No, emotivne eksplozije koje kod ovdašnjih ljudi mogu probuditi Hajduk, Dinamo, Crvena zvezda, Partizan i slični nogometni klubovi još uvijek su dojmljive. Prostor na kojemu je u 25 godina sustavno pregažen svaki društveni, moralni i svjetovni autoritet opustošen je i u džepovima i u srcima i ostavio je mnoge u krizi identiteta. I praznini osjećaja pripadnosti koju još barem donekle uspijevaju ispuniti iracionalnom, ali tvrdokornom pripadnošću svojim nogometnim bojama i klubovima.

Zato je nogometna regionalna ideja različita od košarkaške i svih drugih. Jedino nogometna može zapaliti desetke tisuća ljudi i uskovitlati emocije koje teško kontroliraju i znatno uređenije države od ovih “regionalnih”. Koje bi se sad opet zajedno malo igrale nogometa/fudbala.

Ovog puta priča je nešto kompleksnija. Ne zbog toga što su se “regionalci” odjednom opametili, pomirili i pronašli odgovor na svih šest milijuna međusobno spornih pitanja. Nego iz onog razloga koji se ciklički ponavlja na ovim prostorima na kojima žive ljudi koji se često ponašaju kao ovce.

Zbog “vanjske sile”. Koja je ovcama po tko zna koji pokazala prstom kroz koja vrata trebaju proći i što trebaju raditi. Svjesna da će one neko kratko vrijeme malo blejati i vrtjeti se u krug, ali na koncu ipak napraviti ono što ovce čine. Poslušati čobana.

Ovog tjedna završena grupna faza Lige prvaka definitivno je zakucala zadnji čavao u lijes Platinijeve vizije “nogometne Europe (tobože) jednakih šansi”. Duda varalica koja je francuskom fantazisti osiguravala glasove malih zadovoljavala je velike samo iz razloga što je pronašao način da im trezore zatrpa zlatom. Ali bilo je samo pitanje vremena kad će bogata elita poput šmrklja otresti one dosadne priljepke kojima se pred polupraznim stadionima moraju bakćati svake jeseni.

Dežurni apologeti Dinamove klupske politike, kojoj je prioritet punjenje bankovnog umjesto bodovnog konta, tumače kako je kritiziranje Dinamovih europskih blamaža samo plod jala konkurentskih navijača. Normalno je da suparnički navijači uživaju u neuspjesima svojih rivala. To je sport. I Dinamovi navijači guštaju kad suparnicima crkne krava. I zašto ne bi? Baš zbog te mogućnosti identificiranja s nečijim tuđim (ne)uspjehom s kojim zapravo nemamo ništa, sport i jest takav opijum za mase.

Međutim, priča o poremećenim prioritetima i već legendarnim turobnim maksimirskim europskim jesenima puno je šira od običnog rivalskog podbadanja. I za Dinamo znatno bolnija. Njegov “rekordni” nastup privlači pozornost diljem Europe, a mediji u mnogim zemljama baš zagrebački klub ističu kao eklatantni primjer svega što s ovakvom Ligom prvaka ne valja.

Društvo koje razmišlja dugoročno bori se protiv monopola. A u Hrvatskoj ga se štiti

Tumače kako je Platinijev eksperiment propao upravo zbog klubova poput Dinama, kojima sezona završava nakon što prođu kvalifikacije, a Liga prvaka im služi isključivo kao izvor prihoda za betoniranje premoći u domaćim natjecanjima. I nove kvalifikacije dogodine. To je zapravo i jedan od ključnih argumenata protivnicima ovakvog modela, koji klubovima nedoraslim ambicijama i kriterijima Lige prvaka svejedno omogućava da u svojim ligama stvore ogroman jaz i budu “država u državi”.

