Polufinale ih je vodilo na Partizan Duška Vujoševića, Vlade Divca, Žarka Paspalja i Aleksandra Đorđevića. Bio je to početak višegodišnje dominacije Jugoplastike nad Partizanom, potom i najjačom europskom košarkaškom ligom, a u konačnici i samom košarkaškom Europom.

Na kraju prvog poluvremena Partizan je imao 11 poena prednosti, a već sredinom drugoga Jugoplastika je vodila +13. Nezaustavljiva splitska serija 30:6 bila je previše za živce beogradskih igrača. Ivo Nakić je u jednom trenutku nasrnuo na Kukoča i udario ga, što je iniciralo boksačke scene teške kategorije. Zagužvalo se, lamatalo rukama i jezicima nekoliko minuta, Nakić i Kukoč su isključeni, ali splitska pobjeda za finale do kraja nije došla u pitanje.

Mirisalo je nekako da bi i po peti put u povijesti Cibona i Split mogli otplesati svoj riječki valcer. Ali za valcer je potrebno dvoje

Cibona je u drugom polufinalu lako riješila skopski Rabotnički, pa je dvorana na Trsatu u finalu bila puna ‘do čepa’. Više od 4.000 ljudi natiskalo se na tribine gledati sudar bivšeg i budućeg prvaka Europe. Prvu i, pokazalo se, jedinu utakmicu u povijesti u kojoj su Kukoč i Dražen Petrović igrali jedan protiv drugoga za trofej.

Splićani su silni fokus stavili na to kako zakočiti Dražena i čak su ga i uspjeli agresivnom obranom limitirati i unervoziti. Ali zato je curilo na drugim stranama, Cibona je bila previše kvalitetna da to ne bi koristila. Draženove poene nadomještali su Ivan Sunara, Danko Cvjetićanin i junak finala Zoran Čutura, koji je zabio pobjednički koš za 82:80 i slavlje Cibonina dijela tribina.

A dok je Cibonino slavlje trajalo, zaiskrilo je između Dražena Petrovića i Gorana Sobina, dvojice nažalost pokojnih velikana naše košarke. Opet su letjele šake, u ‘ring’ su uskočili i Sunara, Cvjetićanin, Velimir Perasović, Ivica Burić, završilo je boksom umjesto košarkom.

Bila je to, međutim, simbolična predaja baklje s Dražena na Tonija, s Cibone na Jugoplastiku. Bio je to posljednji Draženov trofej u zagrebačkom dresu i prvo Tonijevo finale u splitskom. Prvo od 12 uzastopnih u kojima su Žuti uzeli čak 10 trofeja.

U veljači 1991. Rijeka je ugostila posljednje izdanje Kupa Jugoslavije. Prethodnog ljeta odlaskom Božidara Maljkovića, Rađe, Ivanovića i Sobina očerupani Splićani na završni turnir došli su i dodatno oslabljeni za ozlijeđenog Zorana Savića i kažnjenog Luku Pavićevića, a ni famozni Ante Luster nije imao pravo nastupa.

S druge strane, Cibona je u sezonu ušla s najvišim ambicijama zbog kojih se Mirko Novosel vratio iz Napulja, s njime i Sunara i Andro Knego, a iz sarajevske Bosne su u paketu dovedeni Zdravko Radulović i Dževad Alihodžić. Novosel je otvoreno tvrdio kako je trofejno vrijeme splitskog kluba završilo i kako će Cibona vratiti i primat i trofeje, posebno znajući da oslabljene Splićane vodi njegov nekadašnji pomoćnik Željko Pavličević.

U polufinalu su Žuti riješili Olimpiju, Cibosi Bosnu i očekivano finale pred opet krcatim tribinama moglo je krenuti. I bilo je zaista dramatično i neizvjesno. Na jednu loptu, na zadnji napad u kojem su Splićani uspjeli obraniti poen prednosti i još jednom pokazali koliko su tih godina usavršili nepodnošljivu lakoću pobjeđivanja. Pobjeđivali su gotovo iz navike.

Tu su sezonu završili novim hat-trickom, pri čemu je baš taj trijumf u kupu u Rijeci detonirao novu eksploziju samopouzdanja i saznanja da su i dalje moćni, dokle god u svojim redovima imaju veličanstvenog ‘Bijelog Magica’.

Za razliku od tri godine ranije, ovog puta nije bilo šakačkih obračuna po završetku finala, ali jest verbalnih. Inicirao ih je Cibonin trener koji je odbijao čestitati Splićanima na pobjedi i vikao kako je ‘sve režirano’.

Novosel se i inače jako teško nosio s dominacijom splitskog kluba u to vrijeme, često je verbalno ‘bockao’ i umanjivao sve ono što je ‘Kukočeva dinastija’ ostavila hrvatskoj i svjetskoj košarci. A koliko ga je ta Jugoplastika žuljala i proganjala najbolje je pokazalo kad je u dubokoj starosti sasvim ozbiljno izrekao ‘psovku’ kako je Mihovil Nakić važniji za hrvatsku košarku od Kukoča.

Novosel je svoje frustracije s kraja 1980-ih naplatio kad je tijekom 1990-ih političkim dekretom Cibonu pomogao pretvoriti u državni projekt kakav je u nogometnoj verziji bila tadašnja Croatia. Betoniranje Cibonina monopola u konačnici je za posljedicu imalo početak tragične devastacije košarke kao sporta koji je upravo Novosel pomagao podignuti u najviše visine tijekom 1970-ih i 1980-ih.

