Ako smo nešto naučili tijekom ove godine i borbe s globalnom pandemijom, onda je to da bolest najteže napada organizme koji su prethodno opterećeni nekim kroničnim bolestima. Stoga i nije čudno što je na nogometnoj karti Europe teško pronaći klub koji je lošije reagirao na covid i koji je razvio teže i potencijalno razornije simptome od Schalkea.
Bio je 17. siječanj, covid je bio tek nešto nebitno tamo negdje u Kini, a Borussia Mönchengladbach pognute je glave odlazila s krcate Veltins-Arene. Igrači u plavim dresovima otpozdravljali su razdraganim tribinama, slaveći svoje peto mjesto s kojeg su gledali prema gore. Prema mjestu u Ligi prvaka.
Osmijesi su bili na licima, a obećanje da se ‘onakva’ sezona u kojoj će se do zadnjeg kola strepiti za goli život više nikad neće ponoviti, djelovalo je legitimno. Trener David Wagner, koji je došao s četverogodišnjim uspješnim engleskim iskustvom, konačno je sve to posložio i vratio malo boje u rudarsko sivilo. Da, problemi i dalje postoje, ali sve je lakše kad se pobjeđuje.
Bila je to, međutim, zadnja nogometna radost u životu plavog navijača do dana današnjeg. Sve ono što se u narednih 11 mjeseci događalo sa Schalkeom podsjeća na teško pogođenog bolesnika koji leži na respiratoru, održava životne funkcije i nada se čudu koje će mu spasiti goli život.
Ako do kraja godine ne počne pobjeđivati, Schalke će se opasno približiti drugoj ligi. Iz koje nije tako lako pobjeći. Pitajte HSV
Otklizavanje prema ponoru počelo je idućeg vikenda kod omraženog (teško je više uopće reći ‘rivala’) Bayerna na Allianz Areni. Primili su pet komada uključujući i jedan od svog bivšeg Leona Goretzke. Jednog od simbola lošeg planiranja i vođenja kluba koja se posebno manifestirala u nekim užasno skupim transfernim pogreškama i promašajima.
Ta ‘petica’ iznova je uskovitlala duhove i oko drugog takvog simbola, vratara Alexandera Nübela. Koji je na početku mjeseca poput Goretzke besplatno potpisao za Bayern i ostao u Schalkeu čekati lipanj. Ljutiti klupski čelnici naložili su Wagneru da Nübela posjedne na klupu kako bi barem malo svoj obraz oprali od sramote što su i njega besplatno izgubili. Ali kako vrag ne miruje, pričuvni vratar Markus Schubert se ozlijedio, pa je Nübel opet morao među vratnice iako ga tamo nisu željeli vidjeti ni navijači, ni klupski šefovi.
Loše vibracije unutar trokuta uprava-navijači-svlačionica širile su se eksponencijalno i sve više osjećale na terenu. Do prekida zbog covida pet komada im je uvaljao i RB Leipzig i to pred 60.000 njihovih šokiranih navijača, a još šokiraniji su bili kad su im nova tri uvalili nimalo impresivni susjedi iz Kölna. Činilo se da im je prekid sjeo baš u pravo vrijeme.
No, kad je u svibnju Bundesliga nastavljena, nastavio je i Schalke. S 0:4 kod najvećih rivala u Revierderbyju u Dortmundu, pa 0:3 kući protiv Augsburga. Momčad je izgubila sedam od devet utakmica do kraja sezone, upisala tek mizerna dva boda i samo zahvaljujući dobroj zalihi sa starta sezone nije ušla u novu dramu borbe za opstanak, završivši prvenstvo na 12. mjestu.
Nada u novo regrupiranje trajala je samo do prve večeri nove sezone. Otvorena je na najgorem mogućem mjestu, na najgori mogući način. Ako znaš da si izgubio s 0:8 i još k tome možeš biti zadovoljan kako je završilo, sve znaš. Ali ajde, bila je to Allianz Arena i netom okrunjeni vladar Europe Bayern. Koji nije mjerilo. Bar su se time tješili.
No, kad ih je sljedećeg vikenda s tri komada na njihovu stadionu razvalio i prosječni Werder, trener Wagner više nije imao argumenata za priču o strpljenju. Njegova zamjena, međutim, nije uopće raspolagala životopisom koji bi garantirao da će stvari krenuti boljim smjerom. Štoviše, Manuel Baum pogubio je i ono malo konaca koje je uzeo u ruke.
Niz bez pobjede nakon 16 kola prethodne sezone produžen je za još 10 u aktualnoj sezoni. I ne vidi mu se kraj. Ono što još više užasava sve zaljubljenike u Schalke jest činjenica da posljednje mjesto s tri boda i gol razlikom 6:31 nije ono najgore što vide. Stanje u klubu djeluje još depresivnije.
Tako su se na treningu nakon domaćeg poraza od Wolfsburga zakačili Vedad Ibišević i pomoćni trener Naldo, što je dovelo do brzopoteznog raskida ugovora s 36-godišnjim BiH internacionalcem. Marokanac Amine Harit i Alžirac Nabil Bentaleb, tandem koji je trebao nositi Schalke ove sezone, suspendirani su do daljnjega zbog narušavanja klupske discipline, a otkaz je dobio i tehnički direktor Michael Reschke.
