Zbog Childressove dvoručne mehanike šuta s jaja svaki bi se omladinski trener u ovom dijelu Europe vjerojatno ritualno samozapalio na parkingu ispred dvorane. Izgledao je kao da je šutirati učio gledajući Shawna Mariona. Ali s obzirom na priličnu eksplozivnost, imao je status najskupljeg igrača u Europi i otvorene ruke da šutne i probije kad god odluči, te je oko sebe imao nekoliko vrhunskih graditelja koji su ga znali nahraniti, pa je te sezone čak postao i prvi strijelac u grčkoj ligi. Bio mu je to, zapravo, vrhunac karijere.

Drugi tip je bio neki žgoljavi, omaleni bekić, tek 22-godišnjak doveden negdje iz Ukrajine, a koji je u postavljene akcije pet-na-pet ulazio isključivo u obrani. Napade su postavljali i zvali neki drugi. On je bio tu da ih pokuša uništiti. Šut mu je, doduše, bio nešto školovaniji i oku ugodniji od Childressova, ali ni on nije izgledao kao čovjek koji bi uspješno mogao tri lopte u nizu s mula šutnuti u more.

“Što mu gledaš šut, pa nije ni doveden da zabija”, smijao se Nikola Vujčić nakon treninga na kojem je Patrick Beverley imao više ukradenih lopti nego pogođenih šuteva. Smjenjivao se u obrani na Milošu Teodosiću, Scoonieju Pennu i Yotamu Halperinu, tko god bi vodio napad. Samo ga na Thea Papaloukasa trener Pannagiotis Giannakis nije stavljao. Papaloukas, naime, nije baš bio tip koji bi trpio da ga na treningu neki terijer stalno grize za guzicu. Nije mu to trebalo u toj fazi života. Giannakisu još manje.

A Patrick Beverley bio je klasični, naporni, dosadni terijer. Doveden isključivo za “posebne potrebe”. Da udara, grize, provocira i živcira one koje će potom Papaloukas, Teodosić, Linas Kleiza, Ioannis Bourousis ili Vujčić dokrajčiti.

Beverley se pretvorio u jednu od najkontroverznijih osobnosti NBA lige kad je u doigravanju žestoko uletio u Westbrooka i ozlijedio ga

I zaista, Olympiakos je te sezone doista došao do završnica svih natjecanja u kojima je sudjelovao. U Euroligi je u finalu poražen od Barcelone, a u finalu grčkog prvenstva već uobičajeno od nedodirljivog Panathinaikosa. Ali zato je u direktnom okršaju s najvećim rivalom uzeo grčki kup. Prvi domaći trofej nakon osam godina. I bučno ga proslavio.

Patrick Beverley vjerojatno je posljednji kojeg bi se košarkaški fanatik sjetio iz te zvjezdane pirejske momčadi. S neka tri poena, dva skoka i jednom asistencijom u prosjeku, oni koji košarkašku povijest budu čitali samo iz statističkih podataka lako će odlučiti da je bio potpuno nebitan. I pogriješiti.

Slično kao što su pogriješili svi koji su prošlog tjedna učinak istog tog žgoljavog, omalenog bekića u najvećem povratku u povijesti NBA doigravanja, kad su njegovi Los Angeles Clippersi preokrenuli -31 protiv aktualnih prvaka Golden State Warriorsa, gledali samo kroz statistiku. Jer 10 poena, dva skoka i pet asistencija ni izbliza ne dočaravaju njegov utjecaj na događanja u toj utakmici.

Prva dva Beverleyeva pokušaja da se dokopa NBA lige neslavno su propala. Jednostavno, nije imao dovoljno za ponuditi, a ni sam nije znao u kakav bi se tip igrača želio profilirati. Ali nakon što je postao vođa u Spartaku iz Sankt Peterburga i svojom energijom i agresijom pretvorio rusku momčad u najbolju obrambenu družinu u Eurokupu, a sebe u najboljeg kradljivca i na koncu MVP-ja tog natjecanja, na mala se vrata ušuljao u odaje Houston Rocketsa na polovici sezone 2012/13. I debitirao, zanimljivo — upravo protiv Clippersa.

