Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Resetirajmo s(v)e

Što kad jednog dana izađemo iz karantene?

Iako je Veliki tjedan tek pred nama, jedan veliki tjedan zapravo je i iza nas. Tjedan u kojem je eksplodiralo i putem društvenih mreža se ujedinilo i kanaliziralo nezadovoljstvo *poduzetne Hrvatske naspram *rastrošne. I dajte, nemojte da opet iznova moramo ponavljati gradivo o kojem dijelu državnih podobnika mislimo i iza čijih leđa se takvi vječno pokušavaju skriti. Svima je jasno o čemu se tu priča.

Politika je konačno shvatila da se neke stvari duboko u srži temelja na koje je nasađeno ovo društvo moraju mijenjati. I bez obzira što je riječ tek o prvom od mnogih koraka koje treba napraviti da bismo svi zajedno kako-tako preživjeli ono što je pred nama, ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da izrečene poruke i najavljene mjere o racionalizaciji državne potrošnje neće ostati tek mrvo slovo na papiru. Jer mrtvo slovo ovog će puta voditi do mrtve države.

Pričati o sportu u uvjetima u kojima će se narednih godina voditi bitka za svako radno mjesto možda zvuči besmisleno. Ali i sport su radna mjesta. Sport je stanje duha čitave nacije. Štoviše, sport je ključan i za osobno i za društveno zdravlje. I tjelesno i mentalno. I sport treba reset jednako kao i država. Jer sport je ionako samo ogledalo društva. Uz tu anomaliju da je usprkos svemu uspio ostati grana u kojoj smo planetarno najuspješniji i najprepoznatljiviji.

Dinamo je prvi u hrvatskom sportu krenuo u neminovne financijske rezove. Sasvim logično, jer najviše i troši. I sasvim logično bez obzira što su njihove mjere dočekane komentarima kako “ionako ne bi ništa izgubili ovog proljeća jer ne žive od ulaznica i sponzora”.

Ova kriza možda je i posljednji poziv da se osvijestimo. Svi. Ne netko drugi

Ne radi se o gubicima zbog neigranja ovog proljeća. Radi se o gubicima koji će neminovno doći i ovog ljeta i naredne zime, jer je jasno da na transferima igrača neće zaraditi ni približno koliko je namjeravao. Stoga je posve logično da već danas traži načine kako bi što lakše podnio financijski tsunami što slijedi nakon potresa koji još uvijek traje. I sasvim je logično da i nogometaši moraju razumjeti realnost situacije koja je zadesila svijet.

Problem je, međutim, to što se Dinamo istovremeno predstavio i kao najplastičniji primjer arogancije i bahatosti podobnih prema sposobnima. Dok su igrači i treneri svojim talentima i radom punili džepove i omogućavali lagodan život malobrojnoj kasti uhljebljenih klimoglavaca, cvjetalo je cvijeće u naše preduzeće. Ali čim su došli problemi, podobni su sposobne odlučili tretirati kao stoku. Kao potrošnu robu. Iako bi vjerojatno svi oni bez problema pristali na rezove, samo da su se prema njima odnosili s poštovanjem. I sa zahvalnošću za sve što su im omogućili. Igrači njima, a ne obratno.

Upravo je ta arogancija foteljaša koji žive u svom svijetu dovela do situacije u kojoj nitko neće pobijediti. Ni uprava koja je svojim nevještim manevrima razbucala atmosferu i jasno pokazala tko i dalje vuče sve konce u klubu. Iako i dosad to nije bilo očito tek slijepcima ili ignorantima. Ni igrači koji će ionako ostati bez dijela svojih ugovora jer je to jednostavno realnost. Ni trener Nenad Bjelica koji je dugo vremena sebe uvjeravao da se ipak može svake večeri leći s djetetom i niti jedno se jutro ne probuditi popišan. A onda doživio da mu nijedna od svih onih zahvala i posveta nije pomogla da izbjegne istu cipelu na guzici koju su osjetili svi koji su se prije njega drznuli povrijediti gazdin ego. Ili džep.

U financijske rezove su krenuli i Rijeka i Osijek i bit će zanimljivo vidjeti kako će se privatni kapital koji ih je zadnjih godina uzdignuo prema njima ponašati u gospodarskoj krizi koja slijedi. Dok Rijekin čelnik Damir Mišković već neko vrijeme šalje signale kako bi volio izaći iz svega, Osijekov *prokurist Ivan Meštrović i dalje čvrsto vjeruje kako mađarski kapital nije upitan. Nadajmo se da nije, jer zaista bi bila šteta da lijepi novi stadion koji se gradi zapne negdje na pola puta poput, primjerice, Spaladium Arene.

Hajduk zasad jedini nije povukao recesijske poteze, iako je potpuno jasno da ih ni on neće moći izbjeći. Jer koliko god bio jedini sportski klub u Hrvatskoj koji uspije nešto zaraditi i od ulaznica i od sponzora, i on je u najvećoj mjeri ovisan o transferima i Europi.

