Nakon što se dogodio onaj famozni Wembley, stvari između nas i Engleza zauvijek su se promijenile. Čak i uz činjenicu da su nam uzvratili, i to s kamatama, već u narednom kvalifikacijskom ciklusu. Svejedno je onaj Wembley sliku prosječnog Hrvata u engleskim očima potpuno promijenio.

I ako mislite da su uoči našeg međusobnog polufinala na Svjetskom prvenstvu bili arogantni i bahati — vjerujte da to ni izbliza nije nalikovalo stavu s kojim su prije 12 godina došli u Hrvatsku. Za razliku od tada, ovaj put njihova arogancija nije imala puno veze s nama. Oni su takvi, samouvjereni i patronizirajući, bez obzira o kome pričaju. Oni su takvi i kad su nasuprot njih Brazilci, Nijemci, Francuzi. Ali uz sve bombastične naslove tabloida koje su naši mediji prenosili kako bi dodatno napumpali atmosferu uoči utakmice, poštovanje prema Hrvatskoj i Hrvatima lako ste mogli primjetiti ako ste uspjeli proći onu prvu loptu.

Koliko je to poštovanje bilo, ništa ne govori bolje od naslova kojima su njihovi nogometaši dočekani nakon poraza od Hrvatske. Riječi “heroji”, “ponos” ili “čestitke” rijetko, gotovo nikad se nisu miješale s njihovim monumentalnim nogometnim porazima poput ovoga. No, ovaj put Englezi su svoje nogometaše praktično dočekali kao heroje. Nakon poraza od jedne, hej, Hrvatske. Veći kompliment Englezi Hrvatskoj nisu mogli dati.

Sve ono lijepo što je po ulicama i trgovima eruptiralo u hrvatskim bojama bit će samo ludom radovanje ako i dalje kao društvo nastavimo zabijati glavu u pijesak

I kad kažem Hrvatskoj, ne mislim samo na nogometnu reprezentaciju. Onaj trijumf Bilićeve Hrvatske na Wembleyu, baš kao i ovaj trijumf Dalićeve Hrvatske na Lužnjikiju, natjerao je Engleze da Hrvate i Hrvatsku gledaju u potpuno drugačijem svjetlu. I ne samo Engleze.

Kako god tko gledao na uspjeh ove reprezentacije u Rusiji u kontekstu svega što se unutar hrvatskog nogometa zadnjih godina događalo, sumnjam da je puno onih koji su ostali potpuno ravnodušni na hvalospjeve koji su zasuli hrvatsku državu i naciju kao posljedica onoga što je Dalićeva momčad pokazala u Rusiji.

Nakon svega što smo u zadnjih desetak godina naučili o sebi kao narodu i društvu — a nismo, nažalost, naučili puno dobroga, priznajte da je barem lijepo čuti kad u Marci izađe naslov da su “Hrvati narod pun ponosa i nikad ne odustaju”. Ili kad se američki ili njemački novinari natječu u hvalospjevima na račun “malog, ali srčanog naroda” i “zemlje koja je skriveni raj Europe”.

Kultna rečenica Georgea Orwella kako je sport “rat, samo bez vatrenog oružja”, odavno je dokazana kao teorem. Kroz povijest su se narodi i države mjerili junaštvom i trijumfima svojih ratnika, a u novije doba ratne su igre zamijenile one sportske. I mnoge su države i narodi upravo kroz sport (iz)gradili svoj identitet.

Hrvatska je jedan od najeklatantnijih primjera. Ne postoji ni jedna druga grana društva u kojoj je Hrvatska toliko uspješna i toliko konkurentna kao što je u sportu. Ne postoji jednostavniji i kolektivniji način da se prosječan Hrvat osjeća velik, moćan i vrijedan kao kad sportaši pobjeđuju “u njegovo ime”. Bez obzira što je, možda, u svom vlastitom životu sve suprotno od toga.

Stoga je posve razumljiva kolektivna eksplozija emocija i identifikacije s još jednim veličanstvenim uspjehom hrvatskog sporta. Ta eksplozija u suštini ima jako malo veze s nogometom, puno više veze ima s uspjehom. Ali u tome, na koncu, nema ništa čudno. Tako je svugdje, a kako neće biti u zemlji u kojoj su ljudi razočarani u gotovo sve osim u sportaše?

