Nešto manje od tri tisućljeća kasnije, povijest se ponavlja u tek ponešto modificiranom obliku. Kralj Amulije danas se zove James Pallotta i krunu je kupio od nezainteresiranih potomaka bivšeg vladara Francesca Sensija. U strahu da mu narodni junaci ratničke krvi ne oduzmu pravo na prijestolje, kralj Pallotta ih je dao prognati.

Svaka priča o Rimu počinje s Romulom i Remom. Svaka priča o A.S. Romi počinje s Francescom Tottijem i Danieleom De Rossijem. Sjećate li se, uostalom, kako je uopće izgledala Roma bez njih dvojice? Jer ako se sjećate, onda ste već u prilično ozbiljnim godinama. Prikladnijim za roštiljanje, nego za ratovanje.

“Postoji li šansa za zaigram za Romana Abramoviča? Postoji. Neka kupi Romu”

Više od puna tri desetljeća ova dvojica “Rimljana po rođenju, Romanista po opredjeljenju” predstavljala su čitavom svijet taj klub, njegov identitet, njegovu posebnost. Dva tipa koja su u svojim najboljim godinama bila među najboljima na svijetu na svojim pozicijama, ali su oštrim volejem dočekivala i ispraćala svaku ideju koja im je nudila sve ono što im njihov klub nije mogao niti obećati, još manje ispuniti, utjelovljavala su ono što svaki Romin navijač tako strastveno tvrdi. Zapravo ono što tvrdi svaki navijač svakog kluba na svijetu.

Da je baš njihov klub onaj koji je poseban.

Kad ste gledali tu dvojicu kako ustrajno izgaraju i ginu za svoje boje, zaista ste i sami imali osjećaj da je taj klub poseban. Jer o ljubavi i odanosti je lako pričati. Puno teže ih je djelima dokazati. A Totti i De Rossi svoju ljubav i odanost desetljećima nisu samo pokazivali. Nego su ih živjeli. Davali su tom klubu neku dozu romantike i karizme u vremenima u kojima je gotovo svaka lojalnost, a posebno ona sportska, postala tek pitanje znamenke.

Francesco je bio dugogodišnja tiha patnja čelnika Real Madrida. U vremenima kad je bio najbolji igrač i Rome i Italije uvijek mu je ispred nosa stajao bjanko ček kojim bi svoje rimsko kraljevstvo preselio u ‘kraljevski’ klub. Ostala je za vječnost njegova izjava iz tog vremena, riječi koje su samo učvrstile njegov božanski status. Ne samo u Rimu, nego općenito u modernom nogometu.

“Ne ostavljaš svoje siromašne roditelje kako bi išao živjeti s bogatim strancima.”

U vrijeme kad je Roman Abramovič bio na svojim nogometnim vrhuncima, Totti je bio njegova opsesija. Vjerojatno zbog sličnog razloga zbog kojeg je i Real bio toliko napaljen na njega. Jer je bio jedan od rijetkih koje nisu mogli dobiti. A nisu navikli da postoji netko tko im je spreman odoljeti.

“Postoji li šansa za zaigram za Romana? Postoji. Neka kupi Romu i igrat ću za njega.”

Zapravo je najbliže nekom drugom klubu i nekom drugom gradu bio još onda dok je majka donosila odluke u njegovo ime. Trajalo je oko pola sata. Milanovim špijunima u glavnom gradu nije promaknulo njegovo milovanje lopte po rimskim ulicama i lokalnom Lodigianiju. Pokucali su na vrata njihovog stana i naletjeli na mamu Fiorellu. Koja im je skuhala kavu, ponudila ih keksima i pritom im objasnila kako za njihovu obitelj postoji samo jedan klub. I samo jedan grad. I da mali Francesco neće nigdje dok ne proba tamo.

Daniele je također godinama bio na listi želja većine europskih velikana. Trebao je reći samo jednu riječ i Manchester City bi platio Romi što god bi tražila. Ne bi se uopće cjenkali. Čak je i razmišljao. Bio je na otvorenoj liniji s Robertom Mancinijem. Ali na kraju je ipak shvatio da ne može.

“Uvijek sam bio svjestan da su moje odluke u vezi moje karijere pogrešne, ako se gleda s neke strogo profesionalne razine.”

Teško je vjerovati da je onako žestok i beskompromisan, ratnik i na terenu i u duši, ipak bio mirnija polovica svoje bračne zajednice. Njegova prva supruga Tamara završila je u zatvoru zbog sudjelovanja u otmici jednog talijanskog biznismena. Bilo je to, doduše, tek nakon što su se razveli, ali duboke veze majke njegove najstarije kćeri s organiziranim kriminalom potvrđene su kad je njezin otac pronađen izrešetan u jednom klasičnom mafijaškom obračunu.