Nije mu trebalo puno vremena da na sebe skrene pažnju čitavog košarkaškog svijeta. I taj mu je trenutak pomogao da konačno prelomi i sa sobom raščisti kakav igrač želi biti. Što želi raditi. Trenutak kad je u debitantskoj sezoni, u drugoj utakmici prve runde doigravanja, žestoko uletio u Russella Westbrooka, promijenio je njegov svijet. Iz nepoznatog, pričuvnog igračića pretvorio se u jednu od najkontroverznijih osobnosti današnje NBA lige.

Westbrooku je u tom sudaru puknuo menisk desnog koljena, što je značilo razočaravajući kraj sezone i oproštaj Oklahoma City Thundera od šampionskih snova. Od tog trenutka svaki je njihov međusobni susret izazivao frcanje iskri, a ove sezone čak je i policija morala uletjeti na parket i razdvajati sukobljene strane.

Beverley je od tog prvog sukoba s Westbrookom prihvatio ulogu žestokog, pa i prljavog igrača koji će apsolutno sve napraviti za pobjedu. Nije se libio bilo kakvih poteza kako bi ‘ušao u glavu’ suparnicima. Westbrooka je skoro i drugi put ozlijedio na isti način, Anthonyju Davisu je tijekom utakmice ukrao patiku, u Dallasu je loptom gađao navijača, kačio se i svađao s Joelom Embiidom, DeMarcusom Cousinsom, LeBronom Jamesom, mlatio Stepha Curryja, Klaya Thompsona, Tonyja Parkera, pa i Chrisa Paula, zbog kojeg ga je Houston i poslao u Los Angeles.

Ove sezone stvari su se dodatno zaoštrile. Ne samo zbog toga što je napaljeni terijer propustio gotovo čitavu prošlu sezonu zbog, ironično, iste one ozljede koju je 2013. nanio Westbrooku, nego i zbog činjenice da Patrick Beverley baš stvarno ne voli Golden State Warriorse. Što je, lišen ikakvih diplomatskih rukavica koje dobijete na poklon od vodstva lige čim potpišete NBA ugovor, nekoliko puta sasvim otvoreno i rekao.

Pa kad ga je playoff kostur već u prvoj rundi usmjerio na njegovu ‘crvenu krpu’, bilo je jasno da će opet na neko vrijeme prigrabiti naslovnice. I da vanjsku liniju Warriorsa očekuju batine. I fizičke, i mentalne.

Uspio je ‘dirnuti’ Kevina Duranta, znajući da ovaj ionako nije poznat po nekim čeličnim živcima. U prvoj utakmici su obojica isključeni zbog međusobnog koškanja, a u drugoj ga je uspio ostaviti prilično diskretnim i otplesati mu ispred nosa pobjednički ples nakon senzacionalnog povratka iz -31.

Durant je “štetočinu”, kako ga je nazvao, između Oaklanda i Los Angelesa ipak nekako izbacio iz glave. Čim je to uspio, čim je prestao njemu osobno nešto dokazivati, bilo je jasno da ga ni Beverley, ni Clippersi ne mogu zaustaviti. Ukrcao im je 38 i izgledao kao da im može ukrcati koliko god bude želio.

I tu se, u toj jednoj košarkaškoj utakmici, ukazala nekakva galaktička istina koja nije vezana samo uz Duranta i Beverleya, Warriorse i Clipperse, košarkašku ili uopće sportsku problematiku. Istina da je kvaliteta uvijek moćnija od destrukcije, a vještina dugoročno uvijek u prednosti pred snagom. Jer sila poznaje samo jedan način, a znanje njih tisuću.

I koliko god nam ti žestoki tipovi, ti beverleyi, laimbeeri, mahorni, rodmani, masoni, artesti, oakleyi koji radi ostvarenja svojih ciljeva ne prezaju od bilo kakvog sredstva, u određenim dozama ponekad bili simpatični i koliko god ih nastojali racionalizirati kao momčadske igrače umjesto nasilnike, ipak je dobro znati da pobjede na duže staze u pravilu odnose oni koji stvaraju, a ne oni koji razgrađuju. I da su takvi tipovi tek začin, ali ne i glavna namirnica na košarkaškoj gozbi.

Jer kao i svi drugi, i Patrick Beverley je sanjao da bude heroj ulice. No, prisiljen da razmišlja, shvatio je sve. Ako možda i nije rođen da bude heroj, to ne znači da s vremena na vrijeme ne može biti prljavac…