Juriš

Profesor Miličić

Pobjednik i vođa kojeg hrvatska košarka nije trebala

I danas se sjećam dana kad je u svlačionicu stigla vijest: “Doveli su onog tipa iz Slavonskog Broda”. U kamenom dobu prije interneta i društvenih mreža znao si samo ono što si od nekoga čuo. I uglavnom bi to bilo pretjerivanje. Samo što ovo nije bilo. Ako išta, bilo je umanjivanje. Jer bio je još bolji nego što se pričalo.

Bili smo solidna generacija u kojoj je bilo i zvjezdica i nas vodonoša koji smo se tek pokušavali probiti unutra. Ali kad je došao taj tip iz Slavonskog Broda, od dobre momčadi postali smo momčad koja melje. Uzeli smo prvu kadetsku titulu prvaka Hrvatske, a on je, naravno, bio MVP. Da se Jugoslavija taman u to vrijeme nije raspadala, pomeli bismo i nju.

Igor Miličić bio je toliko bolji od svih nas da je to bilo smiješno. Brži u glavi, u rukama, u nogama. U napadu je i zabijao i razigravao, vidio je sve što mi ostali nismo. Nitko na treningu nije s njim mogao igrati jedan-na-jedan. Uglavnom je igrao jedan-na-dva. Petar Grašo se mučio s njim gore nego s visokim tonovima u Mom zlatu. Mlatio ga je rukama i nogama. Ovaj bi svejedno zabio. Kad si igrao protiv njega na treningu, mislio si da nemaš pojma o košarci. Kad si igrao uz njega na utakmici, mislio si da si najbolji na svijetu.

Ta ratna generacija na koncu nije proizvela onoliko velikih igrača koliko joj se predviđalo. Neki su otišli za klavirom, neki za knjigom, neki za tipkovnicom. Čak je i naš kapetan Marko Punda, za kojeg smo svi bili uvjereni da će biti sjajan košarkaš, nakon američkog studija odabrao poslovnu umjesto košarkaške karijere.

Koliko god nam sad godilo slušati kako je “hrvatski trener u polufinalu”, Igor Miličić je samo na papiru hrvatski trener. Igora Miličića se hrvatska košarka odavno odrekla

Svi smo imali neku drugu ljubav i neku drugu opciju. Svi osim Igora. On je, nekako, igrao za sve nas. A mi smo bili uvjereni da će biti jedan od najboljih na svijetu. I bio bi. Nije ga slučajno veliki Sandro Gamba zvao u juniorsku reprezentaciju svijeta koja je igrala protiv Amerikanaca. Protiv Kevina Garnetta, Stephona Marburyja, Antawna Jamisona.

Priču o njegovoj teškoj ozljedi i svemu što se nakon nje događalo ispričao sam prije četiri godine, u čast njegove prve trenerske titule poljskog prvaka s Anwilom. Ali njegova trenerska priča tada je tek počinjala, a ono što je slijedilo nije bilo ništa manje impresivno. Da, danas svi znate da je prosječnu Poljsku senzacionalno uveo u polufinale Europskog prvenstva. Ali to je samo komadić onoga što je u međuvremenu napravio.

Nakon prve titule s Anwilom, naredne sezone 2018./19. u doigravanje je ušao s četvrtog mjesta. U polufinalu je od prvoplasirane Gdynije gubio 0-2 i bio na korak od ispadanja. Dobio je sljedeće dvije, a uoči majstorice na gostujućem terenu zbog ozljeda je ostao bez *trojice igrača iz prve petorke. Svejedno ih je odvukao do pobjede, ‘ugušio’ napad domaćina, izbacio prvog favorita u njegovoj dvorani i ušao u finale.

A u finalu novo ludilo. Gubio je od Toruńa 2-3 i bio na korak od gubitka titule. No, momčad izranjavanu ozljedama doveo je do majstorice, opet u gostima. Pred 6.000 domaćih navijača u 60 kilometara udaljenom Toruńu, koji je već spremao feštu za svoj prvi naslov prvaka u povijesti na glavnom gradskom trgu. No, Miličić Boys izveli su novi mirakul, utišali toruńsko grotlo, dobili majstoricu pred 6.000 suparničkih navijača i uzeli drugu titulu zaredom.

Umjesto u Toruńu, slavilo se cijelu noć u Włocławeku, igrački autobus dočekan je na pola puta i u šampionskoj karavani dopraćen do središta grada. Anwil je s četvrtog mjesta uzeo titulu, treću u povijesti, a sve tri je potpisao Igor Miličić. Prvu kao igrač prije 20 godina, druge dvije kao trener.

O tome kakav je status izgradio kod navijača najbolje svjedoči prva utakmica nove sezone 2019./20., kad su ga dočekali spektakularnom koreografijom preko cijele tribine, s referencom na megapopularnu seriju La casa de papel: “Igor Miličić — El Profesor”.

I te je sezone Anwilu donio novi trofej, Poljski kup, nakon kojeg je krenulo covid-ludilo, a prvenstvo je prekinuto, pa nije bio u prilici zaokružiti i treću titulu u nizu. Na kraju sezone istekao mu je ugovor, a kad je objavljeno da ga neće produžiti, 2.000 navijača skupilo se ispred dvorane i velikim transparentom i bakljadom zahvalilo mu se na svemu što je napravio.