Ništa se nije pomaklo s mjesta, barem ne prema naprijed. Naprotiv. Način na koji su nakon toga Borussia Mönchengladbach i Bayer Leverkusen s lakoćom otresli ostatke deprimirane svlačionice natjerao je klupske čelnike ovog tjedna da se otvorenim pismom obrate članovima i navijačima i pozovu ih na zajedništvo i podršku. Jer voda ulazi u uši. Na svim palubama.
Naime, Schalke je globalnu pademiju dočekao s financijskim minusom od oko 200 milijuna eura i višegodišnjim lutanjem u stručnoj i poslovnoj ideji. Taj minus sugerira kako ove zime neće biti značajnih investicija unutar svlačionice, a zatvaranje tribina garantira da će taj minus do kraja sezone dodatno nabujati. I opasno zaprijetiti.
Sve je to razlog za otvaranje novog seta pitanja na koja Schalke nikako ne uspijeva odgovoriti. Jer različiti pogledi na klupsku budućnost već su generirali brojne interne ratove i razdor kako između klupskih čelnika i navijača, tako i među samim navijačima.
Schalke je klub koji se s ponosom naslanja na svoje radničke korijene i članski model vlasništva. Desetak tisuća članova klupske Skupštine već je nekoliko puta jasno odbijalo bilo kakvu pomisao o redefiniranju vlasničkog modela, držeći kako bi otvaranje kluba korporacijskom kapitalu i (su)vlasništvu uništilo njegovu ‘narodnu’ dušu.
Međutim, ausgliederung je već neko vrijeme u zraku, a s obzirom da je Schalke klub čiji prihodi izuzetno ovise o punim tribinama i članstvu, pandemija koja je zatvorila stadion i dovela ga na rub egzistencije samo je pojačala plin u probnim balonima koje čelništvo kluba pušta svojim stopostotnim vlasnicima.
Voditelj ideje otvaranja vrata kluba korporativnom kapitalu je Alexander Jobst, direktor marketinga koji je najavio izradu konkretnog prijedloga kojim bi se klub pretvorio u hibrid između članskog i korporativnog suvlasništva i pokušao pomiriti tradiciju, povijest i radničke vrijednosti kluba s realitetima modernog nogometnog biznisa.
“Navijači i članovi moraju biti svjesni da smo pred raskrižjem. Možemo nastaviti istim putem i dugoročno prekrižiti ozbiljne ciljeve i rezultate ili se možemo prilagoditi realnosti i sačuvati visoke ambicije i težiti uspjesima u budućnosti. Ne možemo se zavaravati. Ako želimo ovo drugo, onda moramo ići u neke strukturne promjene”, tumači Jobst.
Ni sami navijači zapravo nisu posve sigurni kako se postaviti. Jedni drže stajalište kako to što su, primjerice, Goretzka ili Nübel besplatno otišli iz kluba nije produkt navijačkog modela nego nesposobnosti klupskih čelnika, drugi tvrde kako ih nisu ni mogli zadržati bez pravog kapitala koji inzistiranje na isključivo članskom modelu vlasništva blokira.
Po broju od oko 160.000 članova Schalke je drugi klub u Njemačkoj, iza nedodirljivog Bayerna (oko 290.000), ali još uvijek ispred Borussije Dortmund (oko 155.000). Najglasnija i najradikalnija navijačka grupacija Ultras Gelsenkirchen otvoreno je protiv bilo kakvih intervencija u vlasnički model, a objavila je oštro priopćenje tvrdeći kako je “čitava sezona oličenje moralnog bankrota” i kako samo zbog njihove nesposobnosti klub “rapidno gubi povjerenje i identitet”.
Jobst, međutim, odgovara kako “najglasniji nisu uvijek najreprezentativniji” i tvrdi kako većina članova i navijača nema tako radikalno stajalište i da je prema njegovim informacijama većina spremna razgovarati i razmatrati ideje. Posebno nakon što je covid-pandemija dolila dodatni benzin na požar koji već neko vrijeme guta klub.
“Korporatizacija Schalkea po Bayernovom modelu ne dolazi u obzir, jer to nismo mi. Ali neke promjene su neizbježne”, odlučan je Jobst.
Nije rekao otvoreno jer to navijači sigurno ne bi voljeli čuti, ali Schalkeovi čelnici najradije bi prepisali koncept koji uspješno funkcionira kod njihovog ruhrskog rivala iz Dortmunda. Koji je prilično uspješno pronašao ravnotežu između narodnog identiteta i korporativnog kapitala.
Problem je, međutim, što je ideje s papira lako prepisati. Ali ono što je pravi izazov jest pronaći prave ljude i privući prave partnere koji će te ideje znati prilagoditi i implementirati na način da budu zadovoljene i ideološke i natjecateljske vrijednosti. Rijetki su to uspjeli.
Ali dok se zauzimaju položaji za ratove o budućnosti, pred Schalkeom su teške i blatnjave bitke sadašnjosti. Augsburzi, freiburzi, bielefeldi. Ako do kraja godine ne počne pobjeđivati, Schalke će se opasno približiti rekordu od 31 prvenstvene utakmice bez pobjede kojeg više od pola stoljeća drži pitoreskna berlinska Tasmania. I drugoj ligi. Iz koje nije tako lako pobjeći. Pitajte HSV.
Ako smo nešto naučili tijekom ove godine i borbe s globalnom pandemijom, onda je to da su sljedeća dva tjedna ključna.
