Juriš

Rezultat kao posljedica

Što čeka Hajduk nakon Gorice i pravomoćnih presuda?

Hajdučki svijet očajnički se nadao da će dvije Rijeke biti vjesnici proljeća. Dvije uzastopne pobjede na Rujevici uz solidnu izvedbu uskovitlale su uobičajeno brzopotezni hajdučki optimizam, s kojim se može mjeriti tek jednako radikalni defetizam.

No, ispalo je da pravi proljetni vjesnici ipak nisu dvije Rijeke, nego dvije Gorice. Za Hajduk previsoke i prestrme. Jedna koja je Hajduk zadržala na ogromnoj prvenstvenoj udaljenosti i druga koja ga je ostavila daleko od željenog trofeja. Počastivši ga pritom učinkovitijim, čvršćim, organiziranijim ili jednom rječju — boljim nogometom.

Već nekoliko sezona Gorica je Hajdukov rubikon. Svlačionica koju je složio današnji Hajdukov sportski direktor s malo novca, ali očito puno nosa i takta, uredno u te utakmice unosi sve ono čime se Hajdukova svlačionica kroz povijest najviše dičila, a već duže vrijeme posve izgubila. Stav. Samopouzdanje. Muškost. Iz sezone u sezonu gledaš kako višestruko skuplje i tetošenije nogometaše Hajduka ovi iz Gorice i dobiju i prebiju.

No, takve je igrače Mingaudas Nikoličius tražio po Hrvatskoj i svijetu kad je slagao tu Goricu i iz druge lige je doveo praktično pred vrata Europe. Ispred Hajduka i Rijeke. I koliko god bolan bio dvostruki šamar koji mu je minulog tjedna opalila ‘njegova’ svlačionica, dio njegovog bića morao je istovremeno biti ponosan na ono što je izgradio. Od nule.

Hajduk po tko zna koji put mora početi praktično od nule i to na nekoliko različitih, iscrpljujućih frontova

I vjerojatno se već na putu prema Splitu duboko u sebi nadao da će mu baš ta slika u kojoj ‘njegova’ momčad šamara njegovu momčad koja je u stvari puno manje *njegova, pomoći da mu iscrpljeni, izvarani i nestrpljivi Hajdukovi navijači povjeruju kad im kaže “dajte mi malo vremena, napravit ću to i ovdje”.

Nikoličius je u zimskom prijelaznom roku, uz blagoslov i podršku predsjednika Lukše Jakobušića, uspio tek nabacati malo friških nogu i ideja u ovu beskrvnu, limitiranu i preskupu svlačionicu koju je naslijedio. I kojoj očito ni jedan trener ne može pomoći.

Za razliku od kriminalnih radnji, neznanje i nesposobnost u nogometu nisu kažnjivi, iako bi mnogi koji su zadnjih godina u Hajduku ostavljali svoj stručni trag i punili svlačionicu preskupim, a nekvalitetnim igračima zaslužili barem nekakav strukovni ukor. Nije sramota biti loš. Ali sramota je biti loš uz toliko spiskanog novca.

Zato mi je teško i pomalo nepošteno pričati o Paolu Tramezzaniju i tome kako Hajduk ovog proljeća izgleda. Onaj tko je očekivao da će Talijan ili bilo koji drugi trener u mjesec ili dva čarobnim štapićem od govna napraviti pitu ili je neznalica ili zloban. Ili oboje.

Jakobušić je ove zime imao dvije opcije. Ne raditi ništa, rezati troškove i čekati Godota s momčadi koju je naslijedio i koja je već pojela i nekoliko trenera i nekoliko sportskih direktora i nekoliko predsjednika. Ili bez obzira na financijsku sušu iskemijati način za uštrcati ponešto svježine i kvalitete u svlačionicu i pokušati napasti Kup. Trofej. Zraku sunca za kojom klub toliko vapi.

Taj legitimni cilj, međutim, raspao se u Velikoj Gorici. I raspršio kratkotrajnu iluziju generiranu s dvije pobjede u Rijeci da će injekcija u vidu Lovre Kalinića, Marka Livaje, Alexandera Kačaniklića i Marca Fossatija dramatično promijeniti krvnu sliku momčadi.

Dogodilo se ono što se u Hajduku ciklički ponavlja s novim igračima. Nakon dobrog početka i nekoliko dobrih utakmica, proklamirana pojačanja brzo potonu u živo blato lošeg okruženja, umjesto da njih povuku za sobom prema gore. Za Hajduk bi zapravo najbolji bili oni 10-dnevni ugovori koje ima NBA liga. Odigraj mi dvije dobre utakmice na maksimumu i vozi dalje dok se ne ukiseliš.

U tom kontekstu bi se moglo razglabati o Jakobušićevom ‘hendlanju’ situacije s Mijom Caktašom, jednom od rijetkih igračkih klasa koje je naslijedio unutar svlačionice. Ako je cilj bio rezultat, barem u Kupu, bi li do njega bio lakši put da je i Caktaš bio tu, bez obzira što nije želio produžiti ugovor? U redu, novi predsjednik je u toj priči gledao neku širu sliku i htio poslati neke druge poruke na startu svog mandata koje je smatrao dugoročno važnijima. Ali malo je Hajduku jedan Kalinić ili jedan Livaja kad je između njih duboka provalija neuigranosti i nekvalitete.

Kupa, međutim, više nema, a prvenstvo je prekriženo još prije dva trenera. Vrijeme je da vatrogasna i injektivna rješenja zamijene strateška, planska i dugoročna.

