Ljetos, dok je sunce pržilo svu volju za ičime osim ledenog pića i debelog hlada, pričalo se o vječno problematičnom izlazu na magistralu iz jednog malog turističkog mjesta. Kompliciranom, nepreglednom, opasnom. Mjestu gdje se svaki izlaz na glavnu cestu u jednom trenutku sastoji od “sad zatvori oči i pritisni gas”. I gdje su se već mnoštvo puta nezgode ili dogodile ili izbjegle u zadnji tren. Srećom, (još) se nije dogodila i ona fatalna. Ili *nesrećom, jer na pitanje zašto ne traže od nadležnih da nešto naprave, lokalci su se samo nasmijali:
“Tražili smo stotinu puta. Kažu da zasad ne planiraju ništa, jer tu još nitko nije poginuo”.
Sličan tijek misli prati i priču o održavanju naših sportskih objekata, posebno onih oronulih stadionskih. Čekamo, dakle, da se u Maksimiru neka tribina sama sruši i povede u smrt znatiželjnu gomilu. Čekamo da s poljudskog krova tijekom utakmice padne dotrajala pleksiglas ploča ili da popusti ulazni most s raspuknutim betonom i nagriženom armaturom. Pričekajmo tragediju, pa ćemo onda. Ili nećemo. Kako god.
Opet se ovog tjedna u eter poput kosti pred gladne pse bacila priča o izgradnji stadiona u Zagrebu. Iz političkih krugova, jasno, onih kojima je posao obećavati. Ispunjavati? To malo teže. Periodički se svake dvije-tri godine ukaže nova zvijezda na zagrebačkom stadionskom nebu. Od Vulkana, Blata, Sesveta, Maksimira, do onih teških budalaština o Kinezima koji će Velikoj Gorici pokloniti *nacionalni stadion za 30.000 ljudi. Eno ga, samo što nije.
Ne znam je li smješnije da glasnogovornik Vlade sebi dopusti da u eter ispali “gradit ćemo” ili to što netko na to uopće nasjedne
A ono ruglo koje i danas stoji pored maksimirskog parka već je progutalo više od 120 milijuna eura za koje nitko neće odgovarati. Više od dva desetljeća nad ruševinama tog tužnog spomenika socijalističkoj arhitekturi, koji se u međuvremenu doista prometnuo u “realistični spomenik današnjoj Hrvatskoj: opustošenoj, opljačkanoj, silovanoj, razvaljenoj i raslojenoj”, brljavi se o *nacionalnom stadionu koji treba “izgraditi reprezentaciji”. Dinamo se po potrebi ubaci ili izbaci iz te priče, pa se u nekim situacijama čak počelo kontemplirati i o dva različita stadiona koja treba u Zagrebu napraviti. Kad je bal, nek je na vodi.
Po običaju, domoljublje se u ovom društvu ne dokazuje pameću, racionalnošću i djelima, nego velikim riječima, galamom i busanjem u prsa. Čim bi netko sa potencijalnog novog zagrebačkog stadiona odlijepio pridjev *nacionalni i argumentirao zašto je glupost o tome uopće razmišljati, dobio bi natrag etiketu orjunaša, nedomoljuba i mrzitelja. I danas se taj koncept *nacionalnog stadiona toliko papagajski ponavlja, iako većina koja copy/pastea naslove ili nema dar čitanja s razumijevanjem uopće nema pojma što to znači i podrazumijeva.
Takav stadion ima ponešto europskih zemalja, svaka sa svojim argumentima, željama ili potrebama. Nijedna, ali baš niti jedna od tih država ni u najbližim crtama nije usporediva s hrvatskim potrebama i hrvatskom realnošću. A o svakome od tih *nacionalnih stadiona mogao bi se napraviti poseban tekst. O njihovim problemima, održivosti i jednom te istom zajedničkom nazivniku. Dugovima.
Spomenut ću samo dva najočitija, ona dva na koja se zagovornici *nacionalnog stadiona najčešće pozivaju. Wembley i Stade de France smješteni su u gradovima kojima gravitira trostruko više stanovnika nego što ih ima cijela Hrvatska. Na tim stadionima se odigravaju utakmice engleske i francuske nogometne reprezentacije, ali i brojnih drugih nacionalnih momčadi, sportova i liga koje pune njihove tribine. Na njima se na mjesečnoj bazi održavaju najspektakularniji svjetski koncerti i brojni drugi društveni događaji koji proizvode novac nužan za servisiranje takvih građevina.
I opet, uza sve to, uza svu snagu i moć politike, gospodarstva i sporta tih država, ti stadioni stalno balansiraju na granici bankrota. Do te mjere da je prije četiri godine pakistanski milijarder i Fulhamov vlasnik Shahid Khan ponudio 900 milijuna funti da otkupi Wembley od engleskog nogometnog saveza i riješi ih financijskih dubioza i dugova koji još nisu otplaćeni. Razmišljali su, razmatrali i na koncu ipak odbili. Do nove tranše duga i nove ponude.
Gotovo istovremeno je i francuska vlada razmišljala o tome da proda Stade de France privatnom kapitalu jer je već došlo vrijeme za modernizaciju, a samoodržive ekonomske računice nema. Što vrlo jasno dokazuje da ideja nacionalnog stadiona nije održiva niti u takvim aglomeracijama kakve su londonska i pariška, ali tko smije Hrvatima govoriti argumentima?
