Ne znam zašto neki ljudi tvrde da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Rukomet, vaterpolo, NFL, NBA, Euroliga, futsal, Premier liga, sve to začinjeno toplim dnevnim boravkom, prijelaznim rokom u HNL-u i još k tome, ako ste sretni s godine na godinu — Afričkim ili Azijskim nogometnim prvenstvom.
Ove godine dogodit će se nešto što nogometna povijest još nije zabilježila. Prvi put će svih šest naseljenih kontinenata u istoj godini igrati kontinentalno prvenstvo, uz fusnotu kako će obje Amerike, Južna i Sjeverna, igrati zajedničko natjecanje. Amerike, Europa i Oceanija svoja će kontinentalna prvenstva igrati u lipnju i srpnju, a Afrika i Azija kreću ovog vikenda.
Afrička nogometna krema okupila se u Obali Bjelokosti, gdje će Senegal braniti svoj prvi naslov prvaka osvojen prije dvije godine finalnim trijumfom protiv Egipta. I dalje Senegalci imaju najraskošniju svlačionicu, iako su trojica najzvučnijih — Sadio Mané, Kalidou Koulibaly i Édouard Mendy — svoje rane tridesete unovčili bogatim saudijskim ugovorima. A Mané je k tome više nego nogometnim vještinama medijsku pažnju privlačio raskošnim vjenčanjem s tinejdžericom.
Koliko će ‘vožnja u nižoj brzini’ ključnih poluga utjecati na izvedbe pokazat će utakmice, ali ima Senegal još gomilu oružja iz europskog klupskog nogometnog arsenala. Pa momčad koju je prije dvije godine do zlata odveo izbornik Aliou Cissé ni ovaj put ne može izbjeći ulogu načelnog favorita.
Ipak, jednu veliku prepreku svi vide ispred njih. Gledajući formu, igru i sastav svlačionice, nemoguće je ne staviti Maroko u sam vrh aspiranata na ovogodišnje afričko prijestolje. A Marokanci su ondje bili tek jednom u svojoj povijesti, davne 1976., i još samo jednom su došli do finala — 2004., kad su poraženi od Tunisa. Neuobičajeno malo za reprezentaciju takvog rejtinga.
Stoga je ovo idealna prilika da se ova sjajna marokanska generacija okruni, kao što se i ona sjajna senegalska okrunila prije dvije godine. Hakim Ziyech, Achraf Hakimi, Sofyan Amrabat, Noussair Mazraoui, Selim Amallah, Youssef En-Nesyri, Azzedine Ounahi — sve pršti sjajnim imenima najbolje marokanske reprezentacije u povijesti. Koja je već jedan povijesni rezultat ispisala ušavši u polufinale Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. kao prva afrička reprezentacija ikad. Mi smo jako dobro saznali koliko tvrdi i opasni mogu biti.
Čak trojica Hrvata povest će svoje reprezentacije u boj za azijsku nogometnu slavu, makar valja reći da sva trojica vode reprezentacije koje spadaju u velike autsajdere
Ako će Marokanci biti na razini iz Katara, kad su odigrali nulu s Hrvatskom, pobijedili Belgiju i Kanadu, izbacili Španjolsku i Portugal, a nekoliko mjeseci kasnije pobijedili i Brazil u prijateljskoj utakmici, teško će ih bilo tko na ovom prvenstvu zaustaviti. Ali to “ako budu na razini” nigdje nije toliko čudno i nepredvidljivo kao u Africi. Ondje nikad ne znaš koje ćeš lice neke reprezentacije upoznati i što možeš očekivati. Afrička kruna ove zime im je ogromna motivacija, ali imaju i dodatnu — za dvije godine bit će domaćini sljedećeg Afričkog kupa nacija, na koje žele doći kao branitelji naslova.
Izbornik Walid Regragui, koji je marokanskoj svlačionici donio sve što Vahid Halilhodžić nije mogao/znao, za ovo je prvenstvo dobio još jedno zanimljivo novo ime. Riječ je o Reimsovu veznjaku Amiru Richardsonu, sinu legendarnog američkog košarkaša Michaela Raya Richardsona, četverostrukog NBA All-Stara koji je u sezoni 1991./92. igrao za Split. Amira je dobio nakon avanture s jednom Marokankom dok je igrao za francuski Antibes, pa je ‘mali’ 22 godine kasnije dobio priliku zaigrati za državu svoje majke.
Uz Senegal i Maroko, uvijek su dobra oklada Egipat, Kamerun, Tunis, Nigerija, Alžir, a nešto će se očekivati i od domaćina. Obalu Bjelokosti s klupe vodi Francuz Jean-Louis Gasset, a predvode je ugledna imena poput Francka Kessiéja, Nicolasa Pépéa, Sébastiena Hallera, Sergea Auriera.
Dulji boravak Obale Bjelokosti u turniru mogao bi napraviti ozbiljn(ij)e probleme Hajduku, jer će njegov aktualni prvi lijevi bek Ismaël Diallo sigurno propustiti prva dva kola proljetnog dijela HNL-a (Rijeka kući, Osijek vani), a možda i više ako prođe dalje od četvrtfinala. Diallo u reprezentaciji nije prva opcija na lijevom beku, to mjesto drži Ghislain Konan iz saudijske Al-Fayhe, ali izbornik je poprilično iznenadio kad je za ovo prvenstvo Hajdukova igrača, koji još nije debitirao za A selekciju, pretpostavio Udineseovu Hassaneu Kamari.
