Navijač sam Hajduka, baš kao što je i svaki drugi sportski novinar na kugli zemaljskoj navijač nekog svog kluba. Pretvarati se da nemamo svoj najdraži klub prema kojem smo nerijetko neobjektivni i nerealni je licemjerje ili laž. Svi smo ljudi od krvi i mesa. Sportski novinar koji kaže da se u sportsko novinarstvo nije zaljubio zbog nekog kluba ili sportaša je u krivoj profesiji. Ili je lažljivac. Što je u mom shvaćanju svijeta puno gore.

Sama činjenica da navijaš za neki klub po definiciji povlači i činjenicu da imaš i najvećeg rivala. Nekoga koga je uvijek slađe pobijediti nego bilo koga drugog. U svijetu Hajdukovih navijača nikad nije bilo slađe i važnije pobjede od one protiv Dinama, barem u zadnjih 30 godina. Čast Rijeci i Osijeku, čast svima ostalima na kugli Zemaljskoj, ali nikad nisu bili na toj razini rivalstva i adrenalina. I vjerojatno nikad neće biti. Jer povijest je jedna od najvažnijih odrednica i generatora svakog rivalstva.

Hajdukov navijač želi da Dinamo izgubi. Uvijek i svugdje. Dinamov navijač želi da Hajduk izgubi. Uvijek i svugdje. Sve drugo su gluposti

Dinamo je svakom istinskom hajdukovcu uvijek ‘crvena krpa’, baš kao što je i Hajduk svakom istinskom dinamovcu. U navijačkom svijetu to je sasvim normalna pojava gdje god se igra (strastveni) nogomet. Uvijek postoji pobjeda koja je važnija od neke druge. Uvijek postoji netko za koga želiš da izgubi i od tebe i od svakoga, makar to bilo i iracionalno. Jer se s njim mjeriš. Jer uz njega trčiš.

Nigdje se, međutim, to klupsko rivalstvo ne umače u neku promašenu definiciju domoljublja ili nacionalne izdaje kao kod nas. Nigdje se toliko ne inzistira na tome da je izraz ‘nedomoljublja’ ne navijati za svog rivala kad igra u europskim natjecanjima. A to je tolika glupost da je to smiješno.

Kad Roma igra protiv bilo koje momčadi na svijetu, Lazijevi navijači žele da izgubi. Sa što više razlike. Barcelonini navijači svim srcem uživaju u svakom posrtaju Real Madrida i obratno. Jesu li Bocini navijači manji ili lošiji Argentinci od Riverovih jer im žele da uvijek i svugdje fasuju pet komada? Ne postoji nijedan klub na kugli zemaljskoj koji bi Panathinaikosova navijača natjerao da navija za Olympiakos. Fenerbahçeova navijača za Galatasaray. Benficina navijača za Sporting. Interova za Milan. I obratno.

Ne postoji nikakvo domoljubno ili nacionalno pitanje koje bi natjeralo navijača Manchester Uniteda da navija za Liverpool. Bilo gdje, protiv bilo koga. Ili Arsenalova navijača za Chelsea. Ne postoji nijedan nacionalni koeficjent ili razlog koji će Marseillove navijače natjerati da navijaju za PSG. Jebite se vi i koeficijent. Rivalstvo je jače i važnije od svega. Za svakog istinskog navijača svog kluba.

I to je normalno. U nogometu je normalno. Kome nije, neka ide u kazalište. U svijetu nogometa, u svijetu klupskih rivalstava uvijek postoji ‘mi’ i ‘oni’. Svaki pravi navijač to razumije. Svaki pravi navijač to poštuje. I nitko niti ne pokušava prodavati neku licemjernu priču o tome kako treba “za *njih navijati u Europi”. Za takve stvari nisu klubovi. Za takve stvari postoje reprezentacije.

Koliko je samo medijske žuči zadnjih dana proliveno po Nikoli Vlašiću zbog toga što je izjavio da bi pobjeda njegova West Hama razveselila i njega i druge hajdukovce. Ali recite mi, je li to laž? Što je trebao? Izjaviti za klupske stranice da neće navijati za svoj West Ham nego za Dinamo jer je to hrvatski klub? Lagati? Pričati nešto što neki falši domoljubi žele čuti? Onda bi bio pravi Hrvat i patriot?

Da, navikli smo u Hrvatskoj da se ne treba govoriti ili pisati ono što misliš, nego ono što bi trebao misliti. Ili ono što je prikladno i oportuno misliti. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Hajdukov navijač želi da Dinamo izgubi. Uvijek i svugdje. Dinamov navijač želi da Hajduk izgubi. Uvijek i svugdje. Sve drugo su gluposti. Navijaš za *njih u Europi? Vraga navijaš. Više europskih uspjeha znači više love. Više love znači više *njihovih uspjeha. Zaista želiš da tvoj rival ima više uspjeha i love? Da, jamačno.

