Roberto Baggio je s 16 godina debitirao u prvoj momčadi Vicenze, a već dvije godine kasnije bio je najbolji igrač Serie C i uveo je među drugoligaše. U samoj završinici sezone, samo dva dana nakon što je dogovorio transfer u Fiorentinu, upoznao je dvije najružnije riječi u životu sportaša. Prednji križni. I to, zamislite, protiv momčadi koju je vodio — Arrigo Sacchi.

Šteta u desnom koljenu bila je tolika da su neki liječnici vrtjeli glavom na ideju da će više ikad igrati ozbiljan nogomet. No Fiorentina se nije povukla. Uzela ga je, plaćala mu liječenje i vjerovala u njegov povratak. I njegov talent.

Roberto Baggio je na SP 1994. doista ispisao povijest, ali ne onako kako je želio. Ne onako kako je zaslužio

A on je patio. I zbog toga što nije mogao igrati nogomet, ali i zbog same boli koju je trpio tjednima nakon operacije. Zbog alergije na sedative sve je morao proći na živo, a bol u koljenu prouzročena puknutim ligamentima i 200-tinjak unutarnjih šavova dovodila ga je do ruba. Jednom je prilikom u suzama rekao majci:

“Ne mogu više. Ako me voliš, ubij me.”

Propustio je čitavu prvu sezonu, a odmah na startu druge u jesen 1986. doživio novi šok. Obnovio je ozljedu koljena i morao proći kroz novu operaciju i torturu. Oporavak je bio mučan i težak, izgubio je čak 12 kilograma boreći se protiv bolova i psihoze hoće li njegova nogometna karijera zaista biti gotova i prije nego što je počela.

Ali bio je jak i motiviran, uspio se vratiti već u završnici te iste sezone. I to kako. Zabio je iz slobodnog udarca svoj prvoligaški prvijenac na šampionskoj proslavi Napolija Diega Maradone. Prvijenac koji je Fiorentinu spasio od ispadanja.

Čim je počeo plesti svoj majstorski vez nakon dvogodišnje pauze, odmah je postao ne samo ljubimac, nego idol firentinskih navijača. Driblao je, asistirao i zabijao prekrasne golove, bio je uvjerljivo najbolji Fiorentinin igrač. Njegova nogometna raskoš i ‘plava krv’ bile su vidljive iz svakog dodira i brzo je proglašen drugom najboljom ‘desetkom’ lige iza nedodirljivog Maradone. U vrijeme kad je Serie A bila na vrhuncu.

U sezoni 1989./90. vodio je pravi one man show u ljubičastom. Iako se tanka Fiorentina sve do zadnjeg kola borila za opstanak, on je sa 17 golova bio drugi strijelac lige iza Marca van Bastena i paralelno je vukao sve do finala Kupa UEFA. I to u sezoni u kojoj su igrali u Perugiji jer se njihov stadion renovirao za Svjetsko prvenstvo 1990.

A u finalu ih je, od svih europskih klubova, čekao onaj najmrži. Juventus. Nisu Firentinci Torinezima oprostili ‘krađu’ naslova prvaka osam godina ranije, ali nisu uspjeli ni nadoknaditi 3:1 iz prve utakmice. U uzvratu su bili domaćini u 500 kilometara udaljenom Avellinu, ali ni 20.000 napaljenih Toskanaca nije pomoglo.

No, još teži poraz doživjeli su samo par dana nakon što im je Juventus uzeo Kup UEFA. Jer uzeo im je i Roberta Baggija. Firenca je eksplodirala. Tri dana trajali su prosvjedi i neredi, 50-ak ljudi je ozlijeđeno, a klupski predsjednik Flavio Pontello skrivao se od bijesnih navijača po gradu iako je realizirao rekordni transfer od 12 milijuna eura. Navijači bi sve progutali, samo da njihov idol nije prodan baš tom omraženom klubu.

