Ante Rebić ovog je ljeta otišao na svoju petu posudbu. Ovog puta ipak u prilično drugačijem aranžmanu od prethodna četiri, ali njegov serijal Život na posudbi nastavit će se snimati i u naredne dvije sezone. A scenaristi najavljuju vrlo uzbudljiv i nepredvidljiv sadržaj.

Počelo je već godinu dana nakon što je stigao u Firencu i samouvjereno zadužio Batistutinu devetku. Odigrao je 92 minute, ne u prvoj utakmici nego u prvoj sezoni Serie A i bilo je posve jasno da u žrvanj jedne od najtežih liga na svijetu nije stigao spreman ni psihički, ni fizički. Fiorentina ga je stoga poslala u Leipzig, u 2. Bundesligu, kako bi mu Red Bull pokušao dati krila.

Opet nije funkcioniralo. Dobio je mrvice u nekih desetak utakmica, ni jednu nije odigrao od početka do kraja, ni jednom nije uspio zabiti. Najpamtljiviji događaj iz njegovih lajpciških mjeseci zauvijek će ostati njegova slika s klupe i duhovita opaska o “novoj poziciji u momčadi”, koja nije dobro sjela korporativnoj hijerarhiji.

U trećoj sezoni je umjesto RasenBallsportove iznova proučavao Fiorentininu klupu, pa se tijekom zime opet zaputio na posudbu, ovog puta u fenjeraša Veronu. U kojoj je dobio par utakmica i 90 minuta da se pokaže baš protiv protiv svoje Fiorentine, ali niti je Verona spasila svoj prvoligaški, niti Rebić svoj firentinski status.

Rebić je danas unikatni križanac Alena Bokšića i Marija Mandžukića, koji je konačno spreman za sve ono što Serie A traži

Bilo je ljeto 2016., a Fiorentina i Ante Rebić bili su na dvije strane zatrpanog tunela. Još uvijek vezani ugovorom, ali bez ideje kako krenuti dalje. Hrvatska je tog ljeta otišla na Europsko prvenstvo, a 23-godišnji Imoćanin nije bio niti u pričuvnim idejama izbornika Ante Čačića. Ona vaga “Bokšić — Obilinović” nikad nije više naginjala prema Žoržu.

A onda mu se pred vratima pojavio Niko Kovač, koji je u Eintrachtu pročišćavao svlačionicu od luzerskog kadra i tražio novu, ali relativno jeftinu radnu snagu. Taj Rebić mu je već izlazio na nos za vrijeme dok je bio hrvatski izbornik i uporno ga gurao ispred nekih koje su gurali *neovisni znalci i mediji. Za razliku od mnogih, Kovač je u Rebiću uvijek vidio Bokšića. Njemu vaga nikad nije trebala.

Pa ipak, nakon solidne prve frankfurtske sezone u kojoj je tek bio započeo proceduru oživljavanja, Eintrachtovi šefovi nisu bili uvjereni da vrijedi tih 3,5 milijuna eura, koliko je Fiorentina tražila za njegov otkup. Opet se morao vratiti tamo gdje nikako nije želio biti, pa je oko njega stidljivo počeo njuškati i Hajduk, koji ga ipak nije mogao platiti.

Kovač je uspio nagovoriti Fredija Bobiča da još jednom pozove Fiorentinu za stol i u završnim satima prijelaznog roka ne samo da su dogovorili novu sezonu posudbe, nego je talijanski klub praktično prepolovio otkupnu klauzulu spustivši je na 2 milijuna eura. Tu na scenu dolazi ona izlizana retroaktivna mudrost: “Sve ostalo je povijest”.

U sezoni 2017./18. Rebić je eksplodirao. Pretvorio se konačno u onu krvoločnu zvijer koja je u njemu čučala, ali je češće ratovala sama sa sobom nego s protivnicima. Vukao je Eintracht na svojim leđima, zabijao, asistirao, driblao, rudario, a golovi Bayernu u finalu njemačkog kupa za prvi klupski trofej nakon 30 godina i Argentini na Svjetskom prvenstvu digli su ga u neslućene visine. Činilo se da će nakon Rusije, gdje je bio jedan od glavnih protagonista hrvatskog srebra, oboriti sve transferne rekorde. I hrvatske i Eintrachtove.

U Frankfurtu su još tijekom sezone shvatili da su 2 milijuna za otkup takvog igrača bagatela, ali velik postotak od budućeg transfera morali su prepustiti Fiorentini. To je Rebićevu cijenu nabildalo na nerealne visine. Eintrachtu je porastao apetit, pa su poručili svim zainteresiranima da niti ne kucaju na njihova vrata bez spremljenih 50 milijuna. Tek je Manchester United u jednom trenutku nakratko podigao obrvu, ali toliko novca za igrača iza kojeg je tek jedna sezona vrhunskog nogometa nitko nije bio spreman iskrcati.

Djelovalo je kao strateška pogreška i za Rebića i za Eintracht. Posebno uz saznanje da je Kovač preselio u Bayern i nitko nije mogao predvidjeti kako će svlačionica i svojeglavi Imoćanin ‘kliknuti’ s novim trenerom Adijem Hütterom.