No, Bogu hvala, hrvatska intertnost i nepoduzetnost konačno je negdje rodila nešto dobro. Dva desetljeća megalomanskih glupih ideja su se otkotrljala, došle su i prošle brojne mudre glave i glavice koje ne bi znale izgraditi poljski zahod, kamoli stadion. Sve dok Davor Šuker nije svoje savezne odaje koje je preuzeo od Vlatka Markovića prepustio Marijanu Kustiću, trajala je HNS-ova reprezentativna hegemonija Zagreba nad ostatkom zemlje. Malo zbog prikladnosti, malo zbog ega, malo zbog interesa. Postavljali su se kameni temeljci, presjecale vrpce, posjećivala zemljišta. Eno ga, samo što nije.
I danas mi je nevjerojatno da u čitavom tom 10-godišnjem periodu u kojem su se Zdravko Mamić i Milan Bandić uvezali u partnerstvo koje je rezultiralo najcrnjim periodom hrvatskog nogometa, okončanim sveopćom nacionalnom svađom, bojkotom i diverzijama reprezentacije, sudskim procesima, pravosudnim skandalima i međunarodnim tjeralicama, pitanje stadiona u Zagrebu nije uspjelo riješiti. Da uz sav taj novac koji ih je okruživao i sav svoj populistički talent Bandić nije shvatio koliko bi mu bodova i glasova donio novi stadion, koji bi bio vječni spomenik njegovom liku i djelu. No, s druge strane, očito je i bodova i glasova i bez toga uvijek imao dovoljno, a “delati” se moglo i jednostavnije stvari. I milijune spremati na sigurno.
Nije sporno da grad Zagreb treba imati ozbiljan i moderan stadion, jer ga danas ima svaki grad koji imalo do sebe drži. Tko će ga graditi? Oni kojima treba. Grad, Dinamo, HNS, kreditori, investitori — ima ih dovoljno. Taj stadion treba biti na raspolaganju i reprezentaciji i Dinamu i ostalim gradskim potrebama i treba biti na jedinom logičnom mjestu: u Maksimiru. I ne treba biti ništa više i ništa manje od onoga što trebaju biti i stadioni u Splitu, Rijeci i Osijeku. Mjesto gdje će igrati gradski klub i reprezentacija. Racionalni, a ne nacionalni stadion.
Ništa manje hitno od izgradnje stadiona u Zagrebu nije ni pitanje rekonstrukcije Poljuda. I to ne kozmetičkog, nego ozbiljnog, strukturnog projekta najvažnijeg od njegove izgradnje 1979. Koji treba sanirati sve ono što je već debelo u crvenome, poput krovne konstrukcije i propadanja betonskih i armaturnih nosivih elemenata, ali istovremeno i redefinirati neke ključne točke u svom daljnjem iskoraku u 21. stoljeće koje nisu bile predviđene u originalnom projektu. Poput komercijalizacije, loža za imućnije goste i tvrtke koje bi ih mogle zakupiti i za vrijeme utakmica i mimo njih i osiguravati dodatni izvor prihoda, do onoga o čemu se najviše priča — micanja ionako uništene i beskorisne atletske staze i dodavanja dodatnog tribinskog prstena koji bi zaokružio kapacitet na 40.000, uz još bolji ugođaj pravog nogometnog hrama.
Idealna je prilika da se čitav projekt uklopi u domaćinstvo Europskih olimpijskih igara za koje se grad Split kandidirao najviše iz baš tog razloga — da privuče novac kojim bi retuširao ili dovršio sportske i infrastrukturne gradske objekte. Ne radi se tu ni o kakvom luksuzu ili muljaži nego o čistoj nuždi. Poljud je, kao i Maksimir, bez ozbiljne sanacije tempirana bomba koja će prije ili kasnije proizvesti tragediju. Zar će se zaista čekati da se to dogodi?
Iako se već po običaju, kad god se spomene ulaganje u sportske objekte, javnim prostorom razvlače populističke paralele o vrtićima, bolnicama, potresima, sport nije kriv što ‘curi’ na drugim stranama. Sport nije kriv što se ne grade vrtići, što bolnice propadaju, što Banovina nije obnovljena. Jedno s drugim nema nikakve uzročno-posljedične veze. A ako je netko ovu zemlju zadužio i ako je netko od ove zemlje nešto zaslužio onda je to sport. I sportaši.
Međutim, ne znam je li smješnije da glasnogovornik jedne tako ozbiljne institucije kakva je Vlada Republike Hrvatske sebi dopusti da u eter ispali “gradit ćemo” ili to što netko na to uopće nasjedne i pomisli da će se dogoditi. Država ne da neće graditi stadion(e), nego to ni ne može, posebno ne na zemljištu koje nije njezino. Država može samo (od)raditi svoj dio posla, a to je osigurati temelj i okvir. Širom otvoriti vrata onima koji žele ulagati (a takvih uvijek ima) i omogućiti da ulaganje u sport ima smisla. Ali i u taj dio je teško vjerovati, jer u 30 godina ni politika, ni država nisu ni znale ni uspjele pronaći način kako osoviti sport u ovoj zemlji na zdrave i održive noge.
Oronuli stadioni koji prijete tragedijama su tek komadić problema u kojima se hrvatski sport guši, ali su i prikladna kulisa koja savršeno vizualno dočarava u kakvim ruševinama egzistiraju hrvatski sport i sportaši. I pritom i dalje proizvode gotovo nestvarne rezultate i uspjehe.
Ne treba živjeti u iluziji da će političari čarobnim štapićem (iz)graditi stadion u Zagrebu, sanirati stadion u Splitu ili spasiti hrvatski sport od propadanja koje se već itekako osjeća i manifestira praktično na svim razinama. Ali za početak bi bilo dovoljno i samo kad ne bi smetali.