A za razliku od Hrvatske, u kojoj svi klubovi osim jednoga šute kad se pravila kroje po Dinamovoj mjeri i čini sve kako bi se njegova dominacija zabetonirala (dovoljno se podsjetiti posljednje skandalozne odluke o povećanju broja stranaca usred sezone bez znanja i podrške ostalih klubova), u nekim drugim državama klubovi i lige takav model sve više propitkuju.

Jer su uz mrkvu koju nudi svjesni i njegove batine. Začaranog kruga koji dugoročno šteti domaćim ligama.

Sva natjecanja koja žele biti zanimljiva i uspješna, u konačnici i unosna, trude se poticati konkurentnost. Žele bitku. Neizvjesnost. Kompetitivnost. Svjesni su da monopoli povlaštenih klubova u domaćim ligama prazne stadione, a s njima i blagajne. Svako društvo koje razmišlja dugoročno bori se protiv monopola. A u Hrvatskoj se monopol štiti i potiče.

Ne znam postoji li uopće u Europi bolji primjer od hrvatskog za demonstraciju razornih posljedica koje ostavlja monopolizacija: situacija u kojoj jedan povlašteni klub u većini momčadskih sportova u periodima apsolutne kontrole nad svojim savezima i ligama uništava i konkurenciju i natjecanja.

A onda se jave sa spasonosnim idejama regionalnih udruživanja kojima bi, tobože, sebe spasili od pustoši nacionalnih liga koju su svojom pohlepom i egoizmom potaknuli. Regionalne lige im služe kao alat za učvršćivanje monopola i održavanja dubokog jaza prema devastiranoj domaćoj konkurenciji. I sve to uz podršku saveza koje kontroliraju.

Zadnjih su dana ideju regionalne nogometne lige u pionirskom i kadetskom uzrastu popljuvali gotovo svi hrvatski stručnjaci, treneri i nogometni radnici. Od autora ideje nismo čuli ni jedan održiv stručni argument zašto bi takva liga bila korisna za hrvatski nogomet u cjelini. Baš kao što nismo čuli ni jedan održiv stručni argument za odluku o povećanju broja stranaca usred sezone.

I od svih hrvatskih klubova samo je Dinamo, šoka li i nevjerice, podržao obje odluke. Ni jedan drugi klub nije, čak ni Dinamov “Mini-Me” Lokomotiva nije za regionalnu ligu. Doduše, ne znamo što Rijeka misli, jer Rijeka po običaju šuti.

Djeca trebaju igrati, trebaju se družiti i treba ih odgajati da ne ponavljaju pogreške svojih predaka. Ali ideja o nekoj cjelogodišnjoj regionalnoj ligi klinaca zapravo je medvjeđa usluga tom procesu. Opterećivati djecu utakmicama koje osiguravaju specijalci, na kojima je policije više nego gledatelja, čekati hoće li kakva budala s ove ili one strane baciti kamen na njihov autobus, klupu ili glavu je potpuna besmislica.

Zar ćemo zaista slati djecu da plaćaju račune odraslih?

Nigdje osim na “ovim prostorima” ne da se primijetiti da se klubovi i lige spremaju za “regionalizaciju” i da će ih UEFA gurati u tom smjeru. Posebno ne nauštrb nacionalnih liga. Ne treba isključiti mogućnost da je sve to najobičnija “punjena patka” koju netko smišljeno pušta kroz ovdašnje medije.

Ali čak i ako je istina, ako će reorganizacija UEFA-inih natjecanja zaista ići u smjeru iniciranja nekakvih regionalnih liga diljem Europe, zar ne bi valjalo sačekati okvire, planove i smjernice koje će krovna nogometna federacija propisati? UEFA u takve stvari sigurno neće ulaziti ni površno, ni nespremno, ni brzopleto. Niti će biti opterećena svim onim čime su opterećene države na “ovim prostorima”.

Njih šest ćoravih, gluhonijemih i međusobno posvađanih koje tumače da su zajednički držeći kist sposobne nacrtati Mona Lisu.

Iako svaka za sebe nije sposobna ni tubu boje otvoriti bez da se uneredi.