Potpuno je jasno da puko preslagivanje kockica iz utakmice u utakmicu Hajduku neće donijeti apsolutno ništa. Ako će se Tramezzani do kraja prvenstva voditi isključivo pragmatičnom idejom osvajanja što više bodova bez fokusa na gradnju igre, igrača, filozofije i ideja za novu sezonu, Hajduk će protratiti još nekoliko mjeseci. Ako će se do kraja sezone samo prelijevati iz šupljeg u prazno, za to nije trebao dolaziti Tramezzani.

Koja je razlika završiti četvrti ili peti? Europa? Ionako je upitna i ako si četvrti. Konačno — što ako i ostaneš jedno ljeto bez kola ili dva europskog mučenja u pretkolima, posebno ako stadioni i dalje budu prazni i ako ti to omogući nešto više vremena za uigravanje? Zar bi to bio smak svijeta?

A situacija je takva da će na ljeto Nikoličius praktično morati složiti potpuno novu momčad. Caktaš i Bassel Jradi su već ‘odrezani’, posuđeni Nihad Mujakić i Darko Todorović nisu nikoga uvjerili da ih vrijedi otkupiti, a u istom su statusu do ljeta i Fossati i Umut Nayir. Uz sve lijepe želje i namjere, teško je vjerovati da će se moći zadržati Kalinića i Livaju, jer njihovu tržišnu cijenu Hajduk ne može pratiti.

K tome, realnost financijske situacije nagrižene covidom sugerira da će se na ljeto vjerojatno morati prodati novi set ‘obiteljske srebrnine’, a sedam znamenki može se očekivati tek od Marija Vuškovića ili Davida Čoline. Drugi su, nažalost, slijedom klupskih stručnih lutanja i previranja, umjesto porasta vrijednosti doživjeli pad.

Nikoličius i Tramezzani već danas moraju imati kristalno jasnu sliku onoga što žele (iz)graditi na ljeto. Od sustava igre, preko profila igrača do Plana B i Plana C. Moraju razbistriti oblake i upitnike iznad glava brojnih mladih igrača i definirati tko će od njih i u kojem svojstvu biti tu u narednoj sezoni.

Tonio Teklić? Darko Nejašmić? Mario Čuić? Ivan Brnić? Ivan Dolček? Juniori? Što se može iskoristiti iz B momčadi? Za svakog od njih mora postojati jasan plan i za ovo proljeće i za novu sezonu. I taj se plan u Tramezzanijevim odlukama mora vidjeti već danas.

Osim gomile unutarnjih poslova od primarne važnosti, Jakobušića čekaju i oni vanjski. Rastakanje utjecaja i interesa Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu usljed pravomoćnih presuda je neminovno, a pred HNS-om su preslagivanja na svim razinama, od upravljačke do sudačke. Krajem godine su i izbori za predsjednika, a Hajduk će vrlo brzo morati definirati svoj stav i poziciju u svim tim procesima u kojima će se slagati novi odnosi snaga.

Hajduk može i dalje s distance gledati ‘dvorske borbe’ i to kako Damir Mišković ili netko drugi preuzima uzde kočije od Mamića i nastavlja dalje istim smjerom. Ili može konačno reći da je dosta, ojačati svoje snage i izboriti se da se odluke više nikad ne donose bez njegovog glasa. I doslovnog i figurativnog.

Hajduk je prevelik da bi dopustio da o njegovim interesima odlučuju drugi. Ne trebaju zbog toga Jakobušić ni Hajduk nikome ljubiti prsten ili gubiti obraz. Ali treba držati do svojih interesa i za njih se boriti. Ignoriranje institucija koje o tebi odlučuju i pretvaranje da ne postoje baš ništa neće promijeniti nabolje. Neće se Mamićev kadar razmontirati i razići sam od sebe. A drugog izbora, drugog saveza, druge lige i druge reprezentacije Hajduk nema. I nikad neće imati.

Pred Jakobušićem je izuzetno zahtjevna prva godina mandata jer Hajduk po tko zna koji put mora početi praktično od nule i to na nekoliko različitih, iscrpljujućih frontova. Novca nema i neće ga tako skoro biti. Barem ne u velikim količinama. To je stalno prokletstvo Hajdukovih kružnih tokova. Kad ima novca, nema pameti. I obratno. Doslovno u svakoj prilici kad je Hajduk imao dobru financijsku situaciju i mogućnost dugoročne stabilizacije napravljene su katastrofične bilo stručne, bilo poslovne pogreške i procjene iz kojih se potom godinama izvlačilo i oporavljalo.

Ovog puta barem u Nikoličiusu ima čovjeka koji je pokazao da može i zna kako s malo napraviti puno. Ako ne vjerujete meni, vjerujte onim dvjema prošlotjednim pljuskama na Hajdukovom obrazu. Da, znam, Gorica nije Hajduk. Ali ako možeš takav klub iz druge lige odvesti u Europu, zamisli što onda sve možeš s Hajdukovim imenom i resursima? I uz samo malo mira i povjerenja. Na svim klupskim razinama.

Znam da nije mala stvar to tražiti od iscrpljene, izvarane i nestrpljive vojske. Ali sve drugo je već pokušano i promijenjeno. Sto puta. A rezultat nigdje nije došao preko noći. I u Hajduku će doći tek onda kad sve klupske kockice sjednu na svoje mjesto. Ozbiljan, stabilan i dugoročan rezultat može doći samo kao posljedica. Nikako kao uzrok.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.