Samo godinu dana nakon što su pokopali jugoslavenski, stari rivali našli su se i na krštenju novog hrvatskog kupa. Mjesto je bilo isto, ali sve je bilo drugačije. Hrvatska je bila u vremenima najžešće agresije, a nacionalna sportska natjecanja tek su se formirala dok su oko sportskih borilišta letjele granate.

U Rijeci su se u travnju 1992. okupila četiri naša *stožerna košarkaška kluba. U polufinalu je Split, pod novim sponzorskim imenom Slobodna Dalmacija, lako nadmašio Šibenku, a Cibona je u dramatičnom okršaju pobijedila Zadar.

Vukovi su u finalu slovili kao veliki favorit, sačuvali su praktično čitavu prošlogodišnju momčad, a priključen je i Sobin. Aleksandar Petrović bio je na početku trenerske karijere, ali Splićani su i dalje ljubomorno čuvali onaj pobjednički mentalitet koji su izgradili prethodnih godina.

Boris Kurtović, koji je neposredno prije završnog turnira zamijenio Nenada Amanovića na splitskoj klupi, nadmudrio je Acu, a Žuti su na krilima svoje trojice reprezentativaca — Perasovića, Žana Tabaka i Aramisa Naglića — osvojili povijesni prvi košarkaški trofej u neovisnoj Hrvatskoj. Splitski klub tako je posljednjim trofejem zatvorio košarkašku Jugoslaviju i prvim trofejem otvorio košarkašku Hrvatsku.

Četvrti put Rijeka je završnicu kupa organizirala 1996. Cibona je s Jasminom Repešom na klupi na završni turnir došla kao nositelj dvostruke krune i apsolutni favorit s momčadi u kojoj su bili Veljko Mršić, Slaven Rimac, Damir Mulaomerović, Ivica Žurić, Davor Pejčinović, Mate Skelin, Alan Gregov, Davor Marcelić. Bila je to sjajna momčad kojoj nitko iz konkurencije nije bio dorastao.

Split je, ovaj put s novim sponzorskim prezimenom Croatia osiguranje, počistio i zadnje ostatke trofejne generacije, a polako se počeo čistiti i od onog pobjedničkog mentaliteta koji ga je godinama nosio. Zmago Sagadin doveden je kako bi pomogao uzdići novu talentiranu generaciju u kojoj su bili Nikša Prkačin, Matej Mamić, Igor Miličić, Ante Grgurević, Nikola Vujčić, uz nešto iskusnije Josipa Vrankovića, Mira Jurića, Romea Cvjetičanina, Zvonimira Ridla.

U polufinalu je Split lako pobijedio Zadar, Cibona još lakše Zagreb, da bi u neočekivano neizvjesnom finalu Cibona ipak u završnici nadvisila Split 68:64 i nastavila svoju trofejnu dominaciju u hrvatskim natjecanjima.

Rijeka je tako 26 godina čekala novi košarkaški spektakl i dobila ga je taman na 30. obljetnicu onog prvog izdanja Kupa Krešimira Ćosića. Ovog puta se Final Four s košarkaškog Trsata po prvi put preselio na rukometni Zamet, u novu dvoranu koja je prvi put dobila priliku ugostiti četiri najbolja hrvatska kluba.

I zanimljivo, puno toga je baš nalikovalo tom prvom turniru iz 1992. Od kaotičnog okruženja, tada ratnog, danas pandemijskog, preko polufinalnih parova u kojima su Cibona i Zadar išli jedan na drugoga, a Split na autsajdera, do činjenice da je većina promatrača Cibonu stavila u ulogu prvog favorita za osvajanje trofeja. Mirisalo je nekako da bi i po peti put u povijesti Cibona i Split mogli otplesati svoj riječki valcer. Ali za valcer je potrebno dvoje.

Cibona je svoj dio odradila, potvrdila da je u najbolji trenutak pogodila najbolju formu i da joj slovenski strateg više odgovara od srpskog. Gašper Okorn razdrmao je svlačionicu koja je neprepoznatljiva u odnosu na ona depresivna izdanja pod Vladimirom Jovanovićem. Zadar praktično ni u jednom trenutku nije kontrolirao utakmicu i Cibona je posve zasluženo otišla u finale. Čak gotovo rutinski.

A ondje će je, umjesto starih splitskih rivala, dočekati *pričuvna Cedevita. Ona koju je Emil Tedeschi ostavio u Hrvatskoj da se igra, ne nužno i pobjeđuje. Sjajnu su, energičnu i pametnu utakmicu u polufinalu odigrali ‘Juniori’ Damira Mulaomerovića i ogoljeli sve probleme koje splitski klub odavno vuče za sobom. Onaj hologram tuge koji je splitska momčad projicirala u 40 riječkih minuta najbolje ocrtava sliku općeg stanja kluba koji je nekad, ne tako davno, znao pobjeđivati iz navike. A sad godinama, čak i desetljećima, na isti način gubi. Iz navike.

Dalmatinski velikani prošlosti već u petak su pognutih glava s Kvarnera krenuli prema jugu, a riječki valcer subotnje večeri otplesat će neki novi zagrebački klinci. Praćeni pljeskom koji su apsolutno zaslužili.