Želio je krenuti dalje, napraviti korak naprijed u trenerskoj karijeri. S osobne strane trenutak je bio pravi, nakon svega što je napravio u Poljskoj skrenuo je pažnju većih klubova i liga. Ali s druge strane, trenutak je bio najgori mogući, jer svijet je paralizirala pandemija, zatvorila granice i mnoge klubove natjerala da smanje budžete i ulaganja.

Bio je tada u ozbiljnoj kombinaciji za Žalgiris, Litavci jako dobro poznaju i prate prilike u poljskoj košarci i vole mlade trenere. No, nasljednika Šarūnasa Jasikevičiusa ipak su odlučili potražiti u Austrijancu Martinu Schilleru, koji je trajao tek jednu sezonu i otpušten je uz kritiku kako “momčad nije igrala na željenoj razini”. Sjetili su se i neki litavski novinari tada Miličića, komentirajući kako je karakterom i referencama bio daleko logičniji odabir za nastaviti ondje gdje je Jasikevičius stao.

Ne želeći gubiti cijelu sezonu čekajući “ponudu koja izuva iz cipela”, prihvatio je novi poziv iz Poljske, ovog puta iz Ostrówa. I odmah je proizveo novu čaroliju. Na pola sezone preuzeo je momčad na šestom mjestu i krenuo s 9-0! U samo nekoliko mjeseci pretvorio je šestoplasiranu momčad u stroj koji je pojeo i pomeo sve pred sobom u doigravanju i donio Ostrówu prvu titulu prvaka u klupskoj povijesti.

“Nazovi Miličića za titulu”, grmjelo je u poljskim medijima. Bio je prvak u sve tri odigrane sezone zaredom, a još je usput u FIBA Europe Cupu odveo Ostrów u prvo europsko finale, iduće sezone s njim uzeo i Poljski kup. Nije bio Trener godine, bio je ‘Trener petoljetke’ i nije bilo ništa logičnije nego dati mu u ruke i reprezentaciju.

Njegova je ideja bila krenuti od početka, potpuno pomladiti i izgraditi novu reprezentaciju. U Savezu su to načelno prihvatili, ali kad je realnost otkrila da poljska košarkaška mladež (još) nije spremna za velike uloge i kad je s 2-4 završila kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2023. u istom stupnju kad i Hrvatska, odlučili su za Eurobasket promijeniti ploču i okupiti sve najbolje što imaju. Što opet, ruku na srce, i nije nešto. Barem na papiru. Nemaju NBA igrača, nemaju čak ni euroligaških, jer je jedini koji je ondje bio, Mateusz Ponitka, ovog ljeta iz ruskog Zenita prešao u osrednju talijansku Reggio Emiliju.

Taj Ponitka dugo je slovio za najvećeg poljskog talenta, dogurao je i do Eurolige, ali nitko nije mogao ni zamisliti u što će ga pretvoriti Miličićevo vodstvo i ‘muda poput lubenica’. Da će postati tek četvrti igrač u povijesti EuroBasketa s triple-doubleom, nakon Stojka Vrankovića 1993., Tonija Kukoča 1995. i Andreija Mandachea 2017.

Čovjek koji si je ovog tjedna u svojoj zemlji osigurao sportsku besmrtnost još je do prije koji mjesec bio proglašavan izdajnikom jer je oklijevao raskinuti ugovor u agresorskoj Rusiji. A pratila ga je i mučna obiteljska svađa s roditeljima i mlađim bratom Marcelom, također potencijalnim reprezentativcem. Mateusz je i Miličiću i poljskoj javnosti rekao da nema šanse da s bratom dijeli reprezentativnu svlačionicu i da će se rado maknuti ako je izborniku njegov brat potrebniji. No, znao je Miličić tko mu je važniji i vrjedniji, a ovaj mu je to vratio na najbolji mogući način.

Trenuci iz četvrtfinalne utakmice protiv Slovenije, kad se činilo da se Poljska raspala i da je gotova, najbolje govore o tome kakav je Miličić trener. Pogled na njega pored aut-linije onima koji ga ne poznaju djelovao je kao da se predao. Nije bilo ludovanja, nije bilo insceniranja prekida kako bi “galvanizirao momčad”, na minutama odmora nije bilo “pi*ke materine”, “što to radite”, “zašto ste se usrali” i “kako to igrate”.

Znao je točno što mu momčad treba. Znao je točno kakav plan ima i što treba napraviti. Nije znao hoće li ga igrači moći realizirati, ali je znao točno kako će ih natjerati da mu se vrate. Da sačuvaju glavu. Da zaustave totalni potop. Onu legendarnu ‘crnu rupu’, u koju hrvatska reprezentacija redovito upadne na svakom velikom natjecanju i samo tone i tone, Poljska je znala začepiti. Jer je imala trenera koji ni u jednom trenutku nije izgubio glavu. Jer je imala vođu. Kojeg hrvatska košarka nije trebala.

