dresa probio Josip Jurlina, a valja vjerovati da će ga uskoro slijediti i još neki.

Stanković je znao biti kritiziran zbog toga što je koristio mali broj igrača, Mavrović ima drugačiju filozofiju u kojoj se puno više rotira želeći zadržati visoki ritam. S ovom momčadi koju je okupio, dojam je, ima puno dobrih rješenja. Dosta je pozicija kvalitetno duplirano, ima tu i iskustva i mladosti i energije i klase. I gladi.

Činjenica jest da nemamo igrača ni u jednom od vodećih europskih klubova, ali to čak nije ni zbog toga što naši igrači nemaju kvalitetu, nego iz jednostavnog razloga što su ti klubovi preplavljeni vrhunskim Brazilcima, koji nadopunjavaju široke baze i odlične škole španjolskih, ruskih i portugalskih velikana. Nikome izvan tog kruga nije se lako probiti unutra. Marinović je naš jedini igrač u najjačoj svjetskoj ligi, onoj španjolskoj, i njegova klasa apsolutno pripada futsalskoj eliti.

Sjajnu prošlu sezonu imao je Josip Suton, koji je s Catanijom stigao do finala talijanskog prvenstva. Donijelo mu je to novi ugovor u talijanskom Came Dossonu, ali i nagradu za najboljeg hrvatskog malonogometaša 2021. u tradicionalnom izboru kojeg provodi specijalizirani portal CROfutsal.

Jelovčić je prvi dio godine proveo na posudbi u Olmissumu, koja mu je donijela novu titulu prvaka Hrvatske. A jesen je opet odradio u belgijskom prvaku Halle-Gooiku, s kojim je igrao Elitnu rundu Lige prvaka. Ondje je bio i Novak sa slovenskim prvakom Dobovcem, za kojeg su igrala još dva naša reprezentativna aduta; Vedran Matošević i Luka Perić, koji je u prosincu preselio u Napoli.

Pozicija pivota mogla bi nam biti jedan od jačih aduta. Jer osim Perića tu su i moćni Luka Suton, povratnik iz Italije koji je s Novim vremenom u prosincu osvojio hrvatski Kup i Antonio Sekulić, koji je s Olmissumom imao izuzetno napornu, ali odličnu jesen.

Omiški klub ima najviše reprezentativaca, tu su i Matej Horvat, Kristijan Postružin, Duje Kustura i Josip Jurlina, a bio bi tu vjerojatno i kapetan Stjepan Perišić da nije ozlijeđen. Futsal Dinamo ima trojicu (vratar Ante Piplica, Kristian Čekol i Davor Kanjuh), dubrovački Square Maru Đuraša, a zanimljivo je da su oba naša prva vratara ljetos prilično neočekivano promijenila klubove. Žarko Luketin je iz Olmissuma preselio u Pulu, Zoran Primić iz Squarea u Vrgorac.

Dakle, čak šest hrvatskih klubova ima reprezentativce, što je više od pola lige. Dodamo li dvanaestorici hrvatskih i dvojicu reprezentativca Bosne i Hercegovine, Blagu Gašpara iz Novog vremena i Josipa Boškovića iz Vrgorca, možemo samo još jednom prisnažiti kako je hrvatsko futsalsko prvenstvo bez ikakve dvojbe među 10 najkvalitetnijih i najzanimljivijih u Europi. To su dokazali i svi naši prvaci zadnjih godina, koji su redom ulazili među 16 najboljih u Ligi prvaka. Dalje od toga, uz aktualni sustav natjecanja, jednostavno nije moguće.

Nositelj i prvi favorit naše skupine C je Rusija, uz Španjolsku i Portugal jedan od triju titana europskog futsala. Pa makar Ruse nikad nismo pobijedili u 10 međusobnih okršaja, dojam je da s njima ipak imamo najviše šanse od svih elitnih suparnika i da smo im najbliže.

Svjedoči tome 2:2 s EP u Beogradu 2016., ali i dva ratnička dvoboja iz kvalifikacija za SP 2021. koja su završila 2:2 i 3:4. K tome, naši su klubovi u zadnje tri sezone Lige prvaka pokazali da ta razlika više nije nepremostiva. Novo vrijeme Apfel je u Elitnoj rundi 2019./20. odigralo 3:3 s Tjumenom, a Olmissum je u zadnje dvije sezone tijesno poražen od KPRF-a (1:2) i Sinare (2:3).

No, prije Rusa čeka nas otvaranje s Poljacima u petak u Amsterdamu, koje će definirati nastavak natjecanja. Od Poljske nikad nismo izgubili, ali nismo dugo ni igrali. Zadnji put na davnom Europskom prvenstvu u Moskvi 2001. (2:1), uz dvije tijesne prijateljske utakmice u veljači 2009. U zadnjem kolu čekaju nas Slovaci, s kojima imamo još bolju statistiku nego s Poljacima. S njima smo dosad odigrali šest kvalifikacijskih utakmica i u svih šest pobijedili.

Naravno, sve su to tek mrtve brojke na ekranu i ne znače apsolutno ništa više od zgodne informacije. Jer kad se pogled spusti s nositelja, razlike među svim ostalim reprezentacijama mjere se u nijansama. Svaka utakmica nudit će 40 minuta totalnog rata, u kojima je baš svaki rezultat moguć. A kad se u cijelu priču uključi i covid-varijabla, prognozirati bilo što bila bi potpuna ludost.

Dodatni problem za našu momčad može biti i poprilično dugačka pauza. Naše prvenstvo ne igra se od početka prosinca, a zbog covida su morala biti odgođena i dva kola koja su se trebala igrati na početku siječnja. Imali smo u tom periodu četiri prijateljske provjere, po dvije protiv Slovenije (4:0 i 3:3) i Finske (0:1 i 6:4) koju će na EP odvesti naš Mićo Martić. Ali zapravo nitko ne zna kako stojimo ili kako ćemo izgledati.

S jedne strane je dobro jer su se igrači odmorili, nekima je baš trebalo, neki su uspjeli i sanirati neke smetnje i ozljede. S druge strane je pitanje koliko će tako duga pauza zahrđati tijela i glave i koliko će vremena trebati da se podmažu. Nije ovo nova momčad, poznaju se svi međusobno vrlo dobro, igrali su puno utakmica zajedno i treba vjerovati da će brzo ‘propjevati’.

Bila bi šteta ne iskoristiti ovu priliku, možda i posljednju ove generacije da ostavi svoj trag u beskraju. Prošlo je čitavo desetljeće otkako su malonogometaši prvi i zadnji put bili zvijezde nacije. Makar na samo dva tjedna.

Vrijeme je.