Zašto bi, uostalom, Hajdukov navijač trebao navijati za Dinamo kad igra u Europi? Zašto bi Dinamov navijač trebao navijati za Hajduk? Zbog neke umjetne finoće ili hinjenog kvazidomoljublja? Zar nije veći izraz poštovanja prema rivalu kad mu otvoreno u lice kažeš ono što misliš nego kad mu se prijetvorno smješkaš, a onda vrebaš priliku da mu zariješ nož u leđa?

Svi oni koji kmeče o ‘orjunaštvu’ Hajdukovih navijača koji ne navijaju za Dinamo kad igra u Europi, prvi su i najglasniji kad se treba rugati Hajduku nakon neke Gżire ili Tobola. I zašto mu se ne bi rugali? Zar to nije poanta rivalstva? Zar nije normalno da rivali podbadaju jedni druge, da se vesele njihovim neuspjesima, da to rivalstvo u njima živi i srijedom i četvrtkom, kao što živi subotom i nedjeljom? Nema ništa normalnije od toga.

Svi Dinamovi navijači koji tvrde da se u dubini duše nisu radovali Hajdukovim ‘malteškim vanzemaljcima’ nego da su umjesto toga ronili suze tuge i boli — lažu. Znam puno hajdukovaca koji navijaju i za Rijeku i za Osijek kad igraju Europu, bez obzira na to što ni s njima ne žive u nekoj velikoj ljubavi. Ali ne i za Dinamo. Dinamo je druga priča. Dinamo je jang za Hajdukov jin.

Smatram se bogatim i sretnim čovjekom jer među svojim prijateljima imam i navijače kluba koji je klubu za kojeg ja navijam najveći rival. Naša međusobna zajebancija je nenadomjestiva i nezaboravna. Posebno kad su neki važni porazi u pitanju. Čak i više nego pobjede. Možda smo mi s obje strane neka stara škola, možda smo samo prestari za ove današnje klince i pizdarije, ali naše prijateljstvo nikad nije narušila činjenica da smo nogometni rivali. Dapače, samo ga je ojačalo.

Misli li itko normalan da Marko Livaja mrzi Zagreb ili Dinamove navijače? Misli li itko normalan da Tomo Šokota mrzi Split ili Hajdukove navijače? Kakvo besmisleno preseravanje i moraliziranje oko toga što je Livaja u navijačkom zanosu nakon jedne velike pobjede pjevušio neku benignu glupost ili Šokota obukao neku benignu majicu.

Zamisli licemjerja, sad, kao, vrištimo o tome kako Livaju treba žestoko kazniti jer je pjevao kako “mrzi Dinamo”, ali igrače Dinama ne treba kazniti za to što pljeskom podržavaju poziv svojih navijača na “ubijanje tovara”? Dokle ćemo ići i gdje ćemo podvući crtu? Tamo gdje samo našoj strani odgovara?

U redu, slažem se da bi igrači trebali izbjegavati govor mržnje ili dolijevanje benzina na vatru nekim neprimjerenim ponašanjem ili izjavama. Ali brate mili, daj budimo svjesni navijačkog kolorita, zajebancije i rivalstva i ne trpajmo u istu vreću fizičke obračune za koje treba biti nulta tolerancija i verbalno podjebavanje zbog kojeg se ponašamo kao uvrijeđene frajle ovisno o boji dresa kojeg podržavamo. Što smo svi odjednom postali tako osjetljivi? Nogomet je nogomet. Festival testosterona i adrenalina. Komu se ne sviđa neka ne gleda i ne sluša.

Naravno da je moguće, čak nije ni neobično, navijati i za Hajduk i za Dinamo. Ne želim ni na koji način sugerirati da je to krivo, zašto? Ima ljudi koji nisu toliko strastveni u svom navijačkom opredjeljenju i nemaju razloga raditi razliku ako im taj rivalitetski film ništa ne znači. Ono što želim reći jest da takvi ljudi nisu ni na koji način veći *domoljubi, jer se domoljublje ne mjeri tim instrumentima. To što hajdukovac ne želi navijati za Dinamo ili dinamovac za Hajduk nema nikakve veze s domoljubljem.

Najveća čar nogometa je nadmašiti svog najvećeg rivala. I svi strastveni, pravi navijači nikad neće svoje domoljublje zapetljavati u tu glupu priču. Samo u našoj bolesno iskrivljenoj interpretaciji domoljublja više vrijedi busanje u prsa i prazne riječi od iskrenosti i djela.

A ti koji su u pravilu bezuvjetno odani isključivo svom klubu svoje domoljublje ne moraju nikome dokazivati jer su ga već toliko puta dokazali. Ne u ispraznim frazama i hinjenoj ljubaznosti nego tamo gdje je trebalo. U ratu, u požaru, u poplavi, u potresu. Rame uz rame s tim istim rivalima. Tamo gdje je bilo bitno. Tamo gdje se “suparništvo” uvijek pretakalo u “prijateljstvo”. Dok ne krene utakmica.

Da, rivalstvo je suparništvo. Rivalstvo je prijateljstvo. Rivalstvo je nadmudrivanje. Prepucavanje. Nesuglasje. Nadmetanje.

Pravo rivalstvo je puno toga, ali nikako nije licemjerje.