Dodatni problem stvorila je činjenica da se talijanska reprezentacija za SP spremala upravo u srcu Firence, u svom kampu Coverciano. Baggio je u trenutku izgubio status ljubimca Firence, ali je i dalje bio ljubimac nacije kojeg su navijači i mediji zazivali u početnih 11.

Ali izbornik Azeglio Vicini preferirao je starije i iskusnije, pa je Baggio čitav turnir proveo kao džoker, iako je svakim ulaskom pokazivao sav raskoš svog talenta. Zabio je jedan od najljepših golova turnira Čehoslovačkoj i zajedno s iznenađujućim junakom Totom Schillacijem pogurao Italiju do bronce.

Juventusovi su navijači s uzbuđenjem čekali novu sezonu i tandem Baggio-Schillaci. Toto se brzo ugasio, ali Baggio je ispunio sva očekivanja. Već u prvoj sezoni zabio je 27 golova u 47 utakmica i postao prvo Juventusovo ime. No, usprkos sjajnim igrama, navijači su bili poprilično hladni prema njemu. Posebno nakon njegova prvog gostovanja u Firenci.

Nakon što je dočekan uvredama i zvužducima, Baggio je kod 1:0 za Fiorentinu izborio penal, ali ga nije želio izvesti. Izveo ga je Luigi De Agostini i promašio. Juventus je izgubio, a Baggio otrpio salvu uvreda svojih novih navijača. Dodatno ih je raspalila i činjenica da je Roby pri izlasku s terena uzeo dobačeni šal Fiorentine i pozdravio svoje nekadašnje tribine. Time je vratio ponešto simpatija u Firenci, ali izgubio u Torinu. Svoju privrženost i zahvalnost Fiorentini nikad nije skrivao.

Bez obzira, nastavio je sa sjajnim igrama u Juventusovu dresu i u iduće tri sezone, otplaćujući svaku liru uloženu u njegov rekordni transfer. Bio je najbolji Juventusov igrač i strijelac, krcajući više od 25 golova po sezoni iako nije bio napadač.

No, dok je igrao najbolji nogomet svoje karijere, trofeji nisu stizali. Italijom je u to vrijeme vladao nedodirljivi Milan Fabija Capella, a sjajni Baggio je s Juventusom osvojio tek Kup UEFA 1992./93. Ali koliko je dobar i dominantan bio najbolje govori činjenica da je 1993. proglašen najboljim europskim i svjetskim nogometašem u izboru France Footballa i FIFA-e.

Na SP 1994. dopratio ga je niz ozljeda, ali i takav je na svojim leđima i ranjenim koljenima odnio Italiju sve do finala. Iako izbornik Sacchi nije bio njegov veliki fan zbog shematiziranog defenzivnog nogometa koji je forsirao, a u kojeg se fantazisti poput Baggija ne uklapaju, jednostavno nije mogao ignorirati činjenicu da je riječ o najboljem talijanskom i svjetskom nogometašu.

Jedva su se, tipično talijanski, provukli kroz grupu. A onda je Baggio sve uzeo u svoje ruke. U osmini finala protiv Nigerije zabio je za produžetak u 89. minuti, a zatim i penal za prolaz. Pa je u 88. minuti četvrtfinala zabio pobjednički gol protiv Španjolske, pa u polufinalu oba gola Bugarima. Odnio ih je u finale s Brazilom, gdje se čekala kraljevska krunidba najboljeg nogometaša svijeta.

U polufunalu je ozlijedio mišić, a ni šest sati leta s istočne na zapadnu obalu SAD-a nije baš pomoglo. Finale je odigrao s bolovima koji nisu bili ništa u usporedbi s bolovima koji su ga čekali nakon utakmice. Promašio je peti penal i njegova tužna silueta dok u pozadini Brazilci trče jedan drugome u zagrljaj postala je jedna od najupečatljivijih slika u povijesti Svjetskih prvenstava. Roberto Baggio je na SP 1994. doista ispisao povijest, ali ne onako kako je želio. Ne onako kako je zaslužio.

