Jer sve je, zanemarimo li tu selidbu koja je relokacijom i rebrandiranjem iščupala srca mnogim ljubiteljima i Seattlea i Sonicsa, odrađeno briljantno. Tri sjajna drafta, tri sjajna mlada igrača, još nekoliko fantastičnih potencijala u Sergeu Ibaki, Reggieju Jacksonu, Thabu Sefoloshi, Nicku Collisonu, sjajne veteranske popune (Derek Fisher i Kendrick Perkins, prvaci s Lakersima i Celticsima) — imali su sve. I prolazili prirodan put sjedinjavanja, odrastanja i napredovanja korak po korak. Playoff po playoff.

Ušli su u doigravanje, dvije godine ‘vježbali’, a onda — pomeli sve do finala. Mavericksi, Lakersi i Spursi padali su pod njihovom energijom i silinom.

Nisu znali zatomiti svoja ega i staviti se u službu momčadi, a ne svojih brojki. Ni u jednoj kombinaciji nisu se mogli dogovoriti tko će biti Jordan, a tko Pippen

Malo je bilo onih izvan Miamija i njihovih bjelosvjetskih bandwagonera koji su u finalu 2012. navijali protiv Thundera. OK, prevarili su kultni Seattle i pobjegli u bezlični Oklahoma City, ali s jedne strane mladi i tihi lavovi, s druge bahati i glasni superstarovi koji su najavljivali “Not one, not two, not three...” Nije se bilo teško svrstati.

Ali NBA liga je tada još imala svoje nepisane zakone. Još nije bilo njihovo vrijeme. Baš kao što su i Lakersi i Pistonsi i Bullsi i Rocketsi i Spursi i Mavsi, pa u konačnici i Miami i većina drugih šampionskih generacija morale čekati svoj red, tako su i Durant (23), Westbrook (23) i Harden (22) 2012. morali prihvatiti da još nije njihov. Ali je prokleto blizu. Praktično iza ugla.

Nažalost, bio je to njihov posljednji zajednički pokušaj. Zbog pišljivih par milijuna poreza na luksuz Thunder je Hardena poslao u Houston i onemogućio nastavak prirodnog rasta troglave zvijeri koja je mogla godinama terorizirati okolinu. Zbog pišljivih par milijuna izgubili su desetke, možda i stotine milijuna, jer su mogli biti globalni brend kakav su nekoliko godina kasnije postali Golden State Warriors.

A u tom procesu su Duranta, Westbrooka i Hardena mogli napraviti daleko bogatijim igračima. Titulama, ne novcem. Momčadskim titulama, ne individualnim. Jer na koncu priče one momčadske te određuju. Individualne su samo šlag. Titula prvaka je torta.

Umjesto da zajedno odrastaju, srastaju i osvajaju, pukotina koju je ostavilo ‘odsjecanje’ Hardena širila se i na odnos Duranta i Westbrooka. Koji su ostali. Ali koji se više nisu mogli dogovoriti tko će biti Batman, a tko Robin. Dok su ega bujala, rezultati su padali.

Bez Hardena su tek jednom došli do konferencijskog finala (2013./14.), baš kao i Harden bez njih (2014./15.), ali dalje nije išlo ni Oklahomi, ni Houstonu. Frustracije su se gomilale, a dok su trajale međusobne bitke oko toga je li Thunder Durantova ili Westbrookova momčad, prolazile su i godine i prigode.

Durant je sve teže podnosio Westbrookov hero-ball i činjenicu da su njegove sjajne igračke mogućnosti i statistiku vrlo često zasjenjivali, tvrdoglavost, iracionalnost i forsiranje u situacijama koje su lomile utakmice ili serije. Westbrook je bio ogledni primjer krave koja daje sto litara mlijeka, a onda odjednom podivlja i sve prolije.

Kulminiralo je u konferencijskom finalu 2015./16. koje je ispisalo košarkašku povijest. Činilo se da su KD i RW konačno sjedinili svoj *mojo, jer u tri utakmice su samljeli Warriorse, aktualne prvake i momčad koja je sezonu završila s rekordne 73 pobjede. Imali su tri meč-lopte za veliko finale, imali su osam poena prednosti na drugoj meč lopti u svojoj dvorani u zadnjoj četvrtini, imali su sve u svojim rukama. I ništa. Umjesto spektakularnog trijumfa dogodio se spektakularni raspad. Kako suživota Duranta i Westbrooka, tako i Oklahoma City Thundera.

Durant je definitivno prelomio da svoju sudbinu i ostavštinu više ne želi pupčanom vrpcom vezati uz tog Tasmanijskog vraga. A kad već odlazi, zašto ne otići onamo gdje sve već štima? Otišao je u Warriorse i kod velikog dijela javnosti sebi zauvijek na leđa zalijepio etiketu mekušca i varalice koji je otišao u ionako najbolju momčad lige. Durant je, međutim, iskoristio Splash Brothers i društvo da uzme dvije titule i usput se malo svađa s kritičarima po društvenim mrežama.

Ironijom sudbine — dok je Durant osvajao titule, Westbrook i Harden osvajali su MVP nagrade. Istovremeno, dok se Duranta prozivalo zbog načina na koji je pobjeđivao, Westbrooka i Hardena se prozivalo zbog načina na koji su gubili.