Da, sad su ga svi prepoznali. Sad ga svi vide. Sad je svima jasno. Godinama i godinama smo imali internu zajebanciju u kojoj bih ga nakon neke vrhunske utakmice, nakon nekog osvojenog trofeja, nakon što je proglašavan najboljim igračem ili najboljim trenerom pitao “jel’ te netko zvao?”. Iz Hrvatske, naravno. Iz Saveza, iz klubova iz medija. Samo bi se nasmijao. A nije mu se baš uvijek smijalo.

Jednom ga je zvao Veljko Mršić da mu bude pomoćnik. I to je to. Ostali? Savez? Klubovi? Recimo, da vodi neku od mladih hrvatskih selekcija? Da o svojim iskustvima priča na nekoj stručnoj konferenciji? Da otkrije kako je u pet i pol minuta prije kraja nadoknadio -17, kako je dobio majstoricu protiv najbolje momčadi lige bez trojice igrača iz petorke ili kako je šestu momčad lige doveo do titule prvaka, skoro i do europskog trofeja? Da možda bude trener Splita, Zadra, Cibone? Ili, božemiprosti, seniorske reprezentacije?

Koliko god nam sad godilo slušati kako je “hrvatski trener u polufinalu”, Igor Miličić je samo na papiru hrvatski trener. Igora Miličića se hrvatska košarka odavno odrekla. Još žalosnije je to što se odrekla i trojice njegovih sinova. Iako nije ni morala, ni trebala.

Godinama je čekao da ga netko nazove. Da mu kaže da ih prate, da ih vide, da ih znaju. Najstariji među njima, Igor junior, u svim je uzrastima u Poljskoj bio među najboljima. I u svim su ga uzrastima zvali u reprezentacije. Igor senior je čekao. Izmišljao isprike. Odbijao pozive. Jer je htio da ga iz Hrvatske barem pozovu u neki reprezentativni kamp i da mu kažu treba li njegov sin Hrvatskoj ili ne. Ima li kvalitetu za Hrvatsku ili ne.

Jednom sam ga pitao zašto ih sam ne nazove, neke ljude tamo čak i dobro poznaje. “Ja da zovem Savez i da nudim svoje sinove? Je li tebi to normalno? Pa valjda bi trebalo biti obratno? Valjda netko tamo prima plaću da zna za njih?”

I tako, jednom prije par godina zvoni mi mobitel.

“Beni, nećeš vjerovati, evo nazvali su me. Pričali smo. Oni nemaju pojma ni koliko sinova imam, ni koje su godište, ni koje pozicije igraju, ni kojom rukom igraju, a kamoli da su ih gledali ili da na njih računaju.”

Teško mi je uopće predočiti tugu i razočaranje u njegovu glasu, ali sam istog trena znao da će sva trojica igrati za Poljsku.

Igor junior je danas 203 centimetra visok 20-godišnjak koji igra na američkom sveučilištu. Već je debitirao za poljsku seniorsku reprezentaciju, i to ne kod svog oca nego kod prethodnog izbornika Mikea Taylora. Ovog je ljeta bio najbolji igrač poljske U20 reprezentacije na Europskom prvenstvu s 13,3 poena i 4,7 skokova.

Druga dvojica, Zoran (16) i Teo (14), zajedno su u akademiji njemačkog Ulma. Kakvi su? Recimo samo da su prošle sezone obojica s važnim ulogama u svojim U16 i U14 momčadima postali prvaci Njemačke. Ovaj najmlađi, Teo, glavni je igrač svoje generacije. Iz Real Madrida ga zovu već dvije godine, otkako su ga prvi put vidjeli. Nijemci ga žele ‘oteti’ Poljacima, nude mu državljanstvo i žele da igra za Njemačku. Hrvatska? Hrvatsku nije briga.

Danas se Igora Miličića ili Darija Gjergju u Hrvatskoj poteže kao ljude kojima bi trebalo dati šansu. Dati šansu? Dajte, budite ozbiljni. Igor Miličić i Dario Gjergja su treneri za ozbiljnu košarku, a takve u Hrvatskoj više nema. Spaljenu zemlju hrvatske košarke više ni Houdini ne bi oživio.

Rekao je Miličić nakon pobjede protiv Slovenije da njegovi igrači imaju muda poput lubenica. Jednako velika muda imao je i njihov trener. Ne samo na toj utakmici, ima ih odavno. Možda baš zato što je na vrijeme otišao iz hrvatske košarke i nije dopustio da ga kontaminira njezina višedesetljetna nekvaliteta i neznanje.

A nije uopće trebalo biti genijalac za prepoznati pobjednika i vođu u Igoru Miličiću. Prepoznali smo ga mi Jugoplastikini balavci još kad nam je bilo 15-16 godina. Prepoznali su ga Poljaci, prozvali ga “profesorom”, a on im je donosio titule i trofeje gdje god je bio. I zato je, umjesto hrvatske, odveo poljsku reprezentaciju onamo gdje nije bila više od pola stoljeća. I gdje objektivno po igračkoj kvaliteti ne pripada.

Ali je zato imala trenera s jednom mišlju u glavi.

Možeš sve. Ako vrijediš.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s