Plaće koje su se zadnjih godina isplaćivale više neće biti realne, što u Hajdukovom slučaju uopće ne zvuči loše. Jer je zadnjih godina po omjeru potrošeno-dobiveno srušio sve hrvatske rekorde. I to ne one pozitivne. Oni duhovitiji komentiraju da je Hajduk u vremenu u kojem slijede recesija i rezovi već u prednosti, jer ionako na čelu ima čovjeka kojeg su u prvom mandatu zvali “stečajnim upraviteljem”.

Kako će proći ostali klubovi s manjim budžetima i prihodina, teško je uopće pretpostaviti. Oni duhovitiji komentiraju da se ništa posebno neće promijeniti u njihovim životima jer je većina ionako sve vrijeme živjela na rubu bankrota. HNS im je već sugerirao da “razgovaraju međusobno”, odmaknuvši se i od rješenja i od odgovornosti. Logično, klubovi ionako nisu njihova briga. Oni su tu samo zbog reprezentacije.

Zgodno je, međutim, kako sudbina zna biti ironična. Pa natjerati, primjerice, Lokomotive čelnike da preko usta prevale kako je odbijanje ponovnog pokretanja Udruge prvoligaša vjerojatno bila pogreška. I to niti mjesec dana nakon što su glatko odbili ideju njezina oživljanja. Samo zato što je ideja bila Hajdukova. Nevažno što je bila dobra.

I baš taj arogantni, autistični i egoistični stav prema svijetu oko sebe trebao bi biti najznačajnija žrtva koja će zauvijek pasti jednom kad karantena završi, a bitka protiv virusa se dobije. Ne samo u nogometu, ne samo u sportu, ne samo u Hrvatskoj. Nego u čovjeku i čovječanstvu uopće.

Ova kriza možda je i posljednji poziv da se osvijestimo. Svi. Ne netko drugi. Ne “oni tamo”, oni koje ne vidimo, a mislimo da vuku konce. Mi vučemo konce. Svatko od nas u svijetu kojeg gradi oko sebe.

Ovo nam je svima prilika da se resetiramo. I kao pojedinci i kao društvo i kao država i kao ljudska rasa. Jer smo debelo zaglibili, jer smo ionako srljali prema provaliji koja bi nas prije ili kasnije dočekala. I one koji su prihod i one koji su rashod. Jer smo postali bahati, neodgovorni, egocentrični. Jer smo trošili ono što nemamo na ono što nam ne treba i vjerovali da to nikad nećemo morati platiti.

A možemo. Možemo istovremeno živjeti i dostojanstveno i udobno. Možemo svoj ego, svoj komod i svoja prava ponekad malo i stišati zbog ega, komoda i prava nekih drugih. Možemo preživjeti i bez nove verzije mobitela svake godine i bez novih cipela svake polusezone. Nije neka žrtva.

I sport se počeo sve više gubiti u toj bahatosti, neumjerenosti i pretjeranosti. Sport je sve više postao industrija u kojoj profit postaje isključiva varijabla. Eksponencijalne cifre do kojih se došlo jednom su negdje morale stati. Jer su postale bolesne. Besmislene. Neodržive.

Financijska komponenta počela je poput tumora proždirati sve ostale komponente sporta. Talent. Dugoročan rad. Skromnost i marljivost. Pogledajte bilo koje momčadsko natjecanje, bilo koju ligu. Što pobjeđuje? Novac. Uvijek i svugdje. Zar je normalno da jedan nogometni klub ima 80 igrača pod ugovorom? Zar je normalno da jedan nogometaš košta 200 milijuna eura? Zar je normalno da ulaznica za neku utakmicu košta par stotina eura/dolara? Zar je normalno da organizacija Olimpijskih igara, Svjetskih ili Europskih prvenstava tjera čitave države u bankrot?

Ako ćemo se iz globalnih vratiti u lokalne okvire, hrvatski je sport do ruba provalije doveo isti mentalni sklop koji je do istog ruba doveo i državu. Zanemarivanje i uništavanje vlastite proizvodnje naspram uvoza i trgovine. Ovisnost o stranom kapitalu. Političko uhljebljivanje i korupcija. Briga o formi, umjesto o sadržaju. Uzgajanje, protežiranje i nagrađivanje birokratskih parazita i klimoglavaca umjesto liječnika/profesora/trenera/sportaša/sportskih radnika. Činjenica da se uspjeh ostvaruje usprkos, a ne zahvaljujući sustavu.

I što ćemo napraviti jednom kad izađemo iz karantene? Možemo nastaviti gdje smo stali s prošlošću ili možemo pokušati s budućnošću. Možemo svu ovu energiju zarobljenu tjednima ili mjesecima unutar četiri zida zatomiti i zaboraviti ili je osloboditi i pravilno usmjeriti.

Možemo proširiti sliku svijeta koju gledamo iz svoje uske perspektive. Možemo shvatiti koliko smo potrošni, koliko smo ranjivi i koliko jedni drugima trebamo. I koliko nam malo za sriću triba. Možemo zauvijek zapamtiti koliko smo bili zahvalni na svim onim sitnicama koje nismo ni primjećivali dok nas nisu zatvorili. I promijeniti se. Na nama je. Zaista.

Svaka kriza je i prilika. Ovakvu priliku za reset možda više nećemo dobiti.