A onda se uoči sezone 2019./20. Thunder konačno odlučio riješiti i posljednjeg komadića svoje promašene dinastije. I poslati ga kod — Hardena u Houston. U momčad za koju je svakome bilo jasno da to ima šanse kao i pahulja snijega na roštilju. Svakome osim GM-u Rocketsa Darylu Moreyju.

Taj je reunion trajao samo jednu sezonu, nakon kojeg su obojica htjela pobjeći što dalje jedan od drugoga. Najprije su Westbrooka spakirali u Washington, a potom Hardena poslali — kod Duranta u Brooklyn. Bila je to posljednja kombinacija koju još nisu isprobali. Durant-Westbrook-Harden. Pa Durant-Westbrook. Pa Harden-Westbrook. Pa sad i Durant-Harden.

I opet je svakome bilo jasno da to ima šanse kao i šibica na Antarktici. Svakome osim GM-u Netsa Seanu Marksu. Posebno uz činjenicu da je u svlačionici već bio i ‘Baby Westbrook’ Kyrie Irving. S jednako *posebnom glavom i ništa manje raskošnim napadačkim potencijalom. Koji treba loptu. Baš kao i Harden. Baš kao i Durant. A samo je jedna.

Netsi su predstavljeni kao nova ‘supermomčad’ kojoj su osim trenera Stevea Nasha priključivani i iskusni chipovi u LaMarcusu Aldridgeu, Blakeu Griffinu, Jeffu Greenu, DeAndreu Jordanu. Ali pali su od Giannisovih Milwaukee Bucksa u produžetku sedme utakmice prošlosezonskog konferencijskog polufinala. I još jednom pokazali da, osim napadačkog arsenala, za titule trebaju i druge varijable.

Ove sezone Durant i Harden vukli su Brooklyn bez *izoliranog Irvinga, sve do Durantove ozljede nakon koje su se Netsi stropoštali na sam rub ulaska u doigravanje. A putem su i odnosi u svlačionici, iznenađenja li, ozbiljno narušeni. Od ‘supermomčadi’ nije bilo ni *super ni *momčadi, pa je nekoga trebalo ‘obrijati’. Hardena, logično. On je došao zadnji.

A kad te GM zamijeni za najproblematičnijeg lika lige Bena Simmonsa, koji od lipnja nije odigrao utakmicu i sebi pritom izbio desetke milijuna iz džepa, onda znaš koliko je sati. Kad radije u svlačionici imaš mimozu koja baca cigle i ne podnosi kritiku nego bivšeg MVP-ja, to puno govori o kaosu koji je vladao iza kulisa u Brooklynu. A uz glave kakvima raspolažu Simmons i Irving, na kaos u Netsima slobodno se možete kladiti i ubuduće.

Makar, ako uklonimo ‘prtljagu’ s kojom su Harden i Simmons ugurani u ovaj posao, ovo potencijalno jest jedna od onih razmjena koja ima smisla iz obje perspektive i može pokrpati gomilu rupa na obje strane. I učiniti obje momčadi boljima. Puno boljima.

S obzirom na to da je Simmons čovjek koji je “dobar u svemu osim u zabijanju koševa, organiziranju igre i funkcioniranju pod pritiskom”, u Netsima baš može pokazati sve to *ostalo. Jer organizatora i potrošača ondje ionako ima dovoljno, ne samo u Durantu i Irvingu, nego i u Pattyju Millsu i Sethu Curryju i Joeu Harrisu.

Od Simmonsa ondje nitko neće tražiti pobjedničke šutove, nego one ‘prljave poslove’ koje treba odraditi u napadu, a posebno u obrani. Ako to bude radio kako treba, Netsi mogu profitirati. Plus — Durant je dobio i bonus. Dobio je *Curryja. A bez *Curryja Durant ne osvaja.

S druge strane, Philadelphia se konačno riješila balasta, štoviše — pretvorila ga je u jednog od najboljih napadača lige. Harden u kombinaciji s Joelom Embiidom na papiru zvuči jako zanimljivo. No, zvučao je Harden s puno njih ‘sjajno na papiru’, pa nije išlo. Ipak, s obzirom na okolnosti i činjenicu da Sixersi s figurom manjka ionako ne bi ništa posebno napravili, svakako je bolje imati *živog Hardena nego *mrtvog Simmonsa.

Kako god završilo, tri spektakularna napadača, tri MVP-ja, ni u jednoj međusobnoj kombinaciji osim one prve koja je prekratko trajala, nisu znala zatomiti svoja ega i staviti se u službu momčadi, a ne svojih brojki. Ni u jednoj kombinaciji nisu se mogli dogovoriti tko će od njih dvojice biti Jordan, a tko Pippen. Usprkos tome što će sva trojica neizbježno završiti u Hall of Fameu, uvijek će oko njihovih imena zujati ono pitanje iz Balade o Gigi Bosniću.

“Bi li priča ta bila drugačija
Da je ušla ona trica protiv KK Alhosa?”

Bi li priča ta bila drugačija da Sam Presti nije šupirao Hardena zbog par pišljivih milijuna? Bi li Oklahoma City imao šampionsku dinastiju, a Harden, Westbrook i Durant karijere u kojima bi ih košarkaška povijest pamtila kao one koji su znali pobjeđivati, a ne one koji su *samo znali zabijati?