“Naučio sam živjeti s boli”, priznao je puno kasnije. Ne samo tjelesnom, zbog alergije na sedative, nego i mentalnom. Još više mentalnom.

Nažalost, taj trenutak, taj promašeni penal označio je točku zenita njegove karijere. Iako je ulazio u najbolje godine, iako je u iduće dvije sezone napokon osvojio dva naslova talijanskog prvaka, Roberto Baggio više nikad nije bio isti.

Marcello Lippi zamijenio je Giovannija Trapattonija na Juventusovoj klupi, a s njim su došle i neke nove ideje. I nove Baggiove ozljede. Juve je nakon osam godina napokon osvojio naslov prvaka, osvojio je i kup, a u finalu Kupa UEFA izgubio od Parme. Ali Baggiov doprinos se prepolovio u odnosu na prošle sezone. A iza njegovih leđa rasla je nova veličanstvena ‘desetka’. Alessandro Del Piero.

Stoga nije bilo iznenađenje što su ga u ljeto 1995. stavili na transfer listu. Čak ni činjenica da su ga pristali prodati svom najvećem rivalu Milanu. Slatku osvetu Baggio je doživio uzevši s Milanom novi naslov prvaka Juventusu ispred nosa, a nestvarno zvuči podatak da je debitirao u Ligi prvaka tek u sezoni 1996./97., na pragu tridesete.

Ozljede i smjene trenera opet su ga gurnule među otpisane. Po treći put u karijeri, nakon Vicenze i Juventusa. U ljeto 1997. trebao je preseliti u Parmu, ali Carlo Ancelotti je smatrao da mu ne treba uz Gianfranca Zolu. Stoga se spustio još stepenicu niže i u Bologni odigrao fantastičnu sezonu. Prisilivši Cesarea Maldinija da ga povede na SP 1998.

A tamo je već u prvoj utakmici doživio adrenalinski udar. Italija je gubila 1:2 od Čilea kad je u 84. minuti zaradio penal. I odmah se naslonio na koljena uz flashback iz Pasadene od prije četiri godine. Ali znao je što treba učiniti. Uzeo je loptu, zabio za 2:2 i još jednom pokazao od čega je napravljen.

Nakon SP preselio je u Inter, ali ni u njemu se nije usrećio. Nove dvije sezone isprepletene klupskim turbulencijama, klupom, ozljedama i lošim rezultatima, a kad je u drugoj na klupu zasjeo Lippi bilo je jasno da za njega tu više nema mjesta.

Preselio je u malu Bresciju i ondje još četiri godine igrao za svoju dušu i tamošnje ljude. I igrao odlično. Baggiovski. Oprostio se od igranja u proljeće 2004. na najboljem mogućem mjestu. Stadion Giuseppe Meazza ovacijama se naklonio velikom maestru koji je odsvirao svoju posljednju partituru.

Talijanskom maestru brazilskog dodira. Igraču koji je, paradoksalno, imao nesreću što se rodio kao Talijan. Jer talijanski nogomet nikad nije bio nogomet koji je on igrao i koji bi se njemu prilagođavao. Nogomet poteza, lepršavosti i fantazije u nogometu pozicije, sheme i discipline. Za talijansko shvaćanje nogometa pravi Baggio se zvao Dino, a ne Roberto.

I koliko god to možda čudno zvučalo, usprkos zvjezdanom statusu koji je imao, Italija zapravo nikad nije znala što bi s Robertom Baggiom. Bio je kamenčić u satnom mehanizmu. Bio je samba u opernom kazalištu. Bio je maestro koji je osvojio puno više nogometnih srca nego trofeja.

Bio je tip kojeg treba pamtiti po toliko više toga od samo jednog promašenog penala.