No, ‘kliknulo’ je dobro, Hütter je samo nastavio gdje je Kovač stao, a Eintracht je iznenađujuće stigao na prag finala Europske lige, od kojeg ga je udaljila tek drama jedanaesteraca na Stamford Bridgeu. Za Rebića je to mogao biti čudesan rasplet u samo godinu dana razmaka. Finale Njemačkog kupa, finale Svjetskog prvenstva, finale Europske lige.

Ljeto je donijelo rekordne transfere Luke Jovića u Real Madrid i Sebastiena Hallera u West Ham, ali Rebić je ostao nekako po strani. Odlazak dobrog prijatelja Jovića dodatno ga je razdražio. Smatrao je da je vrijeme da i on krene dalje, ali Bobič i društvo nisu željeli razbucati kompletan prošlogodišnji napad. Inter se dugo upinjao smekšati Eintrachtove pregovarače, ali oni su popustili tek kad se pojavio Milan. I kad im je Rebić jasno stavio na znanje da je s njima završio.

Eintracht Interu nije želio Rebića dati na posudbu, ali Milan je imao pravi mamac. Dvije godine mlađeg napadača Andréa Silvu. Ako je i imao kakve dvojbe, Bobiča je Rebićev ultimatum uvjerio da taj posao treba dovršiti, jer nezadovoljni Rebić nije Rebić kojeg želite u svojoj blizini. A 24-godišnji Portugalac je doista fin materijal. Potpisane su recipročne dvogodišnje posudbe, ali otkupne klauzule nisu definirane. Klubovi su taj dogovor ostavili za kasnije. Kad obje strane budu ponešto pametnije.

Milan se oporavlja od kineske vladavine kojom je dominirala roba kineske kvalitete. Zvone Boban i Paolo Maldini udružili su snage, sjeli u buldožere i otvorili bauštelu. Postavljeni su neki novi ciljevi, naliveni neki novi temelji, a novog Arriga Sacchija ili Fabija Capella potražili su u 52-godišnjem Marcu Giampaolu. I dali mu svlačionicu punu mladih i nedokazanih, ali iznimno potentnih igrača.

Giampaolo je za svoju nogometnu filozofiju kao ključni ljetni cilj imao Argentinca Ángela Correu. No, Atlético Madrid nije imao sluha za Milanove financijske limite i nije mu padalo na pamet spustiti cijenu s 50 milijuna eura. Stoga su se u zadnjim satima mercata, Boban i Maldini okrenuli hrvatskom ‘Correi za siromašne’. Doduše, ne baš toliko siromašne, ali činjenica da su uzeli igrača kojeg je želio i Inter, servirala je neočekivanu kocku šećera pred već pomalo frustrirane navijače Rossonera.

U prva dva kola Serie A Milan je pokazao puno napadačkog škripanja i muke protiv dva slabija kluba koja su mu ispred kaznenog prostora postavila zgusnuti zid. Udinese Igora Tudora je to materijalizirao pobjedom, a Brescijin otpor na Meazzi jedva je nekako slomljen. To ih je samo dodatno učvrstilo u namjeri da napad ojačaju nekim okomitim i brzim rješenjem. Vremena nema, već za dva kola je veliki gradski derbi.

Tu na scenu stupa Ante Rebić, koji po svojim igračkim karakteristikama izravnog konkurenta može imati tek u Samuu Castilleju, dok su Hakan Çalhanoğlu, Rafael Leão, Lucas Paquetá, Fabio Borini i Suso ipak drugačiji tipovi više skloni horizontali i lopti nego okomici i prostoru. Među njima će se slagati popratni orkestar iza leđa glavnog napadačkog solista Krzysztofa Piąteka.

Rebićeva prednost leži u činjenici što može pokriti praktično svaku od napadačkih pozicija, iako je činjenica da uvjerljivo najmoćnije i najopasnije djeluje kad se s lijevog krila sjuri prema golu. Valjda ga njegova raznovrsnost neće koštati vječnog šetanja s pozicije na poziciju kao zakrpa, jer nisam siguran da bi takvu ulogu u momčadi Rebićev softver baš najbolje procesuirao.

Danas je Ante Rebić neusporedivo bolji i kompletniji igrač nego što je ikad bio. Strahovito je napredovao u tehničkim i taktičkim detaljima koji su mu nedostajali kad je prvi, drugi i treći put pokušavao u Italiji, a agresivni stil kojeg je Kovač forsirao u njihove dvije zajedničke godine u Eintrachtu učinile su ga modernim igračem koji radi u oba smjera. Rebić je danas unikatni križanac Alena Bokšića i Marija Mandžukića, koji je konačno spreman za sve ono što Serie A traži.

U njegovoj glavi velika je stvar što ga u Milanu čeka još jedan veliki kapetan i čovjek kojem se divi i kojeg izuzetno poštuje. Još jedan čovjek njemu sličan. Gena kamenih. Čovjek koji će ga znati zaštititi, ali i pritisnuti kad bude potrebno. Nakon što ga je Kovač spasio i oživio, sad je red na Bobanu da ga pogura prema najboljoj mogućoj verziji njega samog.

Pred Antom Rebićem su dvije najvažnije godine karijere. Karijere u kojoj se stalno nešto čeka. Da sazrije, da se razvije, da se proda, da se skrasi. Što ga čeka u Milanu? Dvije godine ultimativne istine.

Hrvatskoj i Njemačkoj je dokazao da vrijedi. Sad je vrijeme da to dokaže i Italiji.