Totti je uvijek bio “rimski bog”, De Rossi se morao zadovoljiti ulogom mlađeg brata koji se nikad neće moći približiti prijestolju dokle god stariji brat ne abdicira. A kad je dočekao taj trenutak, bio je prestar da bi započeo novu eru za Romu. To je zapravo životna priča Danielea De Rossija. Zakasnio je na titulu 2001., zakasnio je na prijestolje 2017. Uvijek je bio drugi, iako bi svugdje na svijetu u takvoj situaciji bio prvi.

Ali upravo u toj činjenici leži sva njegova veličina. Jer je svega toga bio svjestan i na sve to je bez ikakvih uvjeta pristao. Spreman da nikad neće biti prikladno slavljen ili nagrađen za svoju bezuvjetnu ljubav i odanost. Na sve to je pristao jer je Romu uvijek stavljao na prvo mjesto. Koliko god to zvučalo banalno i floskularno kad dolazi iz nekih drugih usta, on je to apsolutno djelima dokazao.

I zaslužio je da njegov odlazak u igračku mirovinu bude drugačiji, dostojanstveniji i dostojniji od onoga kojeg mu je priuštila Romina uprava. Koliko god Boca Juniors bili najlogičnije mjesto na svijetu za takvog tipa, jednostavno morate biti malo ljuti što se to dogodilo. Jer on nije želio biti nigdje drugdje osim u Rimu. Osim u Romi. I nigdje drugdje mu nije bilo mjesto. Dokle god želi biti u toj svlačionici.

Da, nije to više bio onaj tip koji “jede malu djecu”. Da, pojavili su se mlađi i brži. Da, nije to više bio onaj frajer koji bi mogao trčati 900, a ne 90 minuta u istom tempu. Ali i dalje je to bio onaj Daniele De Rossi. I dalje je to bio čovjek čijim je krvotokom tekla Roma i koji je za nju bio spreman dati sve što ima. Ako ne kao najvažniji trkač, onda kao najvažniji karakter. Trener na terenu uz trenera na klupi.

Želio je i dalje biti tamo gdje se uvijek najbolje osjećao. U Rominoj svlačionici. Želio je nastaviti igrati još sezonu-dvije i pritom nije postavljao nikakve uvjete. Ni u vezi minutaže, ni u vezi financija. Ni Tottija, ni De Rossija nikad niste čuli kako gunđaju. Bilo na suigrače, bilo na upravu koji generalno nikad nisu na njihovoj razini. Jer da jesu Totti bi uzeo više od jedne titule i dva kupa. De Rossi bi uzeo barem jednu od onih osam sezona u kojima je završio kao drugi.

Ponudili su mu nekakvu direktorsku poziciju čisto da zadovolje formu i pokušaju se oprati pred navijačima. Ali vidio je na Tottijevu primjeru što znači ta izmišljena direktorska funkcija u kojoj niti ga se što nije pitalo, niti je za što odgovarao. Na vratima je pisalo “direktor nečega”, a zapravo je trebao pisati “maskota”. Jer tu je ‘funkciju’ novi rimski vladar namijenio i jednome i drugome.

“Osjećam se kao da sam umro”, objavio je Totti gradu i svijetu neposredno nakon što je objavio da će nakon svog ‘mlađeg brata’ i on ovog ljeta napustiti Romu. Dodavši kako se neće vratiti dokle god Pallotta ne ode.

Narod je uz njih, narod koji poštuje i slavi sve ono što su nogometni Romul i Rem napravili za njihov komadić rimske povijesti. Narod je već pokrenuo brojne akcije kako bi Rominu američkom vladaru pokazao da je izdao simbole kluba. Ali narod može samo gunđati. Kralj donosi odluke. Hladne, korporativne, bezosjećajne. U vrućem i emotivnom okruženju.

Francesco Totti i Daniele De Rossi svojom su bezuvjetnom odanošću klubu koji nije u prvom ešalonu elite europskog klupskog nogometa taj klub u očima brojnih neutralnih promatrača doista učinili drugačijim. ROMAntičnim. Daleko više nego njegovi uspjesi ili natjecateljski značaj.

Ako i niste navijački i emotivno vezani uz Romu, što je poprilično velika vjerojatnost, sigurno ste svejedno osjećali poštovanje prema instituciji koju dva takva frajera toliko religiozno proživljavaju. Totti, De Rossi i Roma zvučali su kao unikat u nogometu 21. stoljeća koji ostavlja sve manje prostora za takve junake i priče. I falit će, sigurno.

Nakon 37 godina Roma kreće u sezonu bez svojih ikona i amblema. Bez svog Romula i Rema.

Rimljani su dugo računali vrijeme od one godine kad je Romul izgradio Rim. Mnogi njihovi potomci će vrijeme računati do one godine kad je car Pallotta iz Rima prognao Tottija i De Rossija. I sanjati dan kad će se braća vratiti i preuzeti prijestolje.