Još će dva hrvatska kluba imati svoje igrače na ovom prvenstvu: Varaždinov stoper Lamine Ba pozvan je u kadar Mauritanije, a Rijekin veznjak Emmanuel Banda igrat će za Zambiju. Bit će ondje i još neka poznata HNL-lica: bivši hajdukovci Chidozie Awaziem (Nigerija) i Hamza Barry (Gambija), te bivši Istrin napadač Hassane Bandé iz Burkine Faso.
Hrvatskih trenera među 24 reprezentacije na ovogodišnjem Afričkom kupu neće biti, ali će ih zato biti na drugom kontinentalnom prvenstvu koje kreće ovog vikenda: Azijskom kupu. I to ne samo da će ih biti, nego su uz Španjolce i najbrojniji. Čak trojica Hrvata povest će svoje reprezentacije u boj za azijsku nogometnu slavu, makar valja reći da sva trojica vode reprezentacije koje spadaju u velike autsajdere.
Najbolje kotira Branko Ivanković, koji će baš ovih dana zaokružiti čitav olimpijski ciklus na klupi reprezentacije Omana. U četiri dosadašnja nastupa na Azijskom kupu Oman je samo jednom prošao skupinu i to prije četiri godine, ali je odmah u osmini finala ispao od Irana. Ovaj put je u skupini s favoriziranom Saudijskom Arabijom, ali i apsolutnim autsajderima Kirgistanom i Tajlandom, pa je prolazak skupine minimum ispod kojeg će sve biti smatrano podbačajem. A podbačaje šeici baš i ne podnose/opraštaju.
I Igor Štimac je uspješno sproveo Indiju kroz kvalifikacijski ciklus i doveo je na sam rub Top 100 reprezentacija na svijetu, što je za tamošnje prilike nezanemarivo ostvarenje. Štimčevi će Indijci odmjeriti snage s Australijom, Uzbekistanom i Sirijom i nadati se senzaciji, a to bi bio prolazak skupine i plasman u osminu finala. Svi Štimčevi puleni igraju u domaćoj ligi, a i onaj jedan, Sandesh Jhingan, koji se preko Šibenika pokušao otisnuti u europske vode, brzo se vratio onamo gdje sunce najjače sja — domu svom.
Treći je hrvatskoj javnosti malo poznati Petar Šegrt, koji u svom trenerskom životopisu već ima izborničke gaže u Gruziji, Afganistanu i na Maldivima, a sad je u ruke dobio i Tadžikistan. I odmah ga je odveo do najvećeg rezultata u povijesti: prvog plasmana na Azijski kup ikad. Sada 58-godišnji Šegrt može biti miran jer je samim plasmanom osigurao mjesto u tadžikistanskoj nogometnoj besmrtnosti, a uspije li proći skupinu u kojoj su još domaćin i branitelj naslova Katar, te Kina i Libanon, smiješi mu se u najmanju ruku nekakav gradski trg u glavnom gradu Dušanbeu.
Još je jedan hrvatski trener trebao biti ondje, Nikola Jurčević, koji je u listopadu preuzeo reprezentaciju Libanona. No, nakon ratnih događanja u Izraelu i Palestini Jurčević je u prosincu napustio i Libanon i Aziju, a zamijenio ga je Crnogorac Miodrag Radulović. Od igrača će HNL imati samo jednog predstavnika, Dinamova Iranca Sadegha Moharramija.
Godinu dana nakon blještavog Svjetskog prvenstva, Katar će biti domaćin i Azijskog kupa. Prije četiri godine senzacionalno su došli do svog prvog naslova prvaka Azije, što žele ponoviti i kod kuće. No, rijetki vjeruju da će im to i uspjeti. Rijetki, zapravo, još uopće mogu pojmiti da im je to uspjelo i prije četiri godine.
Japan i Južna Koreja daleko najbolje kotiraju. Nakon vrlo dobrih izdanja na Svjetskom prvenstvu i nakon njega, Japanci mnogima izgledaju slično kao i Maroko uoči Afričkog kupa. A Koreja konačno ima čak trojicu igrača u europskoj klupskoj eliti: kapetana i možda i najveću zvijezdu turnira Heung-min Sona u Tottenhamu, Min-jae Kima u Bayernu i Kang-in Leeja u PSG-u. Zvijezdu imaju i na klupi, vodi ih Nijemac Jürgen Klinsmann, a cilj je uvijek isti. Zlato. Koje, usput budi rečeno, nisu vidjeli već pune 84 godine.
Iza njih su Iran, možda i Australija, a poseban snop svjetala reflektora od početka će biti uperen u Saudijsku Arabiju, od koje će svi tražiti da pokaže što je to naučila od svih onih zvijezda i stotina milijuna koje je sasula u svoju ligu. Roberto Mancini već je sa Saudijskom Arabijom potpisao basnosnovni ugovor, sad će pokušati potpisati i neki basnoslovan rezultat. A osim njega i Klinsmanna, tu su i Hector Cuper (Sirija), Paolo Bento (UAE), Srečko Katanec (Uzbekistan), Philippe Troussier (Vijetnam).
Red Afrike, red Azije, sve začinjeno i povezano neizbježnom europskim glazurom.
Da, siječanj ima neku posebnu vibru. Kakva depresija, pobogu?