I što god se u nedjelju dogodilo u finalu, ova generacija hrvatskih nogometaša ostat će upisana kao najveća momčad u hrvatskoj sportskoj povijesti. Koliko god moja košarkaška duša zbog toga patila, nakon ove nedjelje olimpijsko finale s Dream Teamom iz Barcelone 1992. po prvi će put morati sići s trona. Bez obzira koliko za njega bili emotivno vezani, posebno u kontekstu vremena u kojem se događalo. No, finale Svjetskog prvenstva u nogometu ipak je nenadmašan svjetski sportski vrhunac.

I to posebno danas, u vrijeme golobalnih društvenih mreža i elektronskih medija. Posebno danas kad Hrvatska velikim dijelom živi baš od svog imidža. Od svoje ljepote. Od priče koju priča ili želi pričati svijetu. U vremenu kad nam je turizam jedini preostali ozbiljni gospodarski resurs. A turizam je marketing. Priča. Reklama.

Šteta je, međutim, što kao društvo nismo nimalo nalik na sve one reklame koje o nama ‘snimaju’ naši sportaši i turisti. Jer da jesmo, nikad se ne bismo doveli u situaciju da se iscrpljujemo glupostima, mrcvarimo ratovima koji su završili prije 70 ili 20 godina, niti dopuštamo da nam ispred nosa po potrebi mašu ovim ili onim stranačkim i ideološkim zastavama, dok nam pljačkaju džepove i smiju nam se u lice.

Nisu Dražen Petrović, Toni Kukoč i ostali finalom u Barceloni dobili rat koji je plamtio Hrvatskom tih dana. Ali su svakom pobjedom dizali moral, optimizam i samopouzdanje onima koje su predstavljali. I natjerali svijet da obrati pažnju. Da p(r)ogleda. Da čuje našu priču.

Danas, srećom, više ne vodimo ratove oružjem, ali naši međusobni, interni ratovi su gori nego ikad. I možda uspjeh ove nogometne reprezentacije neće okončati te ratove, ali će svijet barem saznati što se u tom našem nogometu događalo svih ovih godina.

I ako taj uspjeh barem malo uzburka našu kolektivnu svijest, ako bar malo podigne moral, optimizam i samopouzdanje ovog devastiranog društva — napravit će puno. Ako nas natjera da otvorimo oči i shvatimo kuda srljamo, možda konačno budemo toliko pametni da svu ovu pozitivnu nacionalnu energiju koja se rasplamsala zbog nogometa iskoristimo za nešto pametno. Neke zemlje su to uspjele. Može i Hrvatska. Ako hoće.

Svi problemi koje je hrvatski nogomet imao prije mjesec dana postoje i danas i stajat će tu bez obzira s kakvom će se medaljom Dalićeva momčad vratiti iz Rusije. Sve što su hrvatski nogometaši napravili u Rusiji dogodilo se usprkos vladarima hrvatskog nogometa, a ne zbog njih. Sve što su napravili dogodilo se usprkos političarima i ‘uglednicima’ koji se danas kite njihovim perjem i pompozno navlače njihove dresove.

Svi problemi koje hrvatsko društvo ima bit će tu i kad se svi raziđu s trgova, spreme navijačku opremu u ormare i vrate se svemu onome od čega su ovih nekoliko tjedana pobjegli. Sve ono lijepo što je po ulicama i trgovima eruptiralo u hrvatskim bojama u proteklih mjesec dana bit će samo ludom radovanje ako i dalje kao društvo nastavimo zabijati glavu u pijesak. Kako u vezi nogometa, tako i svega ostalog što nas okružuje.

Jer jednom ćemo se morati početi mijenjati. I sebe i nogomet i društvo. Jednom ćemo morati shvatiti da ovako isključivi, podijeljeni i posvađani nećemo daleko. I nećemo dugo.

Bolju priliku za novi početak od finala Svjetskog nogometnog prvenstva vjerojatno nećemo imati.